Profesorica dr. sc. Senka Borovac Zekan sa Odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu pobijedila je u finalu za nagradu Zlatna kreda u kategoriji profesorice godine. U konkurenciji od ukupno 378 prijava u četiri kategorije nominirali su je njezini studenti, istaknuvši inovativne nastavne metode, projektno učenje i brojne aktivnosti kojima ih povezuje s lokalnom zajednicom, poduzetnicima, alumnijima i međunarodnim partnerima.
Na njezinim kolegijima studenti ne ostaju samo u predavaonici. Oni organiziraju humanitarne događaje, vode podcaste i organiziraju panel rasprave, pripremaju promotivne kampanje, volontiraju na sportskim događajima, sudjeluju u međunarodnim mobilnostima i predstavljaju svoje radove na stručnim i znanstvenim konferencijama.
Razgovarali smo s njom o tome što mladi danas traže od visokog obrazovanja, kako je pojava umjetne inteligencije dovela do promjene potrebnih kompetencija, naglasila važnost interpersonalne komunikacije te zašto nijedan ekran ne može zamijeniti čovjeka.
Studenti su Vas nominirali za Zlatnu kredu, potom ste izabrani među tri finalistice u kategoriji profesora ili profesorice godine i na kraju ste nagradu i osvojili. Što Vam znači ovo priznanje?
- Sama nominacija od strane studenata za mene je već nagrada. Nagrada je lijepa, ali činjenica kako su studenti prepoznali trud, vrijeme i energiju koju ulažemo u zajedničke projekte za mene je već veliko priznanje. Mi ne možemo sami sebe procijeniti jesmo li i kakav smo trag ostavili na pojedinu generaciju. To najbolje znaju studenti.
Zlatnu kredu stoga ne doživljavam samo kao osobno priznanje, već je vidim kao potvrdu rada naših studenata, kolega, partnera i Odjela za stručne studije. Svatko je u tom lancu nezamjenjiva karika. Netko osmišljava ideju, netko pregovara sa donatorima, netko vodi društvene mreže, netko montira opremu za podcast, dočekuje goste ili rješava problem koji se pojavio pet minuta prije početka događaja. Upravo se u tim situacijama najviše uči o timskom radu, radu u stresnim situacijama, delegiranju i profesionalnosti.
Na svim prilikama, ljudima i iskustvima koja su me dovela do ovoga trenutka ponajprije zahvaljujem dragom Bogu. Vjerujem kako svaki dar sa sobom nosi i odgovornost, a ovu nominaciju doživljavam kao dodatni poticaj za još predaniji rad sa studentima.
Ostvarena sam i na osobnom planu – kao supruga, majka i baka. Imam četvero djece i dvoje unučadi, a uz obitelj imam privilegiju obavljati posao koji volim i svakodnevno raditi s mladim ljudima. Kada pogledam sve što mi je u životu darovano, zaista se osjećam kao najbogatija žena na svijetu i na tome ponajprije zahvaljujem Bogu.
Po čemu se Vaš pristup nastavi razlikuje od klasičnog modela predavanja i ispita?
- Ne mislim kako trebamo odbaciti teoriju. Bez dobrog teorijskog temelja praksa lako postane niz aktivnosti bez jasnog cilja. Međutim, teorija dobiva puni smisao tek ukoliko ju studenti primijene u stvarnom životu. Zato svoje kolegije nastojim oblikovati tako da studenti na svakom kolegiju rade na nekom konkretnom, životnom projektu.
Oni ne rade samo prezentaciju koja će ostati spremljena na računalu, nego stvaran događaj, kampanju, podcast, istraživanje ili suradnju koja ima svoju ciljanu publiku i konkretan rezultat. Studenti pristupaju projektima s većom odgovornošću jer znaju kako njihov rad nećemo vidjeti samo ja i kolege u učionici već i krajnji korisnik; poduzetnik, gost, medij ili šira javnost. Tada učenje prestaje biti pitanje: 'Što trebam naučiti za ispit?' i postaje pitanje: 'Kako ovo možemo primijeniti i nekome pomoći?'
Čini se kako je studentima takav pristup posebno blizak. Zbog čega je tome tako?
- Mladi danas traže smisao u svemu šta rade. Teško ih je motivirati objašnjenjem kako će im nešto možda trebati jednoga dana. Oni žele razumjeti zašto nešto rade, kome to koristi i kako to mogu odmah primijeniti. Naglasak je na sadašnjem trenutku. Današnji studenti se ne daju lako impresionirati titulama i formalnostima. Brzo prepoznaju kada nešto postoji isključivo radi forme. Oni vole neposrednost, pokretačku energiju, ljude koji su autentični i projekte koji imaju 'ono nešto'. Ukoliko osjete da ono što rade u sklopu nastave ima smisla i vi im date povjerenje, pokazat će nevjerojatnu kreativnost, snalažljivost i odgovornost. U svemu tome ja sam više kao mentorica ili kako bi sportskim rječnikom rekli trenerica.
Priznajem, potrebno ih je motivirati, poticati, osnaživati, nagraditi za uspješno završen projekt. Ali, to je ono što im možemo dati. Priliku da se iskažu i dokažu. I oni će onda biti samouvjereniji. Mislim kako mladi ne odbijaju rad. Odbijaju rad kojem ne vide svrhu. Kada prepoznaju smisao, često naprave i puno više od onoga što se od njih formalno traži.
Jedan od vaših prepoznatljivih projekata su humanitarni pub kvizovi koje održavate u restoranu Kampus. Kako je uopće nastala ta ideja?
- Godinama sam nastojala potaknuti studente kolegija Menadžment događaja da stečena znanja primijene kroz organizaciju nekog stvarnog događaja. Željela sam povezati ishode učenja kolegija s društveno korisnim učenjem, koje se sve više prepoznaje kao važan način ostvarivanja ciljeva održivog razvoja. No, nikako mi to nije uspijevalo sve dok se u jednoj generaciji nije pojavila studentica koja mi je sama pristupila s idejom o organizaciji događaja za Mateu Lončar, djevojku koja je teško stradala od strujnog udara. Zato imam potrebu javno je spomenuti i zahvaliti joj jer je od nje sve krenulo. Da nije bilo studentice Ivane Buljan, studenti bi još uvijek učili kako organizirati događaj na imaginarnom primjeru.
Što želim reći? Nekad nismo mi profesori krivi jer su nam predavanja dosadna i neživotna. Za tango je potrebno dvoje. Puno toga je i na studentima. Najvažnija motivacija dolazi iznutra. Nitko vas ne može natjerati da u nečem sudjelujete ukoliko vi to ne želite. Posebno ukoliko je riječ o humanitarnom događaju. Podrazumijeva se da je sudjelovanje dobrovoljno, potaknuto intrinzičnom motivacijom. Kada postoji volja, postoji i način. Objeručke sam dočekala njenu ideju i sve ostalo je povijest.
Danas svaka generacija studenata unaprijed zna kada upisuje kolegij Menadžment događaja kako će organizirati stvarni događaj. I tome se iznimno raduju. Na kraju semestra kažu kako im je to bilo najljepše i najkorisnije iskustvo tijekom cijelog studija. Što studenti rade na kolegiju? Oni trebaju odabrati osobu za koju će prikupljati sredstva tj. organizirati događaj. To uvijek prepustim njima. Oni trebaju imati čvrst motiv za organizaciju događaja. On im ne može biti nametnut. Zatim, trebaju osmisliti cijeli koncept događaja, upravljati timom, komunicirati s dionicima, tražiti donatore, pripremiti promociju i reagirati na nepredviđene situacije. Sve se to može učiti na zamišljenom primjeru, ali iskustvo je potpuno drukčije kada o kvaliteti njihova rada ovisi stvaran događaj i pomoć nekome kome je ona zaista potrebna.
Možete zamisliti koliko su se ove godine studenti angažirali kada je na posljednjem humanitarnom pub kvizu koji je organiziran za malog Marka Cvitanovića, dječaka iz Prološca koji je obolio od sepse, sudjelovalo više od 70 ekipa, odnosno približno 300 ljudi. Prijave su se popunile već u prvom danu kada su otvorene. Prikupljen je velik fond nagrada, a cijela je priča uključila studente, poduzetnike, medije, javne osobe i građane. Studenti su na kraju bili iscrpljeni, ali i iznimno ponosni. Osjetili su kako svojim znanjem i aktivnim angažmanom mogu ostvariti konkretan društveni učinak. A to osvijestiti za mladog čovjeka je već jako puno. Mlade se često karakterizira kao neaktivne i nespremne inicirati promjene. Nije istina. Mi ih nismo osnažili i naučili kako. Zato ulogu mentorice smatram svojom najvažnijom ulogom.
Studenti su sudjelovali i u organizaciji Adventa na Kampusu?
- Da. U sklopu kolegija Poslovno vođenje bili su uključeni u vođenje adventske kućice i promociju novootvorene Chill zone. Advent na Kampusu počeo je 27. studenoga 2025. i trajao puna 23 dana. Održan je 21 koncert, a manifestaciju je posjetilo više od 80.000 ljudi. Na Adventu su studenti vrlo brzo shvatili što znači voditi ljude, organizirati smjene, komunicirati s posjetiteljima, promovirati sadržaj i rješavati probleme u stvarnom vremenu. U predavaonici možemo razgovarati o timskom radu, ali tek kada netko kasni, nastane gužva ili se plan promijeni u posljednjem trenutku, vidimo kako tim uistinu funkcionira.
Vaši su studenti volontirali i na ATP Split Openu. Što oni dobivaju takvim iskustvom?
- Na ATP Split Openu bili su uključeni u logističke, promotivne i organizacijske aktivnosti. Takvi događaji studentima omogućuju iz prve ruke vidjeti kako funkcionira profesionalna organizacija velike sportske manifestacije. Osim stručnih znanja, studenti razvijaju odgovornost, komunikaciju, brzinu reagiranja i osjećaj za tim. Između ostalog, upoznaju ljude iz različitih sektora i počinju stvarati profesionalnu mrežu već i prije završetka studija. Ponekad upravo jedan takav susret ili dobro odrađen zadatak otvori vrata prvoj ozbiljnoj poslovnoj prilici.
Dio projektne nastave uključuje suradnju s lokalnim poduzetnicima. Kako ona izgleda?
- Nema smisla da studenti o poduzetništvu uče isključivo iz knjiga. Imamo mi naših poduzetnika koji svojom pričom mogu nadahnuti studente. Naši gostujući predavači dijele s njima i dobre i loše strane svog posla, i uspjehe i neuspjehe. Studente 'tjeram' da izađu van učionice i kontaktiraju lokalne poduzetnike kako bi vidjeli kako i na koji način možemo ostvariti konkretnu suradnju.
Naše su studentice Jasna Srdelić i Marija Jarak, osmislile i snimile promotivne kampanje za splitski boutique Tajla, a njihov je rad bio financijski honoriran. U takvim projektima studenti uče pristupiti i razgovarati s klijentom, razumjeti njegove potrebe, prihvatiti povratnu informaciju i prilagoditi svoju ideju. Smatram to puno zahtjevnijim od davanja zadatka u kojem profesor unaprijed zna točan odgovor.
Pokrenuli ste i podcast POSSCAST te prvi Alumni Talk. Zašto su takvi formati važni?
- Podcast studentima pruža priliku da budu voditelji, istraživači, urednici, organizatori i kreatori sadržaja. Oni sami trebaju pronaći i istražiti gosta, osmisliti pitanja, voditi razgovor, pripremiti snimanje i razmišljati o publici. POSSCAST je ugostio ljude iz poslovnog i društvenog života, a studentima omogućio razviti komunikacijske, organizacijske, medijske i digitalne vještine.
Prvi Alumni Talk organizirali su studenti kolegija Karijerne vještine. Održan je 20. svibnja 2026., a gosti su bili naši uspješni bivši studenti Sanja Tadić, Toni Sokolov i Ivan Anđelić. Razgovarali su o svojim karijerama, pogreškama, odlukama i onome što bi danas napravili drukčije. Mladima su takvi razgovori potrebni jer im pokazuju kako profesionalni put nije uvijek pravocrtan. Važno im je čuti stvarne priče, a ne samo savršeno uređene životopise i objave s društvenih mreža gdje se svi samo hvale uspjesima a neuspjesi se ne spominju. Smatram to puno zahtjevnijim od davanja zadatka u kojem profesor unaprijed zna točan odgovor.
Prostor za ovakve nastavne pristupe ne bi postojao bez podrške vodstva Odsjeka za menadžment, trgovinu i turizam. Posebno želim istaknuti pročelnicu dr. sc. Antoniju Roje, koja Odsjek vodi s jasnom vizijom, prati trendove i potrebe tržišta rada te podržava nove ideje, pružajući nastavnicima slobodu u osmišljavanju suvremenih nastavnih pristupa. O relevantnosti našeg studijskog programa govori i kontinuirano velik interes maturanata, zahvaljujući kojem je stručni prijediplomski studij Menadžment trgovine i turizma gotovo uvijek popunjen već u prvom upisnom roku.
Studenti su gostovali i na Radio Kampusu te istupali u drugim medijima. Je li i to dio obrazovanja?
- Naravno. Znanje nije dovoljno ukoliko ga ne znamo jasno prenijeti. Medijski nastup traži pripremu, sažetost, sigurnost i sposobnost prilagodbe publici. Kada studenti gostuju na Radio Kampusu ili predstavljaju projekt drugim medijima, oni više ne govore samo u svoje ime. Predstavljaju tim, projekt, udrugu i svoju ustanovu. Na taj način razvijaju profesionalnu odgovornost, ali i samopouzdanje. Prvi nastup često je stresan, ali nakon njega shvate kako mogu puno više nego što su mislili. Nakon nastupa mi znaju reći kako ni u snu nisu mogli zamisliti da će imati hrabrosti javno govoriti na radiju.
Sa studentima ste osnovali udrugu OSSINJAK. Koji je cilj njenog djelovanja?
- Željeli smo stvoriti prostor u kojem se studenti, alumni i profesori mogu povezivati i izvan formalnih kolegija. OSSINJAK je osnovan u prosincu 2025. kao platforma za studentske projekte, humanitarne aktivnosti, podcast, suradnju s poduzetnicima, razvoj alumni mreže i međunarodne inicijative. Studenti često imaju dobre ideje, ali ne znaju kome se obratiti, kako okupiti tim ili odakle početi.
Udruga im daje strukturu, podršku i osjećaj pripadnosti. Želimo potaknuti studente da, umjesto čekanja na tuđe inicijative, sami postanu pokretači promjena u zajednici. Posebno mi je važna povezanost s alumnijima. Naši nekadašnji studenti mogu biti mentori novim generacijama, prenijeti iskustva i pomoći studentima u ostvarivanju prvih profesionalnih koraka.
Uključujete studente i u znanstvene i stručne radove te konferencije. Koliko im to znači?
- Puno. Student koji prvi put vidi svoje ime na radu ili stane pred publiku na konferenciji dobiva snažnu potvrdu kako njegov glas i njegovo istraživanje vrijede. Objavljivanje radova sa studentima nije samo dodavanje još jedne stavke u životopis. Više bih rekla kako je to proces u kojem uče postaviti istraživačko pitanje, prikupiti i analizirati podatke, argumentirati zaključke ali i prihvatiti kritiku. Zajedničkim objavljivanjem radova ih se osnažuje da se vide kao ravnopravni sudionici akademske i stručne zajednice. Naša je zadaća odškrinuti im vrata, ali je na studentu da se sam izbori proći kroz njih.
Važno mjesto u Vašem radu imaju i BIP-ovi, odnosno kratkoročne međunarodne mobilnosti. Zašto su toliko popularni među studentima?
- BIP-ovi su iznimno privlačni jer studentima omogućuju međunarodno iskustvo u kraćem i dostupnijem formatu. Nemaju svi mogućnost otići na semestar ili godinu u inozemstvo. Nekima je to financijski, obiteljski ili organizacijski prezahtjevno. Kratkoročna mobilnost omogućuje im da ipak rade u međunarodnom timu, upoznaju drugu kulturu i iskušaju se izvan poznatog okruženja.
Sudjelovali smo u programima u Poljskoj, Portugalu, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Studenti kroz takva iskustva razvijaju samostalnost, komunikaciju na stranom jeziku, toleranciju i sposobnost suradnje s ljudima koji drukčije razmišljaju. Često se vrate sigurniji u sebe i spremniji prihvatiti nove izazove. Najvrjednije je kada iskustvo mobilnosti ne završi samo povratkom kući, nego se prenese u nove projekte, prijateljstva i profesionalne suradnje.
Kako umjetna inteligencija mijenja obrazovanje i tržište rada?
- Umjetna inteligencija već je promijenila način na koji tražimo informacije, pišemo, analiziramo podatke i rješavamo rutinske zadatke. Studente trebamo naučiti koristiti je odgovorno, kritički i etično. Nema smisla praviti se kako ona ne postoji. Paradoksalno, što tehnologija postaje snažnija, ljudske kompetencije postaju važnije. Umjetna inteligencija u prvi plan stavlja upravo ono što se ne može jednostavno automatizirati: emocije, empatiju, interpersonalnu suradnju, komunikacijske vještine, kreativnost, etičko prosuđivanje i brzu prilagodbu.
Poslodavcu više nije dovoljno da mlada osoba zna pronaći informaciju. Postaje važnije zna li procijeniti njezinu vjerodostojnost, objasniti ideju, surađivati s drugima, prihvatiti odgovornost i reagirati kada se okolnosti promijene. Upravo se ove vještine najbolje razvijaju kroz stvarna iskustva i rad s ljudima.
Znači li to kako će uloga profesora postati manje važna?
- Upravo suprotno. Informacija nikada nije bila dostupnija, ali dostupnost informacija ne znači automatski i njihovo razumijevanje. Mladi danas imaju tisuće savjeta, uzora i životnih modela na društvenim mrežama. Nisu svi kvalitetni, vjerodostojni ni dobronamjerni. Zato su im potrebni mentori i stvarni uzori. Netko tko će ih saslušati, prepoznati potencijal, usmjeriti, ali i iskreno reći kada nešto nije dovoljno dobro. Mentor ne treba mladim ljudima određivati životni put. Treba im pomoći naučiti samostalno donositi odluke i preuzeti odgovornost za njihove posljedice.
Ponekad je studentu dovoljno da jedna odrasla osoba ozbiljno shvati njegovu ideju i kaže mu: 'Pokušaj, vjerujem kako ti to možeš.' Takva rečenica može promijeniti način na koji vidi sebe. Jednom me studentica pitala možemo li ih na fakultetu naučiti 'kako živjeti život'. U prvi trenutak nisam potpuno razumjela što želi reći, a zatim mi je objasnila kako mladima nedostaju praktična znanja o osamostaljivanju, upravljanju financijama, plaćanju računa, raspoređivanju kućnog budžeta i upravljanja vremenom, traženju posla te preuzimanju odgovornosti.
Njihovu nesigurnost dodatno produbljuje neriješeno stambeno pitanje. Nakon završetka studija mnogi ni uz redovita primanja ne mogu sebi priuštiti vlastiti dom, zbog čega su prisiljeni dugo ostati živjeti s roditeljima te odgađati osamostaljenje, brak i roditeljstvo. Kada mladi ne vide da im obrazovanje, rad i dodatni trud omogućuju temeljnu egzistencijalnu sigurnost, lako se javlja osjećaj kako se ne isplati ulagati više od nužnoga.
Upravo se s takvim osjećajem povezuje fenomen quiet quitting-a, odnosno tihog odustajanja, pri kojem osoba formalno ne napušta posao, ali prestaje ulagati dodatan trud jer više ne vidi njegov smisao ni mogućnost napretka. Takva je situacija za mlade izrazito frustrirajuća i stvara osjećaj kako, unatoč obrazovanju i radu, ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe: krov nad glavom, sigurnost posla i dostojan život od rada svojih ruku.
Često ističete kako mladi ne bi smjeli živjeti život uz ekran. Je li to danas uopće realno?
- bEkrani su dio njihova života i ne možemo ih jednostavno ukloniti. Problem nastaje kada ekran postane zamjena za iskustvo, razgovor, prijateljstvo i pripadnost. Mladi se trebaju družiti uživo, raditi u timu, volontirati i biti aktivni u zajednici kojoj pripadaju. Trebaju doživjeti tremu prije javnog nastupa, neslaganje u timu, zadovoljstvo nakon uspješno završenog projekta i osjećaj da su nekome pomogli. To se ne može naučiti gledanjem sadržaja.
Naš je zadatak ponuditi im dovoljno zanimljivih razloga da podignu pogled s ekrana. Kada organiziraju događaj za 300 ljudi, vode intervju, putuju na međunarodni program ili vide rezultat humanitarne akcije, ne trebamo ih uvjeravati kako je stvarni život bolji od onog virtualnog. Oni to sami osjete.
Što biste voljeli da studenti ponesu sa sobom nakon završetka Vaših kolegija?
- Voljela bih da ponesu znanje, ali još više osjećaj kako mogu pokrenuti nešto svoje, povezati kvalitetne ljude i napraviti koristan projekt. Želim im reći da se ne boje pogreške. Ljudski je griješiti. Iz grešaka najviše učimo. Najbolje bi bilo učiti iz tuđih ali često to tako ne ide u životu. Neka znaju kako karijera nije nešto što ih čeka nakon diplome. Ona se gradi već za vrijeme studija.
Ne vjerujem kako će se itko od njih nakon studija sjetiti definicije događaja. Ali ako se sjete osjećaja kada su prvi put govorili na radiju, vodili podcast, organizirali događaj, predstavili rad na konferenciji, pomogli nekome ili pronašli svoje mjesto u timu – tada znam da je nastava ostvarila svoju pravu svrhu. Taj će ih osjećaj 'tjerati' naprijed. Ono što su nekad smatrali nemogućih, sada su postigli.
Obrazovanje ne bi trebalo samo pripremati mlade za tržište rada. Trebalo bi ih pripremati da budu aktivni, odgovorni i empatični članovi zajednice. I osnažiti ih u smislu da se znaju nositi i s neuspjesima i padovima. U vremenu umjetne inteligencije upravo će nas navedene ljudske dimenzije najviše razlikovati i obilježiti. I zato, moja poruka je, radite na njima. Budite dobri jedni prema drugima i blagi prema sebi. Manje osuđujte, a više pokušavajte razumjeti, jer nam danas, možda više nego ikada, nedostaje empatije, osobito prema najranjivijim članovima društva. Pokušajmo se staviti u tuđe cipele i ne okretati glavu pred nepravdom.
Za mene bi najveći profesionalni poraz bio kada netko od mojih studenata jednoga dana ne bi reagirao na nasilje nad nemoćnom osobom. Želim ih osnažiti i ohrabriti na moralnu hrabrost a to znači istupiti, zaštititi žrtvu, pozvati pomoć i učiniti ono što je u njihovoj moći kako bi spriječili zlo. Jer zlo pobjeđuje onda kada dobri ljudi odluče ne učiniti ništa.
