Bekim Sejranović u Splitu: Predstavljao sam se kao Irac kojemu je otac bio član IRA-e jer me bilo sram reći da sam izbjeglica iz Bosne

 Ja nisam ni bošnjački, ni hrvatski, ni norveški, ni srpski pisac, pisac sam svih onih koji me čitaju. Ako razumiješ o čemu govorim, tvoj sam pisac! - rekao je Bekim Sejranović, književnik i član žirija ovogodišnjeg Split film festivala na predavanju pod nazivom 'Čovjek od riječi ili zašto ne znam snimiti film' održanom u Gradskoj knjižnici Marka Marulića.

Ovaj svjetski putnik s nestalnom adresom sa svojih putovanja donosi priče, nikad fotografije:

- Ja sam čovjek od riječi, svijet odnosno stvarnost doživljavam i izražavam verbalno, kroz jezik, upotrebljavajući riječi, rečenice. Nisam nikada imao fotoaparat, nisam nikada 'okinuo' nijednu fotografiju, osim jednom, u Brazilu, onim jednokratnim, da se slikam s par lijepih Brazilki i da mi ljudi u to povjeruju.

O svojoj izgubljenoj prošlosti i počecima književnog stvaralaštva iskreno je progovorio:

- Odrastao sam u Brčkom, moji roditelji su se razveli, živio sam s bakom i djedom koji su pobjegli kad je došao rat. Iza sebe su ostavili sve fotografije tako da sam se oduvijek osjećao kao čovjek kojem su izbrisali sjećanje, ukrali djetinjstvo. Na jednostavna pitanja o svojoj prošlosti nisam mogao dati jednostavne odgovore, pa sam tako počeo pisati da bih sam sebi objasnio svoju kaotičnu povijest. Kad sam navršio 21 godinu, otišao sam u Norvešku koja je jedina tada primala izbjeglice i predstavio se kao Irac kojem je otac bio član IRA-e, jer me bilo sram reći da sam izbjeglica iz Bosne.  Punih pet godina je moja djevojka vjerovala u tu priču koju sam ja već i zaboravio dok je ona nije jednom ispričala svojoj prijateljici. Tad sam se samo nasmijao i rekao: Dušo, irska faza je prošla.

Jedina 'preživjela' fotografija je ona s prvog rendez-vousa Bekimovog djeda i bake, koja je završila na naslovnici njegove knjige 'Nigdje, niotkuda'.

- To je jedna od onih fotografija koje su se snimale s kulisama po želji. Oni su odabrali onu s balkonom. Djed u partizanskoj uniformi nakon što je oslobodio Brčko i ono najljepše na fotografiji - baka sa šmajserom.  To je bio bakin doprinos feminizmu na Balkanu – u šali dodaje.

Prije 10 godina Bekim je krenuo u 'potragu za samim sobom' sa ciljem pronalaska onoga nečega što je davno izgubio...

- Moj cilj je bio proputovati Balkan, od Rijeke starom bubom do Brčkog, pa od Brčkog brodom od sedam metara do Crnog mora.  Prešli smo 350 km u tri mjeseca i... nismo nikad stigli do Crnog mora – uz smijeh nam je rekao Sejranović.

Posadu broda su, kako saznajemo, činili on, njegov student južnoslavenske književnosti Peter iz Norveške i japanski redatelj Moku Teraoka za kojeg kaže da je 'rođeni nomad koji, kad putuje, nosi dva para majica i gaća'. Iz tog putovanja je nastao dokumentarni film u režiji Moku Teraoke 'Od Tokija do Morave', Bekimova knjiga 'Tvoj sin Huckleberry Finn' i glazbeni album Otoji ＋ Ray dueta koji je s Bekimom snimio pjesmu 'Plava Sava spava'.

- Ja sam na kraju putovanja uistinu pronašao sebe i tada sam shvatio da ne pripadam jednom mjestu, da je moja sudbina takva da ću zauvijek lutati.  Moja knjiga je svojim naslovom na nekoj simboličkoj razini pismo mojem ocu kojeg ubijem u svakom romanu, baš kao i majku. Moje knjige su mješavina fikcije i stvarnosti, jer ima li uopće u tome razlike? Čak i Oliver Dragojević kaže: Ča je život vengo fantažija.

Bekim, kojem je jedan od velikih književnih uzora Mark Twain, ne skriva da bi volio napisati nešto poput njega.

- Zadnja rečenica Huckleberry Finna kaže da se on odlučuje pridružiti indijancima. Kuham nastavak koji otkriva što bi bilo da se on njima zaista pridružio i napokon uspio odrasti. Ja i moj prijatelj Crnac, po zanimanju švercer, osnovat ćemo indijansko pleme. On će biti poglavica, ja šaman - doktor Bekim Sejranović. Kupit ćemo brod i otisnuti se do Crnog mora. Ma, svi ste pozvani!

Ne preostaje nam ništa drugo nego vjerovati mu.  Jer on je čovjek od riječi.