Siniša Vuković: U Bibliji je mjera za svaku stvar, u njoj je metar i mater svega duhovnoga

Fotogalerija (4)

Prvo i osnovno pitanje koje bi mi ljudi mogli uputiti - oni ljudi oklopljeni specijalističkim znanjima i oboružani tobožnjim iskustvima što vide kako neki ini čovjeci sakupljaju i kolekcioniraju filatelističke ili numizmatičke zbirke, znalački zabadajući značke u nekovrsne za to prilagođene jastuke ili uredno slažući salvete po ormarima drvno organiziranima ukorist tim strastima; vješajući, nadalje, neki drugi drugovi medalje, jegermajstersko srndaćno-jelensko rogovlje i divljačne lubanje s veparskim kljovljem na ožbukanim zidovima ili redajući, pokoji treći, pokojne leptire pribadačama isukrstski pritučene u ostakljenim vitrinama; a četvrti neki inficirani kovinama hopletskih strasti kačući bajunete i jatagane, topuze i buzdovane, kubure i kremenjače svrh komina ili klavira u kući – prvo, dakle, i osnovno pitanje koje bi mi svi ti ljudi ilitiga čovjeci mogli uputiti jest pitanje ovo: 'Zašto Biblija?' Prvi i osnovni odgovor svoj toj svojti u duhu i bulumenti u društvu, svekolikom ljudstvu i čovjekstvu, bilo skupno ili pak pojedinačno… prvi i osnovni odgovor na složeno ono pitanje u nastavcima bio bi: 'A zašto ne Biblija!?'

I tako, evo i gle… poslije toliko u jednodušnu misao uloženih riječi što nukaju na selidbe razmišljanja u daleke krajeve (kao da su lastavice ili čiope), svedemo se, umah, brutalnom isključivošću na haikualnu, sasvim kostno bjelodanu i šljivo-grožđično-smokvinski suhu istinu koju je za čitavoga svojega života dosadnom neumornošću propovijedao Isukrst, vješto pronalazeći najbrži i najbliži put do cilja, do ušća i ukopa, najkraće - do istine…! 'Zašto Biblija!?' – eksklamativno i eliptično imperativno upitat će mnoštvo…!!?? 'A zašto ne Biblija!?' - uzvratit će naivno i odgovorno odgovorom pojedinac, takorekuć moja malenkost ilitiga, da prostite, ja…

Jest, kad čeljade beneficiranim čitanjem proštije sve ovo gore izneseno - beneficiranim štijenjem, kad sondira sve izrečeno ponavljajući čitanje pojedinih bitnih misli i potcrtavajući neke iz tog čitanja važne akcente - tada se odista mogu poput one rudarske svjetiljke s čela mučenika u podzemlju iluminirati u prostoru i nama preslikati neke važne pojavnosti što trenjem na nas djeluju, nježno i bezbolno, pa ih ni ne primjećujemo: čak niti ni na koži kojom ih oćutimo ne ostavljajući ni friža ni otiska… Ali, uza svu našu hotimičnu ili poslovičnu sljepoću, niti ih možemo pustiti da otkližu od nas poput vode u slivnik i kroz sifon u odvodovod, niti nam je urođenom pameću dano da kroza njih progledamo kao da se nisu ni zgodili, kao da nisu, odzvukom zvona u kampanelu, odjeknuli u našoj blizini, u našoj stvarnosti…

I tako, evo, bit će da je ljeta Gospodnjega 2017. okruglih 20 godina da se grlim s 'Osobom' Biblije, uzmem li u računicu fakt da sam jesenjega listopadnog mjeseca 1997. godišta post Christum natum boravio kao romar s mojim župskim selačkim Zborom Krista Kralja na hodočašću u Rimu, gdje sam u antikvarijatu povoljno bio utržio talijansko izdanje njihove Bibbie, a u knjižari u grliću Vatikana – u ulici Via della Conciliazione – bio kupio lijepo izdanje Svetoga Pisma na hebrejskom jeziku. Tako da, avaj Bože, već drugoga dana boravka u Rimu ostadoh bez ionako lemozinski isposnog i debulog džeparca… (Spasila me titula regens chori, pa su mene, onda mladoga maestra, poput negdašnjih mecena svrh potrebitih bidnih umjetnika, ostatak lacijskih danâ financirali soprani i alti iz zbora. Tenori i basi nisu… hm… Bračani…!?)

Via Tiburtina ime je ulice u kojoj bijaše smješten kampus salezijanaca gdje smo, na konaku, tog tjedna bili mi romari brački. A, srećom, bijahu onamo i romari argentinski, koji su mi darovali svoju Bibliju na španjolskoj lingvi; svetopisamsko štivo, s takvom intimnošću inkrustiranim i duhovnošću šalovanim podnaslovom: El libro del pueblo di Dios… Knjiga naroda Božjega… o kako to lijepo zvuči… Igrali smo nogomet s njima: Hrvatska i, dakle, Argentina… S jedne strane južnoamerički svećenici i bogoslovi (srećom, bez Maradone!), a s druge istočnojadranski popi i biskup Slobodan Štambuk, plus laik osobno, da prostite, ja… Ne sjećam se rezultata, nije bio ni važan… rezultanta toga druženja bila je jača od 'stanja na semaforu': moj El libro del pueblo di Dios, kojega mi je darovao, uz blagoslov, bogoslov Diego (srećom, ne ni Armando, ni Maradona). Ne znam što je s njim danas, vjerujem i nadam se da je negdje u službi na župi ili u profesuri na fakultetu: na čast neumrlom Isukrstu, podjednako kao i na diku papi Franji, dičnom sunarodnjaku svojemu…

Poslije toga Biblije su kapale u mene doma od prilike do prilike. Moja bračka Selca stalna su meta stranih gostiju iz mnogih europskih zemalja, tako da su – u narednim godinama – do mene doprijela i svetopisamska izdanja na engleskom i na njemačkom, ali i ona na češkom i slovačkom, poljskom i mađarskom, pa i nizozemskom iliti holandskom… Polako su slijedila i ona na skandinavskim jezicima, sve jedna po jedna do kojih sam doklipsao ili dopuzao prijateljskim poveznicama po egidi 'ja tebi, ti meni' (od Finske i Danske, preko Švedske i Norveške do Sjeverne Irske); pa ona na jezicima dalekoistočnim (Japan, Južna Koreja, Kina… tagalog s Filipna i hindi iz Indije). Iz Nigerije stigoše mi čak tri, na jezicima Yoruba, Efik i Igbo, te na arapskom iz Egipta i Sirije, te iz Perzije (Urdu), kao i iz čitavog niza zemalja na ćiriličnom pismu: Rusija, Ukrajina, Armenija, Bugarska, Makedonija, Srbija… Naravno, u zbirku je dospio i odraz grčke Septuaginte otisnute alfabetom, te latinična refleksija latinske Vulgate iz koje su se, dalje, razvile one na portugalskom i španjolskom, te francuskom i talijanskom…

A, ondašnji moj župnik selački iz doba mojega muževnog mladenaštva, don Jakša Rubinić, darova mi Poslanicu Timoteju odštampanu na Braillovom pismu za slijepce. Taj je svezak, zadan i određen spacioniranošću reljefnosti vlastitoga izraza i iskaza na svakoj pagini prikazbom tek jednog stratuma same Biblije, poprimio obim cijele nje u ikakvom 'normalnom' izdanju, na ma kom jeziku ili pismu. Blagopočivši don Teodor Dorotić, znajući za ovu moju strast, pokloni mi jednoć staru njemačku Bibliju čije stranice čini 'drück' gotičkoga pisma, uz posvetu: Vrlo poštovanom Siniši od srca poklanja Teodor… Don Teo, dobri moj don Teo, pokloni mi onomadne i Jeruzalemsku Bibliju… Jasno, i sam mnogo svjetovima bjeloeuropskim putujući, s nevremena na vrijeme zavirio bih u poneki antikvarijat ili knjižaru domicilne zemlje gdjeno zatekao bih se povodom ovim ili pak povodom onim, tražeći u tom jeziku objavljenu Bibliju… Pa ih se, eto i evo, ponešto i nakupilo… Ima ih kojih 60-ak (neke su na putu do adrese mojega splitskog doma i, ufam se, stići će u interregnumu između tiskanja ovoga kataloga i otvaranje izložbe).

Moja prva hrvatska bila je ona crvena 'Biblija mladih' (1968.), koju mi je – pri časti primanja sakramenta Prve Pričesti – bio darovao moj krsni kum Nikica Jurun-Kajzer, pa ju je, ionako već riječju i sadržajem posvećenu, još bio blagoslovio i vlastoručnom dedikacijom: Dragom Siniši, na dan Prve sv. Pričesti od kuma Nikice, s datacijom od 29. svibnja 1983. A onda, mnogo godina i sjećanja kasnije (kad je već dobrano i krizma prošla…?), župnik don Stanko Jerčić pokloni mi hrvatsku Bibliju nakladnika Kršćanske sadašnjosti iz 1996. godine s posvetom: Dragom Siniši, Riječ Božja neka ti bude u srcu i na usnama da od nje živiš i drugima je darivaš. Srdačno. Don Stanko, župnik. Selca, 23. kolovoza 1997. Još poslije, kad sam već bio okovan i sakramentom vjenčanja, župnik don Jakša Rubinić dadne mi i izdanje Biblije iz 1968. godine što ju objelodani Stvarnost, baš onu knjigu što sam ju kao dječarac bio gledao na vjeronauku ilitiga dojtrini u ondašnjem odvojenom brodu/krilu današnje Stare crkve u Selcima (da bi 'baza' bila veća: tik pored ove Biblije u ponari u zidu, bila je i jedna kartonska sivo-drap četvrtasta kutijica tankih stijenki s poštanskim markicama u sebi, na kojim markicama dominirao je autoritativni i skutreni brončani profil Josipa Broza Tita – vjerojatno s one famozne kumrovačke skulpture Antuna Augustinčića? – a, ako me sjećanje ne vara, taj je profil na markicama bio u krvavo-crvenoj i travnato-zelenoj boji, čini mi se možda čak i u onoj pučinski-modroj… Krleža bi rekao kobaltnoj? U svakom slučaju: u bojama koje je taj stvor ostavljao na tijelima i dušama svojih, i ne samo kršćanskih, suvremenika!). Netko je nekad na profilu ove knjige, suprotno od hrpta – onamo gdje listovi sljubljeni jedan uza drugi čine kompaktnu a rasutu debelu bijelu površinu – penkalom bio išarao neke znakove i riječi. Najjasnije je, plavim verzalnim slovima, bilo ispisano biblijsko ime JOSIP; no, bit će da zapisivaču-crtaču nije bilo do čašćenja Marijina zaručnika i Isukrstovog očuha, već nekoga iz generacije te vrste kreacije. Pamtim to vrlo čilo kao da sam ovog časa posjednut na škripavi drveni banak i kanda sav sam nestrpljiv u očekivanju da se dojtrina svrši – ili da me don Stanko izbaci van ne mogavši u jedinici vremena probaviti sve količine moje trenutne proizvodnje nestašlukâ, uvijek i vazda iznad norme…! – pa da poletimo svi zajedno dječački žovijalno skakutati za balunom na igralištu, ili s curama skakati na među žnjutima, koljenima, bedrama ili u pásu zategnutom laštiku…

Uspomene iz djetinjstva umnožavaju razboje i množe razdjelnice…
Stoga sada, ovdje, s ovom temporalnom distancom što ju čini zavidan zbir godištâ i vremenâ, mogu na samo Sveto pismo, na našu velečasnu Bibliju, na – u pravom smislu govoreći – neporecivu "knjigu nad knjigama" gledati kao na libar sedimentiranih kamenitih iskustava, na libar filtriranih živodajnih voda i vodica, na libar što nudi recept za život i snalaženje u njemu, osobito onda kad egzistencijalne okolnosti krenu neočekivano ili opako, pa makar i naoko, naopako… U Bibliji je mjera za svaku stvar, u njoj je metar i mater svega duhovnoga…

Spuštanje na se ilitiga primitak sakramenta Prve Pričesti, pokazat će se, za mene je kasnije bio orijentir po kojemu sam pamtio vrijeme ili određivao korito njegovoga toka… Kao ćosavi desetogodišnjak nisam ni mogao imati arhiv memorije, pa sam otada počeo događaje slagati u vremenskoj opoziciji naspram Prvoj Pričesti: ono je bilo dvije godine nakon toga, ono nakon pet, a ono nešto treće zbilo se poslije sedam ili deset godina od prvoga blagovanja posvećene hostije ispečene pod prešom uređaja kojim su časne sestre milosrdnice pekle hostije u svojem samostanu u Selcima… 

Prvi moj životni orijentir, eto, bila je sakramentalnost Prve Pričesti, euharistijska radijacija što me je ozračila i označila, poput tetovaže ili ožiljka obilježila, a Biblija koja mi je u tom činu bila poklonjena – a da toga, možda, nisam niti svjestan – bila je istinskim pečatom na dokumentu moje ljubavi za Radosnu Vijest i sve ono diluvijalno što joj prethodi, kao i ono apokaliptično što poza njoj slijedi. No, poseban doživljaj što sam ga bio oćutio i koji je u me, u vlastiti mi zid spoznaje (mješte u Drvo spoznaje) bio ugradio možda najvažniji kamen, i kamen kušnje i kamen zaglavni mojih kognitivnih svetopisamskih dosega, bilo je jedno obično čitanje polanice tijekom obične nepjevane mise nekoga običnoga dana u tjednu. Čitao sam, kao ministrant u koti, pištulu ilitiga štenje i, nakon onoga: 'Riječ Gospodnja', zaklopio sam libar i odložio ga sa strane drvenog stalka na kamenu balauštru. Pošto je misa bila dospivena, ondašnji dužobrižnik selački don Stanko Jerčić, bez prijekora ali ne i bez ozbiljnosti, rekao mi je da se svete knjige ne mogu mećati bilo gdje, već da za njih postoji određeno mjesto, poput onoga drvenog piramidalnog stalka s kojega se čitaju poslanice. Taj detalj mi se kao dlijetom urezao u neku od brazdi mozga, i ne bi me začudilo da je i ta prispodoba – pa i nesvjesno, zašto ne? – utjecala na moju ovakvu afektivnu ljubav prema Bibliji, toj, ponavljam, "knjizi nad knjigama"; knjizi koja je eo ipso 'knjige', povodimo li se za njim i prevodimo li s njega, grčkog izvornika, pa množinu stavimo na pripadajuće joj mjesto i jedninu hrvatskoga jezika, Biblija, doživimo kao množinu (staro)grčku (jednina iz helenskog jezika jest: biblos). Pa kad brojne knjige – počam od Knjige Postanka, Knjige Izlaska i ostalih njedara Petoknjižja, preko Psalama, Evanđelja i Poslanica – čine jednu i jedincatu knjigu, Bibliju, neka se onda svi ovi jezici i sva pisma izložena na ovoj izložbi amalgamiraju ujedno, srastu i uvežu se u jedno tijelo i jedan duh: u Kip Biblije…