'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (11)
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (11)

Donosimo jedanaesti nastavak romana Jagode Šimac objavljenog u izdanju Naklade Bošković

Nije potrajalo dugo i priče o Berislavićevoj štićenici stigle su do svećenika Petra. Pastiri su sa strahom šaputali o tajanstvenoj djevojci, iako su njezinom ljepotom, svi koji su je vidjeli, bili očarani. S jezom, ali i divljenjem, opisivali su njezine neobične sjajne oči i zavodljiv pogled. Neodoljivo je privlačila svojom nježnošću i prpošnim uspravnim hodom. Čarolijom koju je širila oko sebe i najtvrdokornije je omekšavala. Pred njom su svi, opijeni primamljivim mirisom i toplinom njezina krhkog tijela, bivali povodljivi i slabi. Svećenik je dobro naćulio uši. Križao se ne vjerujući. Takav ljudski izgled uzimao je sam Nečastivi. Izgled prokletih! 

Morao je doznati tko je i odakle je došla ta demonska podanica. Još nijednom nije došla da se ispovjedi, a nije ju vidio ni na misi kod Kristova raspela na glavici iznad stanova. Po opisima je izgledala suviše otmjeno i svi su znali da nije Berislavićeva roda. Svećenikovu pozornost posebno su privukle glasine da je to odbjegla kći zbačenoga cetinskog kneza. Još se sjećao priča koje su otprije kružile o njezinoj bolesti. Otac Augustin, inkvizitor dalmatinski, spremao se povesti istragu, ali je, na pritisak mnogih velikaša i izričit banov zahtjev, odustao. Otad se o njoj ništa više nije čulo.

Nemoguće! Moram doznati više. Sotonino sjeme, prije nego se razgrana i baci plodove, treba uništiti u klici, mislio je otac Petar. 

Za Sotonino sjeme raspitivao se uvijeno i nenametljivo. Priprosti stočari su jedva dočekali da opišu susret s djevojkom ili prepričaju ono što su čuli od drugih. Kad je doznao da djevojka živi u Berislavićevu napuštenom stanu, odmah se premjestio na tu stranu. S izgovorom blagoslivljanja i ispovijedanja, njuškao je i vrzmao se oko opustjele nastambe, ali nikoga nije ugledao. Pritom nije ni slutio da ga, čim sunce zađe, prelijepe oči budno promatraju. Nečujna i neprimjetna bila je uvijek korak iza njega. Natprirodnim osjetilom čitala je njegove zlonamjerne misli. Znala je da je ovdje zbog nje i da neće odustati. Mogla ga je u svakom trenutku omamiti i zagristi, isisati njegov gusti crveni sok, iščupati mu srce i ispiti iz njega posljednju kap. Ali, zgnječiti ga kao nabrekloga sitog komarca i pri tome se umrljati njegovom odurnom krvlju, nije željela. Gadio joj se. Duša mu je isparavala truli zadah zloće. Sve je na njemu bilo pokvareno i zaudaralo. Na duši je nosio smrtni grijeh. Prateći mu misli, naglo se umiri. U njima kao da se pokrenulo poznato sjećanje. Za mali, najmanji djelić sekunde učini joj se uhvatljivim. Izgubi se, međutim, u nepovrat i u njoj ostavi nemir. Dotuče je i porazi. U tom trenutku joj se učini kao da joj se čitavo biće bolno svalilo na dno duše.

Po toj strani su se vrzmali i Berislavići, ali nisu obraćali pozornost na redovnika u bijeloj halji. Skupljali su blago, gonili ga niz obronak u dolac, prema novom stanu, i tjerali u torove. S vrhova planine polako se spuštao sumrak i valjalo je požuriti. Samo ga je ona kao sjena pratila i s divljenjem bacala poglede na Vraninu užurbanost, osluškivala Ivorove dozive, smijeh i prepucavanja njegovih rođaka kosaca, te glasanje zadovoljnih životinja. Valjalo im je prije mraka nakositi trave, smjestiti blago, pomusti i usiriti mlijeko, a onda na vrijeme leći, odmoriti se i naspavati. Rano u zoru, prije izlaska sunca, blago se opet puštalo na pašu i radilo se na iskrčenim udolinama. Dok su stočari bili u poslu, svećenik iskoristi priliku i prikrade se njihovu starom stanu. Morao je pronaći bilo kakav znak. Čarobnica je sigurno ostavila trag. S nelagodom i strahom kroči preko kamenog praga i osvrne se po prostoriji. U polumraku prepozna skroman, od kamena ozidan ležaj prostrt slamom, dva tronošca pored ugašenog ognjišta i nekoliko komada drvenog posuđa. Nikakvih znakova čarobnjaštva! 

- Tražite nekoga, oče? – točno iza uha prene ga slatki tihi glas. 

On se trgne kao oparen i okrene. Njezine predivne sjajne oči netremice su ga gledale. Na licu joj je titrao zavodljivi osmijeh.

- Ahh! – njegove oči upiju žeravicu njezinih i izbezume se od straha. - Svemogući Bože! Krvavi ban! – šapnu zaustavivši dah od jeze.

Svećenikov ustravljeni šapat odjekne njezinim mozgom kao udar groma. Vrati joj se izgubljena poznata misao, uhvaćena malo prije u njegovoj glavi. Krvavi ban? Otkriće je bolno probode do dna duše. Pogleda ga užarenim pogledom i zakorači prema njemu. Prije nego zausti pitanje, on se u strahu povuče korak dva natrag. Brže bolje se maši za raspelo koje mu je na tankom kožnom remenu visjelo oko vrata, podigne ga i usmjeri prema njoj.

- Ah! Bježi! Ahh! Bježi od mene, Sotono! Ah! Pater noster, qui es in caelis … Et ne nos inducas in tentationem …

Ona silinom razbjesnjele zvijeri zgrabi njegovu ruku i privuče ga sebi. Drugom rukom ga uhvati za vrat i obuhvati žednim krvoločnim pogledom. 

- Bježi, Sotono! Vraže! – viknu on izbezumljeno. - Et dimitte nobis debita nostra … Sicut et nos dimittimus debitoribus nostris … 

Koprcao se nemoćno, uhvaćen u zamku i grgljajući, grcajući, hvatajući dah izgovarao molitvu. Pri tome je izgledao kao janje pred klanje, tako malen, nemoćan i jadan. Njezin pogled naglo ugasi žeravicu i u očima joj ostane samo gnušanje. Potpuno se pribere i popusti stisak. Pusti ga, dlanom prihvati njegovo raspelo i poljubi ga. Jeza iščezne i on zanijemi od iznenađenja.

- Krist je moje svjetlo i moje ufanje, oče. Što se za vas ne može reći, pomisli pročitavši pokvarenost u njemu. Sotonina sjena odavno vas obavija. Napojit će se vašom grješnom dušom. - Jedina uspomena na moju pokojnu majku. - izgovori mirno, pokaže mu lančić s malim srebrnim križićem obješenim o svom vratu i brzinom sjene nestane iz kolibe. 

Na smrt ustravljeni svećenik brzo se pribere i požuri odatle. Doznao je što je želio i stočari ga više nisu zanimali. Bio je siguran da je djevojka jedna od njih. Demonska krv! O tome je što prije morao obavijestiti svoga inkvizitora. Čarobnicu, vješticu, moraju uhvatiti i predati ognju. Padne mu na pamet da bi lako mogao doznati i kako. Predvodnikova kći bila je zaručena s Berislavićevim sinom i sigurno mnogo zna. Čedna i bogobojazna djevojka odavno se nije ispovjedila, pomisli dvosmisleno.

* * *

Glavni biskupski inkvizitor za Dalmaciju, otac Augustin, s pažnjom je saslušao izvještaj redovnika Petra. Istražitelj i branitelj Božje objave i ljubavi u sebi je likovao. Sam svijetli ban Mladen, osobno, potvrdio mu je da su cetinski knez Grgur Šubić i njegova kći mrtvi. Čarobnica, demonska nevjesta, ipak je preživjela. Odluči je u tajnosti uhvatiti, dovesti u Zadar i izvesti pred crkveni sud. Nitko od Šubića, pa ni sam ban, neće bogohulnicu više moći zaštititi od lomače. 

- Jesi li siguran da je to Šubićeva kći …. i da je žigom Nečastivog obilježena?

- Siguran, oče Augustine! Predvodnikova kći ne bi lagala pri svetoj ispovijedi. Djevojka je dobrodušna i puna samilosti. Molila me u suzama da jadnici pomognem i oslobodim je … znate već - prekriži se otac Petar - tog vražjeg poroka. Sve mi je ispričala, a i osobno sam se uvjerio. Sam Svevišnji, neka mu je vječna hvala i slava, i Kristovo raspelo su me spasili. Vještica je od njega pobjegla kao opržena.

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare