Nastao prema pripovijetki 'Sanjaju li androidi električne ovce?' Philipa K. Dicka , 'Blade Runner' Ridleyja Scotta - u nas početkom osamdesetih preveden kao 'Istrebljivač' - jedan je od najutjecajnijih holivudskih SF ostvarenja unazad tridesetak godina. Premda su prve kritičarske reakcije nakon premijernog prikazivanja 1982. godine bile prilično mlake, reputacija filma je prema kraju desetljeća munjevito rasla da bi na prijelazu u devedesete 'Istrebljivač' nerijetko bivao proglašavan najvažnijim američkim filmom osamdesetih.
Scott je kasnije napravio još dvije verzije filma, redateljsku i završnu, a 'Istrebljivač' je s godinama izgradio poveću bazu obožavatelja te postao jedan od favorita kritike.
Bilo je samo pitanje vremena kada će se Hollywood latiti novog 'Blade Runnera', po hodnicima producentskih kompanija o nastavku se šuška već dobrih dvadesetak godina, ali glavni glumac Harrison Ford navodno nije želio ponovno utjeloviti legendarnog istrebljivača Ricka Deckarda. Ipak, točno 35 godina nakon prvog filma, u kinima diljem kugle zemaljske ovih se dana započeo prikazivati nastavak nazvan 'Blade Runner 2049' u kojem Ryan Gosling tumači policijskog agenta K, čovjeka koji po nalogu svoje šefice Joshi (Robin Wright) kreće u lov na starije modele replikanata. K živi sa svojom hologramskom djevojkom Joi (Ana De Armas) iza koje stoji korporacija na čijem je čelu mogul Wallace (Jered Leto).
Možda najiščekivaniji film godine redateljski ne potpisuje Ridley Scott koji se ovoga puta zadovoljio producentskim angažmanom, već se iza kamere našao Denis Villeneuve. Ovaj Kanađanin vrsne filmografije ('Polytechnique', 'Naša majka', 'Zatočene', 'Sicario', 'Dolazak'...) vrlo je brzo prešao put od imena koji obećava preko filmaša visoke razine zanatske kompetencije do možda vodećeg holivudskog redatelja svojega naraštaja.
Upravo zahvaljujući Villeneuveu, 'Blade Runner 2049' se iz bezlične mase svakojakih rebootova, remakeova i prequela kojima nas Hollywood zasipa, izdvaja hrabrim suprotstavljanjem mainstream logici, zapravo opiranjem holivudskim standardima današnjice.
'Blade Runner 2049', ako je netko sumnjao, promišljen je, ozbiljan i vizualno impresivan blockbuster kakve suvremena holivudska 'tvornica snova' nažalost izbacuje vrlo rijetko, točnije tek jednom ili dvaput godišnje.
Distopijska vizija futurističkog Los Angelesa u novom je 'Blade Runneru' još mračnija i dešperatnija od one iz originala. Sjajno koreografirane i raskošno dizajnirane scene oplemenjene snimateljskim radom maestralnog Rogera Deakinsa i veličanstvenom glazbenom podlogom Hansa Zimmera, dostojnom Vangelisovog soundtracka iz prvog filma, perfektno dočaravaju egzistencijalnu anksioznost K-a i ostarjelog Deckarda (ponovno u interpretaciji Harrisona Forda) te se svrhovito uklapaju u filozofsku potku o dehumanizaciji i gubitku vlastitog identiteta.
Novi 'Blade Runner' nije besprijekoran film budući da sadrži pokoji logički propust, banalnu dijalošku partiju i poneko nategnuto fabularno rješenje, a ni kraćenje filma čije trajanje iznosi čak 164 minute ne bi bilo naodmet, ali kada se u znanstveno-fantastičnom spektaklu vrijednom preko 150 milijuna dolara ovako vješto prelazi iz žanrovskog kanona u transcendentalno i kada se simbolički imaginarij neprestano miješa sa suptilnom metaforičnošću, onda se svakako radi o ultimativnom dokazu kako se suvremeni Hollywood ne mora nužno izjednačavati s glupavim eskapizmom.
Villeneuve konstantno krši da bi zatim ponovno uspostavio žanrovske konvencije na način da 'Blade Runner 2049' u pojedinim trenucima - ponajprije zbog redateljeve sklonosti ka prolongaciji kadra i meditativnom ritmu filma koji nije diktiran zakonitostima žanra - uistinu nalikuje nekom uratku eksperimentalne kinematografije, odnosno filmu dominantnog art senzibiliteta koji se s(p)retno spaja s općim mjestima podžanra distopijskog filma.
'Blade Runner 2049' neće postati prekretnički film poput Scottovog izvornika niti će steći vojsku fanova koja naizust zna replike poput onog mitskog monologa Rutgera Hauera o suzama na kiši, međutim Villeneuveov nastavak miljama je udaljen od gotovo svega što se danas može vidjeti u obližnjem multipleksu.