Samostanski kompleks u Rižinicama predstavlja početak samostanskog života u starohrvatsko doba

Danas, obilježavajući Dan hrvatske knjige u spomen na 22. travnja 1501. godine kada je Marko Marulić dovršio i potpisao svoju 'Juditu', prigodno je podsjetiti se i samih početaka hrvatske pismenosti. Naime, istovremeno s nemirnim prilikama prve polovice 9. stoljeća kada su se na obalama Jadranskog mora sudarale moćne civilizacije Bizantskog i Franačkog Carstva te prijetili sve opasniji arapski upadi, a u zaleđu bizantske pokrajine Dalmacije vladalo razdoblje koegzistencije između već ukorijenjenog kršćanstva s jedne i slavenskog poganstva doseljenih hrvatskih plemena s druge strane, pojavili su se i prvi začetci pismenosti u 'državi Hrvata' (tj. 'regnum Croatorum'), kako kneževinu kojom vlada naziva sam knez Trpimir u svojoj poznatoj povelji iz 852. godine. Iako vrijedi izreka 'Kad oružje govori, muze šute', povijesni izvori svjedoče da upravo Trpimirovo doba, kojeg su podjednako obilježili i ratni sukobi i razvoj učenosti, predstavlja iznimku.

Najviše podataka o vladavini kneza Trpimira ostavio nam je benediktinac Gottschalk iz Orbaisa, teolog, gramatičar i pjesnik, podrijetlom iz Saske. Učeni redovnik je bio uporni zagovaratelj učenja o predestinaciji (te je poznat i kao Jean Calvin srednjega vijeka), čime je izazvao oštru reakciju crkvenih krugova. Tako je Gottschalk, nakon što je poduzeo hodočašće u Rim, a biskup Verone mu potom otkazao gostoprimstvo, otišao na dvor furlanskog markgrofa odakle je također bio protjeran te se naposljetku skrasio na dvoru kneza Trpimira, gdje je boravio od 846. do 848. godine. Zanimljivo je da Gottschalk u svom teološkom spisu o predodređenju 'Tractatus de Trina Deitate' donosi i podatak o jednoj pobjedonosnoj vojni 'Trpimira, kralja Slavena' ('Tripemirus rex Sclavorum'), kako ga sam naziva. Naime, razigranost konja pri Trpimirovu odlasku u bitku protiv 'naroda Grka i njihovog patricija' (što se vjerojatno odnosi na bizantske snage u dalmatinskim gradovima) poslužila mu je kao primjer za predodređenje tj. predestinaciju, budući da je Gottschalk naučavao kako su i životinje prije bitke radosne ako se nalaze na strani budućeg pobjednika.

Vjerojatno je boravak ovog učenog benediktinca potaknuo kneza Trpimira da u neposrednoj blizini svoga dvora, tj. u Rižinicama podno Klisa, osnuje benediktinski samostan. Kako je objasnila studentica arheologije Ivana Čačija, suradnica na projektu  arheološkog turizma 'Regnum Croatorum' samostan se sastojao: '...od jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i opkoljene s više zgrada. Crkva ima široku polukružnu apsidu, dužine 16 m i širine 7,4 m. Prostor prezbiterija od prostora namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada. Sve je vrlo malih dimenzija što upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogoslužja redovnika. Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorija uz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela - u njoj su pronađena dva zidana groba pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga'. Svakako najznačajniji nalaz pronađen u Rižinicama je ulomak trokutnog zabata, koji je stajao nad ulazom u svetište, s natpisom na latinskom: 'Pro duce Trepime(ro)...', koji rekonstruiran u cjelini glasi: 'Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitve i prignite glave sa strahom'. Opisani samostanski kompleks u Rižinicama 'predstavlja početak samostanskog života u starohrvatsko doba' - zaključuje Ivana.

Benediktinske samostanske zajednice bile su iznimno važne za razvoj pismenosti, književnosti i umjetnosti budući da su benediktinci u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama širom Europe, imali svoje pisarnice (skriptorije) u kojima su prepisivali latinske i glagoljske kodekse. Tako su kroz stoljeća nastajali čuveni rukopisi: Osorski evanđelistar, Čikin časoslov, Većenegin evanđelistar, Većenegin časoslov... itd. Osim toga, uz katedralne biskupijske škole, koje su također vrlo često organizirali i nadzirali benediktinci, samostanske benediktinske škole bile su jedine škole toga vremena. Benediktinci su u njima poučavali 'septem artes liberales' (tj. 'sedam slobodnih umijeća'), što je predstavljalo temelj sveukupne naobrazbe još od ranoga srednjovjekovlja, a obuhvaćala su: 'trivij' (gramatiku, retoriku, dijalektiku) i 'kvadrivij' (aritmetiku, geometriju, astronomiju i teoriju glazbe). 

Osim ostataka benediktinskog samostana u Rižinicama na boravak benediktinca Gottschalka među Hrvatima podsjeća i jedna zanimljiva legenda koju je sredinom 10. stoljeća zapisao bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojem djelu 'O upravljanju carstvom'. Prema carevim riječima: '... A mnogo godina kasnije, u vrijeme kneza Trpimira, oca kneza Krešimira, tamo je došao iz Franačke, koja leži između Hrvatske i Venecije, jedan čovjek imenom Martin, pobožan u najvećoj mjeri, i ako obučen u odijelo svjetovnjaka, za kojega ti isti Hrvati jamče da je činio velika čuda, ovaj dobri čovjek, koji je bio bolestan, i kojemu su bila odrezana stopala, tako da su ga nosila četvorica nosača i odnosili tamo gdje je on želio ići, on je potvrdio tim istim Hrvatima zapovijed najsvetijega pape, da bi oni to trebali održavati tako dugo koliko će trajati njihov život, a on im je sam izrekao u njihovu korist jedan blagoslov, sličan blagoslovu kojega im je izrekao papa. Iz tog razloga niti sagene niti kondure ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat.'

Budući da svaka legenda sadrži i poneko zrnce istine, pod izrazito franačkim imenom Martin, vjerojatno se krije sam Gottschalk iz Orbaisa, a u zemlji 'koja leži između Hrvatske i Venecije' može se prepoznati Furlanija, gdje je benediktinac boravio nekoliko godina prije svog dolaska na Trpimirov dvor. Martin koji je opisan kao iznimno pobožan čovjek 'obučen u odijelo svjetovnjaka', podsjeća na Gottschalka, redovnika i teologa koji je zapravo živio kao prognanik, a 'velika čuda' koja mu se pripisuju na primjere učenja o predodređenju ili predestinaciji, koje je neumorno zagovarao. Prema legendi, Martin je svojim blagoslovom potvrdio zapovijed koju su Hrvati primili od pape da neće napadati tuđe zemlje, što se vjerojatno odnosi na mirovno posredništvo Gottschalka između bizantskih dalmatinskih gradova i pobjedonosnog kneza Trpimira, kojim je sklopljen trajniji mir i konačno započelo razdoblje dobrosusjedskih odnosa...