Split je grad vanvrimenske tradicije posebni vridnota, Split je privilegija koju moraš zaslužit. Život u Splitu je nagrada i obveza. Moj Grad je osakaćen u mnogo čemu, a ta se osakaćenost ogleda u nepažnji izbora odgovornih. Jer dobar izbor je preduvjet za nadu u bolje.
U ovi Grad san doša davne '68., ustravljen lipoton obećah mu se na doživotno služenje, uz molbu da me primi u svoje krilo na probni rok kako bi se uspija naviknit na luksuz novog, meni zastrašujuće posebnog.
Moj Grad ima posebnost u smještaju na lokaciji koju je sebi odabra Imperator, a oni nisu u nemogućnosti odabira. Neograničenom moći posadija je sebi palaču na mistu u kojem mi danas guštamo dok se nameće pitanje zaslužujemo li to?
Danas je Split čvorište mnogih susreta različitosti. U njegovo krilo useliše se likovi 'posebnih' sposobnosti i namjera. A upravo te dvije odlike uguraše ga u popis upropaštenog.
Sa Splitom se ne upravlja ni kvalitetno ni pošteno. Kvaliteta je podređena interesu, a interes je magična pozivnica. Demokracija Split nije gurnula naprijed, naprosto ga je odvukla u nazadnost.
Grad pomalo gubi svoja obilježja, nameću se stilovi života nespojivi s tradicijom. Kultura dijaloga tu nije ni pokušana, kultura suživota se rascijepila s nepremostivim razlikama, a nada da se sve more svrnuti u zajedništvo, na korist Grada, sve manje tinja.
Grad samo svojim obrisima iz oblaka visina nudi spoznaju posebnosti, no zemljanim koračanjem 'toljaga' zaprepaštenja vraća u stvarnost.
Ljudi nenaviknuti na drugačije, svojim obitovanjem u Gradu, traže za sebe položaj i u tomu traženju nameću svoju tradiciju, kulturu i interes. Sudar sa splitskom tradicijom im ne odgovara, drugorazredni značaj ih ne raduje, a dominacija mediteranskog duha je meta za rušenje.
Demokratske promjene poželjan su oblik za napredak. No one su Splitu donile pakal kombinatorike, glasačkog puka numeričiki većinskog, a kvalitetno različitog.
Zbroj glasova čini pobjednika koji vlada Gradom. Zbroj glasača kojima Split nije na prvom mistu od prve pobjeđuje. Split je njima potriba a ne ljubav.
Zato je naš Grad u nazadovanju? Nisu krivi došljaci jer oni naprosto ni ne razumiju potribe drevnog Grada. Njihov domet je ograničen, a gledati Operu u teatru je za njih giljotina a ne svjedočenje kulturnom događaju.
Zato teatar i propada, zato Split i nema koncertnu dvoranu, zato se u Splitu zatvaraju kino dvorane a na njihovu mistu se nude pizze i ćevapi.
Knjiga kao savršen oblik susretanja sa svemogućim se ogleda u nestajanju polica nuđenja, te se na njihovo misto naslagaše sendvići, picete i kolačići a u izlogu brdo sladoleda.
Nekad dućane tradicijski našeg, zaminiše kineska jeftinoća i modne svitske krpice.
Kalete ponosne Palače zimi puste plaču, jer se ono malo stanovnika otisnulo u luksuznije, a ideja za oživljavanjem manjka, te nam ostaje jedino da palaču pretvorimo u filmski studio za snimanje povjesnih događanja i horora.
Život Grada se preselio na periferiju, u šundovske 'palače' osvitljene neonima, gdje se žitelj željna žutila kljuka markama nedostižna luksuza i pomalo klizi u dužničko-kreditno ropstvo.
Na periferiji se rađaju strašila iz kojih vire zarđale šipke, bez razloga napravljene sa razlogom ostavljene. Ugašeni strojevi, u propuhom ispunjenim salama, još čekaju kakav ološ da ih dobije mukte i na to misto posadi novu ponudu trgovačkog sadržaja.
U Gradu nestaju ili se smanjuju zelene oaze, parkiraju se betonska strašila a za komunikaciju svakodnevnog sve je manje i mista i mogućnosti za prolazak. Autom stići u Grad je moguće, no ostaviti ga sat vrimena, skoro je nemoguće.
Grad bez strategije podiže velebna sveučilišna zdanja i prima mlade na nauk opstanka, no s druge strane se nude samo mista konobara, kuvara i trgovca. Moj Grad proizvodi kvalitetan kadar, troši nemala sredstva i ko 'pijanac' poklanja drugdje gdje se to znanje isplati platiti.
Građani moga Grada se sprdaju sami sa sobom, na krilima poznatog splitskog arlekinstva ogledanog u 'carevima' ulice, dosjetiše se i izabraše i stvarnog koji potvrdi Smojinu tezu da je došlo vrime za šator.
I Split ko svaki grad na svitu ima svoj otpad, svoje škovace. Dok cili svit iznalazi načine i rješenja gospodarenja, čelnici našeg Grada za to ne haju. Oni su naslidili misto na periferiji, tu iskrcaju, gomilaju i razmišljaju kako je to daleko od njihova dvora. Sve dok im jednog dana govna ne zakucaju na vrata.
Split je jedini Grad na svitu koji sredstva za sanaciju odlagališta, prikupljena samodoprinosom zabrinutih građana, radije utuče u privatni posjed nego da obuzda djelokrug smrada.
Split ima tri mista dodira s morem s južne strane. Jedno je uređeno pod sumnjivim okolnostima na način raskola u odobravanju. Drugo misto je progutalo sredstva Karepovca i u budućnosti će služit privatniku i klijanteli duboka žepa. Treće, najvažnije, misto ostavljeno je za poslije. To treće misto je srce gospodarenja vezano za Grad. Tu se odvija potpuna komunikacija Grada i ostatka. Vlak, autobus, brod i avion su na tom mistu zastupljeni, a ta ploha sa samo dva sitna mosta komunicira.
Grad ima park vanvrijednosnih razmjera - Marjan. A pitanje je dana kada će se susjedi sa svojih balkona moći rukovati, sjever s jugom.
Moj Grad nema snage podići spomenike, biste i ostala obilježja onima kojih više nema, a koji su svojim dilima utkali u povjest Grada posebne vridnote. To ne paše onima koji ih ne znaju a odlučuju, koji ne razumidu njihova djela i koji imaju drugačiji spisak poimanja vridnosti.
Jadan je Grad i njegovi građani koji se srame svoje ponosne prošlosti, koji šutke promatraju stampedo primitivaca u uništavanju tih vridnota. Strah i neinteres su opasni virusi koji pogoduju manipulaciji, a manipulacija je najopakiji oblik propadanja.
Prognoza za budućnost je poznata. Grad je osuđen na propadanje. Njegovim kaletama će šetati sve više stranih jezika, no cijena je da će Splićani biti sve stariji i stariji jer sumnjam da će naša djeca svoj smisao životarenja naći u konobarenju, kuhanju ili namištanju postelja.
Moj Grad ima šansu. Ogleda se u buđenju svijesti onih koji su se makli ustranu. Samo jedan bunt na izborima, odabir potrebitih je osnov da se sve posloži po prioritetima jer daljnje 'spavanje' priti totalnim propadanjem.