PLAVI ORKESTAR U SPLITU: 'Najbolji trenutak je kada dođete do kraja koncerta, svi pjevaju i nitko ne želi otići kući!'

Fotogalerija (19)

Split se ove godine sprema za poseban glazbeni događaj na Sustipanu - legendarni sarajevski bend Plavi orkestar dolazi održati jedan od svojih prvih koncerata nakon povratka na scenu. Četvrti po redu festival 'S okusom soli' razveselio je tako obožavatelje Plavog orkestra, benda koji je obilježio osamdesete i devedesete godine. Saša Lošić uoči povratničkog koncerta u Splitu, koji je na rasporedu 24. kolovoza, u razgovoru za Dalmatinski portal odgovara na pitanja o prošlosti i budućim projektima benda. 

Kako je stanka od pet godina utjecala na Plavi orkestar?

- Ponekad je dobro zastati, ponovo se kalibrirati, pogledati sebe iz drona. Što se tiče Orkestra, stanka nije nimalo utjecala na nas. Balon našeg Ega je odavno probušen, nismo ambiciozan bend, ne želimo sudjelovati u estradnim natjecanjima, igrama brojki, potencirati našu uspješnost. Kod nas važi ‘manje je više’. Pomalo. Želimo samo da nam je lijepo i da uživamo na ovom putovanju.

Zato smo se prvi put, nakon pet godina pauze, okupili na Hvaru u Vrboskoj, tiho, bez pompe, u jednom malom Domu kulture, uz koji nas vežu lijepe uspomene i u kojem smo zapravo započeli naš 'povratak u budućnost'. Tu smo održavali probe sedam dana, a zadnja proba je bila javna. Kao zahvalnost za gostoprimstvo, podršku i dobru atmosferu pozvali smo građane Vrboske da nam se pridruže i s nama zapjevaju.

Što ste radili u međuvremenu?

- U međuvremenu sam stanovao, kuhao, postao planinar i napravio puno glazbe s i bez riječi. Tijekom pandemijske pauze, u polu očaju radio sam sve one stvari koje sam planirao raditi kada odem u penziju. Napravio arhivu starih fotografija, očistio podrum i odlučno se riješio svih onih predmeta koji bi 'mogli jednom zatrebati', napravio red među dokumentima, knjigama, novinama, glazbenim materijalima i filmovima na kojima sam radio, pisao im i nazvao svu rodbinu i prijatelje s kojima se dugo nisam čuo... Tako da je to međuvrijeme donijelo i lijepih stvari. Lennon je rekao 'život je ono što se događa dok ste zauzeti pravljenjem nekih drugih, važnih planova.'

Kako ste se odlučili na povratak?

- Pa propustili smo nekoliko post-pandemijskih sezona i tek sada smo osjetili da je pravi trenutak za povratak. Imali smo ljubazne ponude najvećih regionalnih produkcija da se vratimo na 'velika vrata', da radimo stadione i tako dalje. Ali nakon jednog dugog telefonskog razgovora s bendom, spontano kao i uvijek do sada, odlučili smo se vratiti polako, skromnije, da ponovo osjetimo pozornicu, naučimo hodati po njoj. I da svakom, i najmanjem gradu odamo čast i zahvalnost, da damo sve od sebe kao da sviramo najveće koncerte u metropolama. Volimo svirati. Volimo našu publiku. Volimo praviti buku zajedno. To je, možda, jedino objašnjenje.

Kakve su reakcije publike ovog ljeta, počevši od Maribora?

- Imali smo samo nekoliko koncerta prije Splita. Maribor, Budimpešta, Piran, Slavonski Brod, Opatija... I svugdje je bilo, zaista, van svih očekivanja. Divno i emotivno. Izgledalo je kao da to nisu bili samo naši koncerti. Koncerti Plavog orkestra su postali veći i od nas samih, da tako kažem. To nije bilo samo nešto naše, izgledalo je kao nešto u čemu sudjelujemo s publikom. Nešto čemu svjedočimo. Fascinantno je da su u publici bili većinom mladi ljudi.

Što očekujete od splitskog koncerta?

- Jedan od zadnjih velikih koncerata Plavog orkestra, u okviru turneje 'Everblue', održali smo u Splitu 2018. I da, sjećam se da smo mi u bendu, u garderobi prije izlaska na stage razgovarali da - nakon Sarajeva - ne znamo pred kojim bismo gradom imali veću tremu od Splita. Ne znam zašto. Vjerojatno zato što su Split i Sarajevo na neki način slični. Ljudi su temperamentni, duhoviti, iskreni, zahtjevni, ali su i raja, imaju dušu. Za koncert na Sustipanu ne osjećam više tremu, rekao bih da osjećam euforiju i radost. Pogotovo što ćemo prvi put održati koncert u jednom od najljepših koncertnih prostora, u parku Sustipan, i to u sredini dugog, toplog ljeta dok je atmosfera uzvišena i poetika ljetnog šušura na vrhuncu. Zadnji put sam bio tamo 1985. kada smo išli slušati Đavole koji su to ljeto svirali u legendarnom Čarlijevom klubu na Zvončacu.

Jeste li išta mijenjali repertoar u odnosu na ranije?

- Naš zadnji koncert u Splitu održali smo prije šest godina. Prije koncerta smo putem društvenih mreža pitali splitsku publiku koje bi pjesme Plavog orkestra voljeli na koncertu. U anketi je sudjelovalo nekoliko tisuća ljudi. Tu anketu smo prije nekoliko dana pronašli u starim digitalnim arhivama, tako da sada imamo preciznu set listu pjesama za koncert po izboru splitske publike. Prvih pet je normalno: 'Bolje biti pijan nego star', 'Sava tiho teče', zatim 'Kaja', 'Ako su to samo bile laži', 'Lovac i košuta'... Dakle, imamo listu i svakako ćemo svirati pjesme koje ljudi najviše vole jer ako to ne učinimo, svi bi rekli: 'Došli smo ovdje da čujemo Suadu, ma oni je nisu svirali, šta je sad ovo?' Ha, ha. Ipak, odabrali smo i nekoliko prastarih pjesama za koncert, s naših prvih albuma.

Jesu li danas možda još aktualnije neke stare pjesme. Primjerice, 'Goodbye Teens' ste napisali sa samo 19 godina, a generacija tadašnjih tinejdžera još malo pa će postati bake i djedovi.

- Uvijek iznenadi da su pjesme koje sam napisao kao tinejdžer još uvijek aktualne na radiju, na koncertima. Danas više nego ikada. Ali tješi me to da se, pretpostavljam, i Mick Jagger osjeća malo čudno kad pjeva 'I can't get no satisfaction' i druge rane stvari.

Planirate li snimati s Plavim orkestrom i nove pjesme?

- Da, tijekom pandemijske pauze napravio sam 12 pjesama za Plavi orkestar. Nove pjesme nose isključivo dobru energiju i pozitivnu atmosferu. Niti u tragovima neće biti tamnih tonova i ako mogu naći zajednički sadržaj svih pjesama, spirit albuma, onda bih ga mogao nazvati 'feeling good'. Potpuni optimizam, želja da se naraste do jednostavnosti. Upravo dovršavamo prvi singl pod radnim naslovom 'Ostani još jedan dan' koji namjeravamo objaviti na jesen. Još nešto, bit će to plesna ploča, jedna vrsta transformacije Plavog orkestra, poput one David Bowieja kada je iznenadio albumom 'Let’s dance'.

Koliko je teško autoru raditi nove albume nakon onakvog uspjeha prvog albuma 'Soldatski bal' te pjesama 'Suada' i 'Bolje biti pijan nego star'?

- Prvi albumi, kao i prve knjige, zbir su iskustava dotadašnjeg života. Naš prvi album se, kako kažu, prodao u oko 600 tisuća primjeraka. Nakon takvog uspjeha upale se svi reflektori i nastanu velika očekivanja. Neki ostanu 'One Hit Wonder', a nekima poput nas to pomogne da preispitamo svoj cilj. Jer kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da zastanete i razmislite. U ostvarivanju tog cilja smo uspjeli jer danas ljudi na naše koncerte dolaze zbog pjesama, a ne zbog naše pojave. Još nekoliko albuma Plavog orkestra poput 'Simpatije' i 'Long Playa' bili su prekretnica, uz koje su se vezale neke nove generacije publike.

Koliko je danas teže uspjeti u glazbi nego osamdesetih, kada ste vi bili glavne zvijezde?

-Teže je bilo prije jer si imao tri televizije, nekoliko diskografskih kuća i urednike od čijeg ukusa je zavisilo hoće li ti album ugledati svjetlo dana ili ne. Prvo zadimljeni klubovi, zatim budeš predgrupa, trudiš se biti nov i po svaku cijenu zanimljiv, skupljaš mjesecima novac da bi napravio demo snimak, ako ti se posreći dobiješ šansu.

Danas svatko iz svoje sobe može snimiti profesionalan audio i video, plasirati ga putem društvenih mreža. Problem je današnjih umjetnika što se svaki pokušaj gubi u obilju informacija. U budućnosti će svi biti poznati na 15 minuta, rekao je Warhol 1968.

Kako komentirate činjenicu da su bendovi iz osamdesetih i danas jako aktualni, čak i ako nemaju nove hitove?

- Preporod glazbe i bendova 80-ih dokaz je moći nostalgije. Možda je razlog tome što su 1980-e bile vrijeme nade, snova, emocija i ljubavi, a ljudi još uvijek čeznu i pokušavaju povratiti te osjećaje u ovim vremenima globalnih sukoba, pandemija, ekonomskih problema. Ja sam pra hipster iz osamdesetih i svjedok procvata pop kulture. Jednog svijetlog bezbrižnog vremena i života, sastavljenog od lakih ljetnih materijala.

Koliko je Plavi orkestar danas uživo bolji ili lošiji nego ranije?

- Svako vrijeme nosi svoju poetiku i svoj čar. Osamdesetih nismo čuli jedan drugog na od vrištanja publike, ali smo imali veliku energiju, svježinu, nosili duh vremena. Danas je svirka besprijekorna, a ja sam puno hrabriji u komunikaciji s publikom. Preskočio sam zid nelagode na bini.

Kako se danas osjećate na bini, imate li još uvijek onu staru energiju?

- Nekada sam bio introvertan, gotovo zatvoren prema publici. Gledao sam u jednu točku na kraju dvorane i krio se iza šilta kape i specifične frizure koja mi je pokrivala oči. Bio sam jako stidljiv i imao veliku tremu. To najbolje možete vidjeti ako na YouTubeu pronađete naš prvi video iz emisije 'Stereovizija', na kojem su mi obrazi crveni od srama kao smajli koji će upravo eksplodirati. Danas sam puno sigurniji, na bini padnem u određenu vrstu transa. Isto kao i ostali članovi benda, otvorim svoje emocije kao knjigu i dam se na milost i nemilost publike. Ljudi to cijene, zato se na našim koncertima pjeva od početka do kraja koncerta i nitko ne skida osmijeh s lica.

Što možete obećati publici koja će 24. kolovoza doći na koncert Plavog orkestra na Sustipan?

- Publika Plavog orkestra ljepilo je koje nas drži sve ove godine. Osjećamo veliku zahvalnost. Najbolji trenutak je kada dođete do kraja koncerta, svi pjevaju i nitko ne želi otići kući. Osjećam da će tako biti i na Sustipanu.