Cijela javnost već dobro zna kako je ugašen život maloga Denisa, trogodišnjeg dječaka iz Pule. Jezivo ubojstvo sablaznilo je zemlju, a članci, intervjui i komentari u kojima se opisuju te osuđuju počinitelji, uključujući i 32-godišnju majku, još uvijek ne posustaju.
Posebno sam pribilježio ovaj dio članka s nekog portala, a koji navodi svjedočenje susjeda:
'Da smo znali da je Chiara zlostavljala dijete, svakako bismo to bili prijavili, ali tko zna što se događa unutar nečija dva zida. Jedino što smo čuli jest to da je dijete stalno plakalo, a toliko je plakalo da je gospođa u stanu ispod nje skoro zvala policiju da vidi što se događa. Ali odustala je od toga. Jednom je jedna susjeda tom djetetu kupila igračku, a on ju je nakon toga uhvatio za nogu i nije je htio pustiti.'
Nekako razmišljam: Pa zar nije bolje zvati policiju, Centar za socijalni rad, bilo koga, pa neka ispadne 'lažna uzbuna' s malo naknadne neugode, nego šutjeti i čekati 'da stvar prođe' pa se dogodi - prava tragedija?
Nije ista situacija, ali ovaj grozni događaj, barem djelomično, upućuje da se tu radilo i o poznatom tzv. Genovese sindromu. Sindrom je dobio naziv po djevojci Kitty Genovese, koju je u ožujku 1963. g. u New Yorku, oko 3 sata poslije ponoći, na parkingu ispred svoje kuće napao Whinston Moseley, ubadao više puta nožem i, naposlijetku, silovao. Djevojka je preminula, a ubojica je nekoliko dana kasnije uhvaćen pa osuđen na smrtnu kaznu, koja je zatim preinačena u doživotni zatvor.
Ispostavilo se da je napad trajao oko pola sata te da su deseci stanara čuli, a neki kroz prozore i vidjeli što se događa. No, nitko od njih nije zvao policiju, poduzeo barem nešto. Neki su mislili da se radi o krikovima kao posljedici 'pijanog posla'. Ili su, ipak, svi zajedno računali da će netko drugi reagirati?
Pada mi, tako, napamet jedna naizgled benigna situacija od prije nekoliko godina. U maleno dalmatinsko mjesto, gdje sam boravio nekoliko dana, za ljetnog vremena, oko 2 sata poslije ponoći došlo je 10-ak bučnih mladića i djevojaka. Parkiravši usred mjesta, 'navili' su tako glasno glazbu u svojim automobilima da sam se prenio iz sna, bivajući uvjeren kako se probudio i svaki mještanin, čak i onaj s najtvrđim snom. Ispijanje piva, uz neartikulirano gromoglasno hihotanje, moglo je, dakako, poprilično iziritirati i one s najjačim živcima.
Nakon sat vremena pokušaja da ipak zaspim, odustao sam od takve utopijske ideje i nazvao policiju. Rekao sam im o čemu se radi i kako je lako moguće da svaki čas netko bijesan izađe vani i sukobi se s mlađahnim društvom pa se dogodi i ozbiljnija 'frka'. 'Evo, dolazimo za 10 minuta', odgovorio je službenik. Tako je i bilo. Došla su dvojica policajaca i mirno udaljili ove mladiće i djevojke koji bi, zasigurno, nastavili sa svojom seansom do svanuća. Možda i sutradan, pa preksutradan itd. Dok ne zavladaju.
No, napominjem još jedan detalj. Prije nego sam spustio slušalicu, upitao sam čovjeka: 'Je li vas već netko od mještana nazvao u svezi ovog događaja?', misleći pritom kako je to učinilo barem desetak ljudi među stotinama koje su mogle ne samo čuti, nego kroz prozor i vidjeti vinovnike noćnog divljanja. 'Vi ste prvi, gospodine', pristojno mi je odgovorio policijski službenik.
Mislio sam drugačije završiti ovaj kratki osvrt, ali sam se sjetio pjesme 'Gledaj svoja posla', koju sam napisao prije više godina, upravo razmišljajući o podlosti vlastite i tuđe šutnje u situacijama u kojima treba barem nešto poduzeti. Svatko se, među nama, ponekad nađe u takvim situacijama . Evo:
Gledaj svoja posla
Dok se oko grada tvoga roje vrane
Dok se u tvom parku rugaju starcu
Gledaj svoja posla
Dok u tvom se dvorištu lomi klupa
Dok u blizini plače dijete
Dok se bližnji tvoj bori za komad kruha
Gledaj svoja posla
I ne pitaj ništa susjeda svoga
Koji svako jutro prolazi kraj tebe
Dok lice mu brazdi tuga
Gledaj svoja posla
Dok god oči su ti zatvorene
Dok god ti u srcu nema mjesta
Da, gledaj svoja posla
Dok god naivno budeš mislio
Da je s tobom sve dobro
Da te to baš ništa neće koštat
Stoga, čuvaj svoje prolazno blago za sebe
Za svog jedinog i predivnog sebe
I umri siguran iza svojih blindo vrata
Tamo, u svom hladnom gnijezdu
Jer neki ljudi tek kad umru
Gorko i kasno shvate da je nekoć
U njima čekala ljepota ptice
Koja se htjela odlijepiti od svog hladnog grča
I poletjeti u slobodu
Koja je htjela da ne gleda svoja posla
Nego se vine i bude od onih ptica
Koje se ne boje zlih glasova drugih
Takve ptice znaju
Tko je Onaj tko ih svo vrijeme prati
Tko ih uzima pod svoje i povija im rane
Ne, ne gledajmo samo svoja posla
Jer vrijeme nam svima curi
Na koncu, možda Denisovovu sudbinu ne mora doživjeti i neki drugi Denis u tvome i mome susjedstvu. Možda se može nešto poduzeti kada te dijete uhvati za nogu i ne pušta, htijući ostati s tobom. Kad bismo reagirali, možda neki supružnici ne moraju vikati jedno na drugo dok se čaša ne prelije pa se dogodi gore zlo. Kad bismo reagirali, možda bi bolje bilo ovo ili ono. Jer u životu se znaju dogoditi dobre i velike stvari oko nas. Ali, nikad bez dobrih i velikih promjena u nama samima. Je li u ovoj priči moguće zaobići Boga?