'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Osamdesete: ljubav, Wartburg i autoritet

O AUTORU: Zoran Žmirić, rođen 1969. u Rijeci, član je Hrvatskog društva pisaca, a djela su mu prevedena na osam jezika. Objavio je brojne naslove, uključujući 'Kazalište sjena', 'Blockbuster', 'Pacijent iz sobe 19", 'Snoputnik' i 'Hotel Wartburg'. Njegovi romani 'Blockbuster' i 'Pacijent iz sobe 19' našli su se u finalima ključnih književnih nagrada. Dobitnik je mnogih priznanja, poput Književnog pera za Blockbuster (2010.) i Godišnje nagrade Grada Rijeke za doprinos kulturi (2023.).

IZ SADRŽAJA: U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić (Fraktura @fraktura.hr) pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg.

Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.

Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.

OSVRT: Zorana Žmirića sam već spominjao u Timbru, kad sam govorio o njegovom romanu Pacijent iz sobe 19 ( https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-timbar-na-libar--zeljka-ercega--antiratno-djelo-kao-lijek/123629 ), a i dalje preporučujem njegov Blockbuster kao jedno od najboljih domaćih ratno-antiratnih djela. Nešto kao naša verzija Kvake 22.

Njegove nove Visoke trave, koje su sada u punom jeku promocije i na kojima je radio 10 godina, opet se bave nasljeđem devedesetih. Priča prati dvojicu prijatelja od djetinjstva u Zagrebu, preko ratnog razdvajanja, do ponovnog susreta u Irskoj. Vjerujem da će knjiga biti hit, ali bih ipak prvo preporučio Hotel Wartburg. Što je zanimljivo, tu je knjigu Žmirić napisao usput, dok je radio na Visokim travama. Naime, Marina Vujčić, urednica, vidjela je njegov post na Facebooku i rekla mu: 'Od ovoga moraš napraviti roman'. I tako je Zoran stavio Visoke trave na pauzu i bacio se na pisanje Hotel Wartburg.

Obožavam knjige o odrastanju (Tisja, Ankica Tomić, Karakaš…), i iako je Žmirić rekao da ovo nije autobiografija, nego mješavina raznih biografija, Hotel Wartburg mi se odmah dovezao  visoko na listu. Tisja mi je neprikosnovena na vrhu, zbog humora i Spinuta, ali Wartburg je blizu.

Imam naviku ne čitati sadržaj na koricama prije nego što pročitam knjigu, i to me ovdje zavaralo. Očekivao sam da je hotel iz naslova stvarno neki turistički objekt u priči, sve dok otac nije otišao prespavati u svoj Wartburg. Hehe, malo sam se 'provozao'.

Ja sam početak Generacije X i kroz Žmirićeve priče su mi oživjela sjećanja na to vrijeme – prvi auti u obitelji (Fićo, pa Renault 4), prve gitare (Hagstrom), demo bendovi, strah od carinika kad bi se vraćali iz Trsta... Sestra je naravno bila 'mlađa sestra' koja nije bila sportski tip, a mama je čuvala Burde i uvijek znala stati između nas i oca kad bi bilo gusto. Naravno, i obrnuto – kad bi nas trebalo smiriti jer je otac imao problema s tlakom.

Otac je glavni lik u Žmirićevom romanu, ali za razliku od blurba na koricama, koji parafrazira Tolstoja o 'nesretnoj obitelji na svoj način', ja mislim da knjiga zapravo govori o jednoj od sretnih obitelji osamdesetih.

Nemojmo se lagati – u to doba je ćuška bila dio odgoja, a ne nasilja, otac je popuštao kćeri, a sina učio kako da očvrsne. Muški zagrljaj bio je rezerviran za rastanke ili povratke s dugih putovanja. Patrijarhat je tada od oca tražio da bude čvrst, da zaštiti obitelj i čuva moralne vrijednosti.

Da, u knjizi postoji scena gdje otac sina 'sastavi sa zemljom' jer misli da nije pazio na mlađu sestru, ali ubrzo nakon toga ide u školu braniti ga od nepravde, vozi mu instrumente na svirku (iako nije ljubitelj glazbene karijere) i pokušava ga naučiti konkretne stvari – recimo kako radi dvotaktni motor. Ne možemo osamdesete gledati današnjim očima. Povremena rakija ili vino nisu bili znak alkoholizma, a odlazak u auto na spavanje nije bio znak početka rastave.

Priča o očevom bijesu koji se usmjerava prema majci neprihvatljiva je i onda i sada, a sinov osjećaj otuđenja zbog nedostatka zagrljaja je realan. Ali ukupno gledano, ta obitelj nije zaslužila etiketu 'nesretne obitelji' kako sugerira blurb na koricama. To su bila vremena kad se autoritet učio 's koljena na koljeno', a ne savjetima psihologa, i kad je bilo normalno više voljeti auto nego pokazivati emocije.

I danas vidim ljude koji više pažnje posvećuju autu ili brodu nego obitelji, ali znam da bi prevrnuli i nebo i zemlju da zaštite svoje najmilije. Jesu li te obitelji nesretne?

S druge strane je li današnja obitelj, u kojoj nitko ni na koga ne viče jer su svi zalijepljeni za ekrane, u kojoj se ništa ne zamjera da se nekome ne bi povrijedila psiha, sretnija od one iz osamdesetih?

Mogao bih sada nabrajati svoja sjećanja iz osamdesetih – kad su mi kod kuće znali reći "'ne', kad sam plakao i govorio majci da više voli svoje učenike nego nas, kad sam se žalio doktoru da razumijem tu ljubav, ali ju je teško podnijeti... Ali u toj 'nesreći' sam i dalje kupovao ploče koje sam htio, svirao gitaru i organizirao koncerte...

Otac u Žmirićevom romanu kroz svoj Wartburg pokazuje sve što je trebao pokazati sinu, a sinov odnos prema Wartburgu – od divljenja, preko ljutnje, do pomirenja – zapravo je preslika odnosa prema ocu. Wartburg postaje simbol ljubavi koja je, kao i sam auto, neuništiva.

Hotel Wartburg je prepun sjećanja na one godine – živote radničkih obitelji, dobrosusjedske odnose, tiho kritiziranje sistema, ljetovanja u kampu, križaljke, posjete rodbini... Smijat ćete se i plakati za osamdesetima.

OCJENA: Zoranu sam na potpis donio Visoke trave za mog Zorana, splitskog Savu Kovačevića, a Hotel Wartburg za Željka, za mene. Dok sam ga gledao kako potpisuje, pomislio sam kako bih volio da sam sposoban napisati ovakav roman svom ocu (i moj je ostao bez prsta na radu) i poželio da netko napiše nešto takvo meni. Puni aplauz, definitivno.