DAN KONOBARA Renato Mucić: Gosti znaju tražiti toplu pivu ili pomfri na pizzi, a Indijci su mi najgori!

Međunarodni je dan onih ljudi koji su mnogima od nas nedostajali u vrijeme korone, dan konobara. Jesmo li i mi nedostajali njima? Je li gost uvijek u pravu? Iz koje su zemlje najgori gosti, najgore kave, najgore narudžbe, kako se slavi dan konobara, zašto bi svatko trebao biti konobar bar na neko vrijeme i kada nešto ide na račun kuće? Na ova i druga pitanja odgovorio nam je Renato Mucić, konobar iz splitske pizzerije Galija. 

-  Iskreno, nisam do prije koju godinu ni znao da postoji Međunarodni dan konobara, ali pošto sve i svašta danas ima svoj dan, hajde, slavimo ga: ujutro je procesija, limena glazba, dodjela odlikovanja svim konobarima koji su iz konobarenja direktno otišli u mirovinu, dodjela 13. plaće, zakuska i veliki vatromet. Zezam se, jer konobari na taj dan u većini slučajeva rade - kaže nam Renato Mucić.

Teško je biti dobar konobar, ali i dobar gost. Za biti dobar konobar moraš poznavati posao i imati volju za raditi, kaže. Iskustvo je po njemu isto bitan faktor. Nije lako uvijek biti nasmijan, a i gosti, pogotovo stalni, znaju kada konobaru nešto nije u redu.

- Onda okreneš na zafrkanciju, zaboraviš i ideš dalje. Prođe sve. Nije konobar robot bez emocija i nije lako stalno imati osmijeh na licu. U Splitu ljudi ne vole uštogljenost, vole zafrkanciju i smijeh. Dosta ih i dolazi na neka mjesta zbog konobara, a ne zbog hrane ili pića - priča nam Mucić.

U narodu je poznata ona da je gost uvijek u pravu. Naš sugovornik se s time ne slaže.

-  Davnih godina sam izmislio kontru: 'Gost nikad nije u pravu!' Jedanput mi je jedan prijatelj, koji je tada bio u ulozi gosta, rekao tu izreku. Na to sam mu rekao: 'Gost možda, ali ti još to nisi, status gosta treba zaslužiti, za sada si samo tlačitelj, ha, ha!' Eto, sve sam rekao - šali se Mucić i nastavlja ozbiljno:

- Uglavnom su konobari podcijenjeni kod nas. Velika većina. Tamo gdje vidiš da se konobari mijenjaju kao mudante svaki dan, znaš da nešto ne štima. Isto tako gdje vidiš iste konobare godinama, znaš da si na pravom mjestu. Treba znati cijeniti dugogodišnjeg radnika. Najgora je vrsta razmišljanja koja je bila popularna kod nas: 'Ako nećeš ti, ima tko će.'

Da konobar nije biti lako i da kobobar ne može biti svatko, u to bi se trebali uvjeriti sami. Zašto?

-  Svatko bi trebao biti konobar ne jedan dan, nego odraditi bar mjesec dana ljeta ili zimske praznike da vidi kako je teško zaraditi novac, steći radne navike, naučiti na čistoću i urednost. To će mu biti škola za svaki drugi posao kojim se bude bavio, a i da mu konobarenje više ne padne na pamet, nego da se uhvati knjige, ha, ha - mišljenja je Mucić.

Za vrijeme korone na početku je svima bilo čudno, jer iako su radili dostave, kaže, nije bilo kontakta s ljudima. Nije im bilo naporno i uspjeli su se odmoriti. Renato nam u šali kaže da mu od gostiju nitko nije falio ni najmanje, znao je da će, kad ova korona kriza završi, neke gledati i previše. 

- Ništa se to još nije vratilo na staro sada, sve ovo će se teško i ispraviti u dogledno vrijeme. Zima će biti gadna. Stranaca neće biti, a domaći svijet će biti u besparici. Znam da se većina sa mnom neće složiti, ali svakim danom mi se sve više čini sve ovo predimenzionirano. Jedni stručnjaci govore jedno, drugi drugo, pogubili su se. Velika većina mjera mi je nebulozna. Puni autobusi, nigdje distance, a u restoranima i kafićima rigorozno do bola?! Razmak na plažama?! Presmiješno! - komentira nam Mucić.

U svom je poslu svašta doživio, mogao bi, kaže, izdati par debelih knjiga.

- Evo jedne: u najvećoj gužvi jedna gošća promaši put za WC, prođe kroz kuhinju i uđe u jedan mali zahod za osoblje. Gledam kuhara, on gleda mene. 'Znaš li ti ovu?', pita me. 'Ne znam', kažem. 'Ni ja', ogovori on. Umremo od smijeha. Izlazi ona mrtva hladna i govori mi: 'Slobodno vam je' i ode istim putem nazad. Nismo se mogli prestati smijati!

Nastavlja nam Mucić priču što ih još nervira:

- Najviše konobare mogu izluditi bahati gosti, koji se odmah postave tako da te smatraju robom i potrčkom. Takvi obično dođu kad je najveća gužva. Ima tu i svakakvih narudžbi. U sve ove godine svega sam se naslušao, tako da me ništa više ne iznenađuje. Od sto vrsta kava i verzija spize, ma svega. Prije dosta godina bila mi je najčudnija majoneza na pizzi, sad mi je to normalno. Pa ananas na pizzi, to nikad nisam razumio. Ili Talijani koji stavljaju pomfrit na pizzu. Onda gosta boli grlo pa hoće toplu pivu. Ne mogu generalizirati tko su najgori gosti, ali ako ćemo govoriti o određenoj naciji, to su svakako Indijci. Kad oni dođu, spremi se na masakr! Natrčat ćeš se za deset drugih stolova. Oni vjerojatno svoje konobare tuku u Indiji kad dođu u restoran. A iza njih na stolu i ispod ostaje Karepovac.

Ima tu i pozitivnih narudžbi. Najbolje su mu, kaže, kad dođe stalni gost, njega ni ne pita što će, ili kad vidi da je čovik gurman, lijepo posloži predjelo, jelo i gušta, to mu se najviše sviđa. Po nacijama su mu pak Česi i Slovaci najbolji i najkulturniji. Mogu doći s masu djece, nikad nereda iza njih.

Da ne zaboravimo najgoru kavu. Muciću je to definitivno americano. Ne može razumjeti da to itko pije. To mu se čini kao topla mutna lokva poslije ljetnog pljuska.

- Ili talijanski corretto - miješati kavu i rakiju. Svašta! Popij kavu, popij rakiju, ali sve zajedno mi je užas!

I, naravno, tu je vječno pitanje: 'Ima li što na račun kuće?', evo kako to ide kod Mucića:

-  Naravno da ima u određenim situacijama i određenim ljudima. Meni bi znala sjediti grupa od desetak ljudi, popiju tri ture, a onda ti bazoviti glasnogovornik uleti s tim 'kad će na kuću'. Ja ih onako prstom izbrojim. Deset vas je, kad svi okrenete jednu, jedanaesta je na mene, ha, ha, ha!