PRIČA O KRALJU TOMISLAVU: Na današnji dan hrvatska vojska je pobijedila bugarske čete

Dana 27. svibnja 926. ili 927. godine hrvatska vojska je pobijedila bugarske čete koje je vodio Alogobotur - 'slavni junak'. Ta se pobjeda, kao i pobjede nad Mađarima, već više od 150 godina pripisuju Tomislavu, istaknutoj ličnosti nacionalnog imaginarija… 

U tematskom okviru projekta arheološkog turizma 'Regnum Croatorum' posebno mjesto zauzima period začetka Hrvatskog Kraljevstva, odnosno Tomislavovo doba. O ulozi i važnosti Tomislava u okviru nacionalnog imaginarija dovoljno svjedoči činjenica kako prema rezultatima nedavno provedenog istraživanja o nazivima ulica i trgova deset najvećih gradova upravo Tomislav zauzima istaknuto mjesto u odnosu na sve ostale tzv. narodne vladare (slijede ga Dmitar Zvonimir, Petar Krešimir IV., Petar Svačić, Branimir…), dok jedno novije istraživanje provedeno 2014. godine o nazivima glavnih pozicija (trgova, ulica i obala) svih gradova u Hrvatskoj otkriva kako Tomislavu, s obzirom na istaknute ličnosti hrvatske prošlosti, također pripada prvenstveno mjesto. Tako su upravo kralju Tomislavu posvećeni glavni trgovi u čak 17 gradova, dok potom slijede: ban Josip Jelačić (6), Ante Starčević (6) i Franjo Tuđman (6); zatim Zrinski (4) i Stjepan Radić (4)  te Josip Juraj Strossmayer (2) i Josip Broz Tito s dva glavna gradska trga. Osim toga, 70-ih godina prošloga stoljeća predlagano je da se i autocesta koja danas spaja Split i Zagreb nazove Tomislavovim imenom, dok isto ime od 1928. godine nosi i Tomislavgrad u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Međutim, unatoč aktualnoj nacionalnoj važnosti, povijesna svjedočanstva o Tomislavu su razmjerno rijetka. Tako se ime tog hrvatskog kneza i kralja u povijesnim izvorima sporadično pojavljuje tijekom prvih desetljeća X. stoljeća: splitski kroničar Toma Arhiđakon Tomislava odlikuje kneževskom titulom - 'Godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava...', dok mu tek nešto kasnije, točnije 925. godine, kraljevski naslov u svom pismu pridaje papa Ivan X. - '...Tomislavu, kralju Hrvata...'. Nadalje, u zabilješci ispred teksta zaključaka I. splitskog crkvenog sabora, održanog također 925., stoji: 'vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav'. 

Može se reći kako Tomislavovo doba predstavlja osobito burno razdoblje hrvatske povijesti. Naime, upravo je početkom X. stoljeća tada još uvijek poganski nomadski narod Mađara poduzimao pljačkaške pohode po gotovo cijeloj Europi uključujući i današnje hrvatske krajeve južno od Drave i Dunava. O tim je sukobima sačuvan i određeni spomen u Ljetopisu popa Dukljanina, gdje se navodi: 'Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra (tj. Mađara) imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg.' Zanimljivo je kako se u hrvatskom prijevodu toga djela Tomislava naziva 'Polislavom' te se za njega ujedno kaže kako je bio: 'mlad i kripak u rvanjah'. 

Osim s Mađarima na sjeveru, Hrvati su prema povijesnim izvorima tijekom prve polovice X. stoljeća vodili borbe i sa svojim istočnim susjedima - Bugarima. Naime, u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta još je sredinom istoga stoljeća zapisano: 'Sada, u tom vremenu ti isti Bugari pod Alogoboturom uđu u Hrvatsku za rat, i tamo bivaju svi pobijeni od Hrvata', dok ljetopisac iz Kijevske Rus'i monah Nestor u XI. stoljeću navodi kako je bugarski car Simeon (vladao 893.-927.) napao Hrvate, bio poražen te ubrzo potom umro: 'Simeon hodil na Horvatov, i pobedili ego Horvaty, i umer…'. Pohod Simeonove vojske na Hrvatsku pod Alogoboturom zbio se 926. ili 927. godine, a kad je Simeon 927. umro Hrvati su napali Bugare: 'I čuvši o Simeonovoj smrti, susjedni narodi, Hrvati, Mađari i ostali, odluče napasti Bugare' - navodi jedan bizantski pisac iz XI. st. Nešto više o vojnoj snazi Hrvatske za Tomislavova doba saznajemo također od cara-pisca Porfirogeneta: 'Krštena Hrvatska može da spremi za rat čak do 60 tisuća konjanika i 100 tisuća pješaka'. Broj konjanika i pješaka kojima je raspolagao hrvatski vladar prema carevom zapisu svakako se čini preuveličan, međutim novije paleografske analize ukazuju kako je Porfirogenet zapravo naveo brojke od 4 do 5 tisuća konjanika te 20 tisuća pješaka, što njegove podatke čini mnogo vjerodostojnijima.

Nema sumnje kako su zapisi o legendarnim pobjedonosnim Tomislavovim bitkama s Mađarima i hrvatskim pobjedama nad Bugarima iz istog razdoblja, potom o Tomislavovoj vladavini ne samo 'u provinciji Hrvata' nego i u 'granicama Dalmacije' (kako je navedeno u zaključcima I. splitskog crkvenog sabora), a osobito spomen njegovog kraljevskog naslova (kojeg mu pridaje papa Ivan X.), Tomislava na razmeđu XIX. i XX. stoljeća učinili mitskom figurom, hrvatskim nacionalnim 'ujediniteljem', utemeljiteljem moćnog Hrvatskog Kraljevstva, a slijedom toga i prvim 'okrunjenim' hrvatskim vladarom, iako njegova krunidba nije zabilježena u niti jednom povijesnom izvoru. S druge strane, činjenica je kako su Tomislavovi nasljednici također nosili kraljevski naslov, dok je državno ustrojstvo Hrvatske od prve polovice X. stoljeća doista odgovaralo razini kraljevine.

Međutim, gotovo je nepoznato da se Tomislavovo ime, a prema nekim autorima i sam njegov lik, pojavljuje i prije nego što je taj legendarni vladar stupio na kneževsko/kraljevsko prijestolje. Tako su, prema nekim izvorima odnosno autorima, u jednom kodeksu koji navodno potječe iz Italije (a sredinom prošloga stoljeća nalazio se u Londonu), sačuvani zapisi prokuratora splitske nadbiskupije s početka X. stoljeća o troškovima za neke 'slikarske' radove, točnije 'za obnovu slike kralja (i) utemeljitelja', zatim 'za obnovu slike kralja Trpimira (Trepimero)' te 'za sliku nedavno umrloga kralja sa sinom Petrom i mladim Tomislavom (Tumithao)'. Budući da se prva dva zapisa vjerojatno odnose na crkvu sv. Jurja na Putalju, a poznato je da je tu crkvu dao podići knez Mislav, upravo bi se na njega i odnosila spomenuta 'slika kralja (i) utemeljitelja', dok bi se pod imenom 'kralja Trpimira' krio Mislavov nasljednik knez Trpimir, kojeg inače i redovnik Gottschalk iz Orbaisa u svoje vrijeme također naziva 'kraljem'. Dok je u slučaju prve dvije slike riječ o mozaicima iz danas porušene crkve sv. Jurja, neki autori smatraju kako je u slučaju treće 'slike' koja prikazuje lik 'nedavno umrlog kralja' - te 'sina Petra' i 'mladog Tomislava', zapravo riječ o 'slici' na pomičnom predmetu (odnosno reljefu), a koja je zapravo nastala u samom Splitu. Zanimljivo je kako poznati sačuvani reljef iz krstionice sv. Ivana Krstitelja u blizini splitskog Peristila također prikazuje tri lika. Student arheologije Slavko Popović i sudionik projekta 'Regnum Croatorum' opisujući krstionicu ističe sljedeće: 

- Ono što je zanimljivo na jednom od tih prikaza su zagonetna tri muškarca. S desne strane prikazan je muškarac kao vladar na tronu, gdje u lijevoj ruci drži kuglu, a u drugoj križ i vidno je prikazan da je okrunjen. S lijeve strane prikazan je muškarac čije su ruke u poziciji nošenja nečega što je kasnije adaptirano, a pri dnu se nalazi treći muškarac koji leži potrbuške s rukama ispruženim ka tronu. 

Slijedom pojave tri muškarca povjesničar Ivan Guberina je smatrao kako bi upravo taj opisani reljef ujedno bio i prikaz (tj. 'slika') nedavno preminulog vladara Muncimira zajedno s Petrom i mladićem Tomislavom, kao Muncimirovim sinom i budućim nasljednikom. 

Međutim, mišljenje Guberine predstavlja tek jedno u nizu mogućih objašnjenja odnosno tumačenja likova sa spomenutog reljefa. Primjerice, neki drugi autori isti vladarski lik smatraju prikazom samog Tomislava, zatim Petra Krešmira IV., Zvonimira, kralja Slavca iz posljednjeg desetljeća XI. st. ili općenito hrvatskoga kralja kao biblijskog Pravednoga vladara. Postoje i mišljenja kako okrunjeni lik predstavlja bizantskog cara ili Karla Velikog, a također je poistovjećivan i s prikazom Krista, odnosno pojedinih likova iz nekih biblijskih prizora. Ipak, bez obzira kojeg 'vladara' reljef prikazivao, odnosno sadržavao državno-vladarsku ili kristološko-teološku simboliku, može se zaključiti kako je umjetnik prikazanu krunu izradio na dalmatinsko-splitskom području i to u periodu do kraja XI. stoljeća, pri čemu je za njeno modeliranje koristio najbliži dostupni uzor, a taj je uzor bila upravo kruna hrvatskih vladara iz kuće Trpimirovića.

Prvi spomen Krstionice sv. Ivana potječe iz XII. st. (naziva se 'San Giovanni de Fonte' - prema jednoj oporuci iz 1144.), a taj izvorno poganski tzv. Mali hram Dioklecijanove palače vjerojatno je još na samom početku Srednjeg vijeka (između VII. i IX. stoljeća) preuređen u kršćansku krstionicu posvećenu kultu sv. Ivana Krstitelja. Naime, kao što su se u samom Dioklecijanovom mauzoleju (danas popularnoj zvanoj katedrali sv. Duje) prvo štovala poganska božanstva (prema nekima Jupiter kojeg su rimski carevi poput Dioklecijana smatrali svojim božanskim 'pretkom'), to je bila i prvotna namjena tzv. Malog hrama njegove palače. Iako se ne zna kome je taj hram u pogansko doba bio posvećen (Toma Arhiđakon spominje božanstvo liječništva Eskulapa, a neki kasniji autori Janusa te Dijanu i Marsa), nakon kršćanske adaptacije postao je prostor štovanja sv. Ivana Krstitelja, novozavjetnog pustinjaka koji je krstio Isusa Krista, jednako kao što je i Dioklecijanov mauzolej postao svetište Bogorodice. Tako su, ne samo u Splitu, nego i širom kršćanskog Istoka i Zapada još od kraja antičkog doba, mnoge crkve i crkvene građevine bile posvećene sv. Ivanu Krstitelju kao 'prvom svjedoku kršćanstva'.

Zanimljivo je istaknuti kako je tijekom srednjovjekovnog perioda iznad same krstionice (izvornog hrama) bio nadograđen visoki zvonik. Tako su nekadašnji poganski hram i kršćanski zvonik bili uklopljeni u jednu skladnu cjelinu, pa Robert Adam iz Škotske u XVIII. stoljeću Krstionicu sv. Ivana naziva najljepšim zdanjem cijele palače. Iako je zvonik tijekom XIX. stoljeća bio uklonjen (iz straha da se zbog trošnosti ne sruši), njegov nam je izgled danas ipak dobro poznat, zahvaljujući crtežu Francuza L. F. Cassasa iz 1782. godine. Sudeći prema tom crtežu, neki autori zaključuju kako je zvonik iznad krstionice bio sličan zvoniku crkvice Gospe od zvonika (izvorno sv. Teodora), koji se i danas nalazi nad zapadnim vratima palače - tzv. Željeznim vratima, te da je bio izgrađen tijekom XII. stoljeća.