NEDJELJNA ĆAKULA Joško Radić: 'Siguran sam da je glazba danas nepriznata medicina koja liječi otvorene dijelove duše i načeta srca'

Joško Radić iz Festivo benda gostuje u današnjoj nedjeljnoj ćakuli. Ispričao nam anegdotu koja ga je odvela na koncert ZZ Topa u Prag, koje se pjesme danas najviše traže među publikom te kako je svirati na piru od dvije tisuće svatova. Na početku je ispričao kako jenapravio svoje prve glazbene korake...

- Kada sam bio mlad curice su više voljele glazbenike, nego automehaničare. I eto mene u glazbenim vodama ha,ha...

Je li se to danas promijenilo?

- Pretpostavljam da nije ha,ha... Imao sam priliku nekoliko puta zaposliti se i živjeti od drugih poslova vrlo lagodno. Otac bi me poslao na razgovor i vrlo brzo bih zaključio da to nije za mene. Izvlačio sam se vrlo vješto. Vjerujem u sudbinu i da ona svakog čovjeka vodi kroz život. Svaki čovjek ima i svoje talente, samo je pitanje prepozna li ih i radi li na njima. Poprilično sam siguran da je glazba izabrala mene.

Kako je započeo vaš glazbeni put?

- Imao sam sreće kada sam, kao vrlo mlad i kada o glazbi nisam znao puno, naišao na gospodina imena Ivan Glibota Crni koji je tada svirao s grupom Delfini i imao svoju glazbenu akademiju. On je bio osoba koja me je glazbeno odgojila kao vrhunski pedagog i glazbenik, a očito sam bio i dobar štof kojeg se moglo oblikovati.

Kasnije ste skupa i nastupali...

- U to vrijeme glazbenici su nastupali na terasama hotela i restorana duž obale pa smo i mi napravili taj korak. Puno smo nastupali i u jednom trenutku dogodio se klik. Odlučili smo krenuti u autorske projekte i proširiti svoju grupu Express.

Je li bilo teško probiti se na scenu to vrijeme?

- Tadašnja scena je bila veoma jaka, tu je bio Oliver, Magazin, Tutti Frutti, Đavoli, Daleka obala... danas legende hrvatske glazbene scene. U Splitu se nije bilo lako probiti, a tako je i danas. Split je mali grad koji ima simptome velikog, nosi nesrazmjere veličine i kulture koja je iz njega izašla. To je zato što je tijekom 20. stoljeća puk sudjelovao u kreiranju kulture, a o tome su pričali Ivo Tijardović, Marko Uvodić, Miljenko Smoje... Zato vas lako neće priznati u Splitu i nije lako uspjeti. Morate vrijediti, a to je dobro. Za našu grupu iz Imotskog, koja dolazi iz periferije, to nije bio nimalo lagan zadatak. To nas je izbrusilo i uvijek se pitam kakav bi bio glazbenik da nisam imao priliku susresti profesora Glibotu. Mislim da autentična energija dolazi iz periferije prema centru, nikako obratno. Sjetimo se Kičmanovića.

Što se nadalje događalo s Expressom?

- Nakon prvog albuma dogodilo se nešto što mi je obilježilo život. Usudili smo se obraditi pjesmu 'Odlazak' Arsena Dedića. Imali smo promociju u Muzeju Mimara u Zagrebu. Šokirao sam se kada sam vidio da ulazi Arsen i diskograf Hrvoje Markulj, nije mi bilo svejedno. Kada smo završili s izvedbom on nam je prišao i rekao: 'Joško, počašćen sam'. Osjećao sam se kao da sam dobio Porina. Inače, smatram da pjesma nije muzejski eksponat, ona je biološki materijal i što je bolje obradiš ona je mlađa i dulje živi. Nisu sve pjesme imale sreću da naiđu na dobrog producenta i zazvuče u svom punom sjaju. Kasnije smo napravili obradu pjesme 'Igračka vjetrova' koju je napisao Tin Ujević. To su bila naša prva dva covera.

Express je trajao 20-ak godina. Što biste još izdvojili iz tog perioda?

- Ima tu puno lijepih sjećanja, nastupa na raznim festivalima, putovanja po Europi, bili smo jako tražen bend. Nešto sam naučio i okuražio se napraviti svoj bend Tajna veza. Prvo što smo napravili bio je cover pjesme 'Nije htjela' Kemala Montena. To je ponovno ispalo izuzetno uspješno i tu sam 'dobio' Porina. Pozvali su nas s HRT-a u emisiju Sunčani show koju je vodila Daniela Trbović. Kada smo završili s izvođenjem obrade, rekla nam je da ostanemo još kratko u studiju i pozvala Kemala. Nemoguće je zaboraviti njegove riječi, a rekao je: 'Hvala što su reinkarnirali moju legendarnu pjesmu'. Jedan dan nazvao me je skladatelj Jure Stanić, koji je po mom mišljenju napisao neke od najljepših pjesama za Terezu i Olivera. Pozvao me je u svoj dom na splitskim Mejama i rekao mi kako je upravo Oliver bio oduševljen kako smo obradili 'Nije htjela'. Tada sam shvatio kakvu sam grešku napravio. Kada smo snimali obradu kod Dragana Lukića u studiju meni je u glavi bio Oliver. Međutim, nisam imao hrabrosti prići takvom glazbeniku i zamoliti ga da otpjeva obradu. Nakon nekoliko godina dogodilo se upravo to, Oliver i Kemal snimili su 'Nije htjela'. Na našem albumu 'Sve će jednom pjesma postati' obradili smo i pjesmu 'A sada idi' od Tife. Nedugo nakon toga upisao sam studij prava i Tajna veza je prestala djelovati.

Što se dogodilo nakon fakulteta?

- Studij sam završio u roku. Nakon toga me je Pave, koji je danas član Festiva, pozvao da mu uskočim na jednu svirku njegovog tadašnjeg bend Ho ruk. Nakon toga ponudili su mi da ostanem u bendu. Svirali smo skupa neko vrijeme, a kasnije promijenili postavu i ime benda. Tako je nastao današnji Festivo.

Možemo li predstaviti članove?

- Grupa Festivo djeluje od 2015. godine, a trenutačno imamo sedam glazbenika u rasponu od 26 do 58 godina. To su: Pavao Akrap (gitara, usna harmonika, back vokal), Marko Budalić (klavijature i harmonika), Teo Vojković (lead vokal, gitara), Goran Marušić (bas, kontrabas), Zlatko Šimić (lead vokal koji svira šest instrumenata) i Antonia Buratović Milatić (lead vokal) i moja malenkost na bubnjevima i udaraljkama. Uz glazbeni dio, kao što se vidi, zadužen sam i za PR dio ha,ha.

Festivo je danas jedan od traženijih bendova u klubovima i svadbama. Kada se dogodio taj trenutak?

- Shvatili smo da možemo biti pjevači tuge ili pjevači veselja, odlučili smo se za ovo drugo. Danas u prosjeku godišnje imamo od 120 do 150 svirki. Norma je to ozbiljnog benda, a to vam nitko na poklon ne može dati već to trebate zaslužiti. Nemamo imperativ biti najbolji, ali naš izvođački i programski sadržaj nas stavlja na to mjesto.

Po čemu mislite da ste osvojili vašu publiku?

- Ljudi nemaju vremena razmišljati koju pjesmu izvodite i morate im u što kraćem vremenu dati ugodu za njegovu dušu. Zato ne sviramo cijele pjesme nego one dijelove koje publika odmah prepozna. Stvaramo atmosferu koja je zanimljiva publici, prelazimo iz pjesme u pjesmu, iz ritma u ritam, iz tempa u tempo. Uz to, vrlo važno je publici dati iskrenu emociju. Danas uz tehniku možete sve lažirati i zvučati bolje, ali emociju ne možete. Trebate osluškivati što vaša publika u tom trenutku želi slušati, a ne se slijepo držati nekih unaprijed dogovorenih principa. Ljudi žele interakciju s vama. Pravog pjevača čine dvije stvari, glas i temperament. Zato svi mi glazbenici imamo sreću što smo mogli slušati velike glazbenike.

Vjerujem da u dugogodišnjoj karijeri imate puno anegdota koje ste doživjeli. Možete li jednu podijeliti s nama?

- Ovo ljeto dok smo svirali na splitskoj Rivi strani repertoar na listi se našla pjesma ZZ Topa 'Gimme All Your Lovin'. Nismo znali da se u publici nalazi Mike iz New Yorka, prijatelj od vokala benda Billyja Gibbonsa. Po završetku koncerta došao je do nas, predstavio se i rekao da nas je uživao slušati. Ostavio nam je i svoj kontakt. Kasnije smo vidjeli da ZZ Top i Kiss imaju zajedničku turneju u Pragu. Zvali smo Mikea i pitali ga možemo li Billyju na taj koncert donijeti neke domaće hrvatske proizvode, na što je on pristao. Marko, Pave i ja sjeli smo u auto i išli na koncert u Prag. Tamo nas je dočekao netko iz njihovog tima i uveo nas u dvoranu u VIP prostor do bine, odakle smo slušali koncert. Kartu sam uokvirio kući jer mi je to jedna od najljepših uspomena koje imam. To je jedna nevjerojatna priča, kako je Festivo sa splitske Rive završio kao gost na koncertu ZZ Topa u Pragu. Tome u čast na našim svirkama prerušimo se u ZZ Top. Iz New Yorka smo naručili specijalne sakoe, brade, šešire, naočale i jedno 20 minuta posvetimo legendarnom bendu.

Možete li usporediti svadbe danas i prije?

- To se ne može usporediti. Kada sam svirao svadbe prije 30 godina svirali smo pod šatorima i u garažnim prostorima, sve je bilo skromnije i nije bilo svadbenih salona. Pirski biznis krenuo je iz Hercegovine, oni su to shvatili ozbiljno i digli na jedan viši nivo. To se oslikalo i na Hrvatsku zadnjih 15-ak godina. Vjenčanja su danas jedan pravi event od restorana, gastronomije, rasvjete, dekoracije, posluge, glazbe... Danas morate neprestano ulagati u sebe i ideju kako bi opstali na tom tržištu. I mi glazbenici smo se s tim suočili, a u Festivu imamo razrađene protokole i spremni smo na sve želje naših mladenaca čiji su prohtjevi otišli toliko visoko. Mladenci, a posebno mladenke, svoje vjenčanje doživljavaju kao da su u Hollywoodu. Uživam to gledati i osjećam se bolje kada inzistiraju na toj perfekciji. To vas tjera da budete još bolji.

Najveći pir na kojem ste svirali?

- U Posušju sam svirao na piru na kojem je bilo dvije tisuće ljudi.

Koje pjesme najviše traže za prvi ples i kakav je repertoar najzastupljeniji?

- U 30 godina hrvatske samostalnosti izdalo se preko 11 milijuna pjesama. U toj brojci imate sve težu mogućnost odlučiti se za repertoar, a posebno za omiljenu pjesmu. Na broj kvadrata i broj stanovnika dođemo do zaključka da imamo veći prosjek izdanih pjesama nego Britanija. Na našem tržištu je stihija pa ljudi sami biraju u moru pjesama i izvođača što će slušati. Prije 30 godina sve se vrtjelo oko tri pjesme ‘Za moj život mnogo značiš draga’,  ‘Zbog jedne divne crne žene’ i ‘Vjeruj u ljubav’, a danas je ta lista poduža. Međutim, vrlo često za prvi ples se ponavljaju izvođači poput Nine Badrić, klape Rišpet, Doris Dragović, Tony Cetinski, Petar Grašo. Naš Marko vodi razgovore s mladencima oko set liste, a to je ozbiljan posao. Ako glazba ne valja na piru to vam nitko neće oprostiti. Nikada, ali baš nikada, nismo imali loše iskustvo. Zato smo i rezervirani po godinu dana unaprijed. 

Ima li neka anegdota s pira?

- Jednom je na piru nestalo struje, nije je bilo dva sata. Kako je bubanj akustični instrument po nekom refleksu sam nastavio svirati. Na plesnom podiju u tom trenutku je bilo 200 ljudi, totalni je mrak, ostatak benda ne svira jer su električni instrumenti. Nitko nije reagirao na taj šok i nastavili su se zabavljati uz zvuk bubnja. Ekipa iz benda je iz auta donijela harmoniku, kontrabas, trubu i akustičnu gitaru i nastavili smo svirati na 'suho'. Trubač je simulirao pjevača i zabava je nastavljena bez da se panika proširila. Spustili smo se među publiku i napravili show. Mladoženja je mislio da smo namjerno ugasili struju i pripremili neki poseban dio za iznenađenje. Nije shvatio da je struja nestala i da spašavamo večer.

Počeli ste i autorski raditi...

- Prije nekih godinu dana izbacili smo pjesmu 'Ala koze', tekst je napisao Nenad Ninčević, a glazbu Miro Buljan. Uz to je i naš Pave počeo pisati te pokazuje jak kreativni potencijal. Već sada imamo materijal za album i u pregovorima smo s izdavačima. Vjerujem da ćemo ga izdati za godinu dana. Moram pohvaliti i splitski studio Lux kojeg vode dva izuzetna glazbenika Stjepan Radić i Roko Vilibić. Uz to smo nedavno napravili i obradu 'Moja se draga napila' koju izvodimo s autorom Johnny Gitarom.

Prije nego zaključimo razgovor, možemo li se kratko osvrnuti na Doru i pobjedničku pjesmu Damira Kedže?

- Kedžo je odličan interpreta i odlična mu je pjesma. Mislim da Eurosongu ne treba samo dobra pjesma. Njima treba dobar spektakl, a mi to nemamo. Hrvatska već duže vrijeme nema pravog kandidata za Eurosong. Puno zaostajemo, nemamo mi budžet, to su ipak skupe zabave.

Jeste li požalili što ste se opredijelili za glazbu?

- Ne. Cijeli život radim i zabavljam se, a to je ta rijetka sreća. Siguran sam da je glazba danas nepriznata medicina koja liječi otvorene dijelove duše i načeta srca. Važnije mi je vidjeti ljude kako odlaze s naših svirki, nego kako dolaze. Na našim svirkama dogodi se savršen spoj glazbe, na nekim mjestima i gastronomije, na jedan nesavršen način. Svatko tko dođe odlazi nasmijan i tada znam da sam odabrao dobar posao. Ako bi me pitali što znači Festivo, po mojoj definiciji, rekao bih vam čuvari dobrog raspoloženja.