Pretkršćanski Brač: Štovali su Silvana, raširen je bio Herkulov kult

Fotogalerija (22)

Dokumentirana povijest ljudske prisutnosti na otoku Braču seže više od 13 tisuća godina natrag u prošlost. Najstariji su tragovi ljudskog boravka na otoku pronađeni istraživanjima u špilji Kopačini kod Donjeg Humca i pripadaju gornjem paleolitiku. U nekoliko se tisućljeća nakon toga jadranski prostor dramatično promijenio podizanjem razine mora za stotinjak metara, te je Brač postao otokom.

Kako je čovjek po svojoj prirodi duhovno biće, tako možemo biti sigurni da je na otoku na kojem je sve to vrijeme živio zadovoljavao i svoje duhovne potrebe. Tijekom povijesti to je radio na različite načine i kroz različite religijske predloške, od kojih nam je većina do danas ostala slabo ili pak potpuno nepoznata. Uslijed rijetkih istraživanja do sada nisu pronađeni ili pak objavljeni materijalni dokazi nekih ranih vjerovanja. Unatoč svim poznatim i nepoznatim promjenama tijekom vremena u poimanju odnosa između čovjeka, prirodnih sila i božanskog u znanosti su prepoznati određeni uzorci koji upućuju na to da je često u središtu tih odnosa prostor u kojem je čovjek živio i stvarao.

Tako, primjerice, istaknute uzvisine i špilje do današnjeg dana svjedoče o kontinuitetu, ali i promjenama u poimanju svetosti i pridavanju religijskog značaja tim istaknutim elementima životnog prostora. Prateći te promjene otkrivamo mnogo o načinu života stanovnika otoka tijekom vremena. Najstariji tragovi nečega što bismo mogli svrstati u kategoriju sakralne baštine potječu iz vremena bakrenog doba ili eneolitika (3500. - 2000. prije Krista). U tom su vremenu stanovnici otoka podizali kamene gomile na važnim mjestima u prostoru poput uzvisina, kraj putova, obradivih površina ili lokvi. To je običaj koji se na Braču nastavio i tijekom ranog brončanog doba, najmanje do sredine drugog tisućljeća prije Krista. Takve su gomile nastajale na različite načine i imale su višestruka značenja. Sastavljene od sitnijeg kamena, prapovijesne gomile uz obradive površine nastajale su kao posljedica obrade kamenitog tla, a zatim bi nerijetko postale nečije posljednje počivalište.

Druge su, monumentalnije i građene od većih komada kamena, podizane na teško pristupačnim mjestima kao simbolični vjerski objekti, ali i mjesta ukopa istaknutih članova zajednice. Tako su istodobno zauzimale sveto mjesto u sustavu vrijednosti unutar kulta predaka, ali su i označavale vlasništvo zajednice nad tim dijelom teritorija. Iako je prapovijesnih gomila do danas na Braču evidentirano nešto više od 240, moramo biti svjesni činjenice da ih je velik broj uništen ili prekriven kasnijim gomilama, pogotovo tijekom druge polovice 19. stoljeća, kada je otok prošao razdoblje intenzivnog privođenja obradivih površina vinokulturi. Do danas ti spomenici svjedoče o vjerovanjima prapovijesnog stanovništva i njihovu poimanju odnosa natprirodnih sila, prirode i čovjeka, no istovremeno čuvaju i tragove veoma ovozemaljskih značenja poput oznaka vlasništva ili pak orijentira u prostoru. Može ih se vidjeti na prostoru cijelog otoka, a osobito na području bračke visoravni oko Pražnica i Gornjeg Humca te na nekim mjestima koja će u ovom vodiču biti detaljnije prikazana.

Božanstvo s kozjim nogama, rogovima i naglašene muškosti

O vjerovanjima i povezanosti sakralnog s prostorom na Braču u razdoblju željeznoga doba, kao i na širem prostoru Dalmacije, saznajemo tek posredstvom tragova iz kasnijeg, rimskog razdoblja. O tragovima tih veza doznajemo putem prežitaka vjerovanja domaćeg stanovništva sačuvanih unutar rimskog panteona. Prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama središnja je autohtona religijska figura na prostoru cijele Dalmacije, ali i šireg područja dinarskog krša, bilo
pastirsko božanstvo stada, pašnjaka, šume i izvora. Takvo je vjerovanje uvjetovano prirodom krajolika i, posljedično, tradicionalnom stočarskom ekonomijom, na Braču prisutnom najmanje tijekom posljednja četiri milenija. Rimljani su na osvojenim područjima, u pokušaju lakšeg privođenja lokalnog stanovništva rimskom načinu života, izjednačavali lokalna božanstva s odgovarajućim rimskim bogovima i pripisivali im slične atribute i moći. U rimskom je razdoblju to lokalno božanstvo nazvano Silvanom. Prikazivan je na razne načine, od kojih je najbliži predrimskom izvorniku onaj kozjih nogu, polugol, naglašene muškosti, s kozjom bradicom i rogovima, te s pastirskim štapom u ruci. U njemu lako prepoznajemo istu ikonografsku i religijsku osnovu kao kod grčkog Pana. Na Braču je do danas pronađeno nekoliko spomenika iz rimskog vremena koji prikazuju ili pak spominju Silvana, što svjedoči o ukorijenjenosti kulta koji je preživio potpunu promjenu načina života potaknutu rimskim osvajanjem i procesom romanizacije.

Osim tako preoblikovanih i preživjelih lokalnih vjerovanja, na otoku su početkom nove ere prevladali kultovi poznati iz drugih krajeva rimskog svijeta. Na Braču su tako zabilježeni spomenici koji svjedoče o kultovima božanstava rimskog panteona, primjerice Herkula, Magne Mater, Venere, Jupitera. Uvjetno se može reći da je rimsko poimanje sakralnog razbilo stare tradicije te nametnulo neke nove veze između vjerovanja i prirodnog okruženja na otoku, jer zasad nisu poznati primjeri gdje je na mjestu posvjedočenog rimskog kulta prije bilo nekakvo prapovijesno kultno mjesto.

S obzirom na činjenicu da je rimskim osvajanjem u potpunosti promijenjen način života na otoku, da su raseljena i napuštena gradinska naselja na uzvisinama te da je težište života prebačeno uz gospodarska imanja, villae rusticae na rubovima obradivih površina, takva promjena ne treba čuditi. Tako su rimski kultovi, osim spomenutog Silvana, uglavnom posvjedočeni u novim središtima života u plodnim dolinama uz more. Iznimku predstavlja Škrip, mjesto gdje je zabilježen kontinuitet života iz prapovijesnog u rimsko doba. Tamo je nad nekadašnjom velikom brončanodobnom gomilom, preslojenom megalitskim bedemom, u rimsko doba, prema novijem tumačenju, izgrađen hram nekog božanskog heroja. S obzirom na današnju percepciju i poimanje identiteta Brača kao otoka kamenara i klesara, iz rimskog su vremena najdojmljivija svjedočanstva Herkulova kulta. Taj se antički božanski heroj proslavio izvršavanjem dvanaest teških zadataka, pa je stoga bio idealan zaštitnik svih koji za život stvaraju mukotrpnim radom, uključujući i kamenare. Njegov je reljef, uklesan u živu stijenu u rimskom kamenolomu Rasohe između Splitske i Škripa, sigurno jedno od najdojmljivijih svjedočanstava pretkršćanskih vjerovanja na Braču. Kako je Brač u neposrednoj blizini Salone, mjesta u kojem treba tražiti ishodište širenja kršćanstva u ovim krajevima, može se pretpostaviti da su prvi impulsi njegova širenja stigli upravo iz tog središta. Prema trenutačnim je saznanjima teško preciznije odrediti vrijeme širenja kršćanske zajednice u Saloni, no vjerojatno se to događalo tijekom 3. stoljeća.

Širenje kršćanstva iz Salone

S obzirom na to da je Brač bio otok bez većeg urbanog naselja, moguće je da se kršćanstvo na otoku znatnije proširilo nešto kasnije. To se vjerojatno dogodilo u skladu s procesom kristijanizacije ruralnih prostora, u rimskoj Dalmaciji posvjedočenim gradnjom novih crkvenih objekata izvan gradskih središta. Takvi, rani objekti na Braču su još uvijek izvan dosega istraživača, no nikako ne treba isključiti njihovo postojanje. Osim toga, pustinjačke nastambe u špiljama otoka Brača, koje su ostavile iznimno važan trag u kasnijim stoljećima povijesti, možda kriju tragove veoma rane prisutnosti kršćanskih pustinjaka, što se tek treba potvrditi arheološkim istraživanjem. Prema dosadašnjim je znanstvenim spoznajama do intenzivnije gradnje crkvenih objekata na otoku došlo u 6. stoljeću. Tada se, za vladavine bizantskog cara Justinijana i pod utjecajem politike iz velikih crkvenih središta poput obližnje Salone, intenziviraju graditeljske aktivnosti i grade te opremaju crkveni objekti i samostanski kompleksi na otoku Braču. Danas oni čine jedinstveno izvorno svjedočanstvo ranih dana kršćanstva na otoku, a svojom brojnošću i očuvanošću Brač smještaju na važno mjesto na karti ranokršćanskih prostora na Mediteranu. Od tog je vremena brački puk neraskidivo vezan uz kršćansku vjeru. Iznimka je kratko razdoblje tijekom ranog srednjeg vijeka kada je Brač vjerojatno došao u sklop nekristijaniziranog slavenskog područja na nasuprotnom kopnu, koje se u povijesnim izvorima spominje kao zemlja Pagana ili Neretljana. Doseljenjem tog novog, poganskog puka promijenjena je etnička slika istočnog dijela Brača, a romansko je stanovništvo potisnuto na zapad otoka. O tome nam, osim povijesnih izvora, govori i toponimija. Tako iz naziva pojedinih lokaliteta, poput uvale Hrvaska na jugoistočnoj obali otoka, iščitavamo moguće pravce doseljavanja i širenja pridošlica. Ti stanovnici, koji će se s vremenom nazvati Hrvatima, podigli su niz malih naselja u unutrašnjosti od kojih su mnoga do danas napuštena. O njihovu pokrštavanju, sigurno dugotrajnom procesu, a ne jednokratnom događaju, saznajemo iz povijesnih izvora, koji ga smještaju u 9. stoljeće.

Sa 116 crkava, Brač je jedan od najgušće sakraliziranih otočnih prostora na Mediteranu

Na Braču se pronalazi 116 što većih, što manjih crkava, rasutih po cijelom otoku. Građene su na mjestima gdje se živjelo, molilo i umiralo, a često čine posljednje preživjelo svjedočanstvo o davno napuštenim naseljima. Osobitost je otoka Brača i velik broj manjih i većih kapelica uz putove, često uz polja. Osim svoje sakralne namjene i zaziva zaštite nad putnicima i plodovima zemlje, često imaju i praktičnu namjenu. Tako se neke od njih koriste kao skloništa u slučaju vremenske nepogode, po čemu se po ulozi približavaju bunjama, suhozidnim poljskim skloništima s lažnim svodom.

Nerijetko se čuje da je, s obzirom na površinu otoka, koncentracija objekata sakralne baštine na otoku Braču daleko najveća na čitavom Sredozemlju. To je teško potvrditi bez opsežne studije, no ostaje činjenica da je malogdje sačuvano toliko objekata koji svjedoče o ustrajnosti puka u kršćanskoj vjeri.