Češće iscrpljuje život bez ruba nego odnosi s drugim ljudima. U nekom trenutku shvatiš. Ne dogodi se to kroz sukob, rijetko kroz dramatično dosta je. Ne postoji jasna scena u kojoj odlučiš da je nešto prešlo granicu. Češće je to gotovo neprimjetno klizanje preko vlastite mjere, mikroprilagodba za mikroprilagodbom, sitnim ma nema veze, automatskim mogu ja, onim kratkim odgodama vlastitih potreba koje se čine beznačajnima jer se događaju jednom, pa još jednom, pa još jednom. I tek kasnije postane jasno da se nisu događale povremeno, nego sustavno. Jednog dana više ne znaš gdje završavaš ti, a gdje počinje tuđa potreba. Izvana to izgleda kao dobrota. Iznutra kao postupno nestajanje.
Dugo sam i sam živio bez granica, i prema drugima, i prema sebi. Prema drugima nisam ih postavljao iz straha da ih ne izgubim. Prema sebi ih nisam postavljao jer sam i dalje radio stvari za koje sam znao da me troše i ruše. To dvoje se hranilo jedno drugim. Bez granice prema drugome nisam imao prostora u kojem bih mogao stati pred vlastite obrasce. Bez granice prema sebi svaki put kad bih nešto počeo graditi, taj bih temelj srušio. Postojao je period u mom životu u kojem sam za to platio visoku cijenu, cijenu koju ne bih platio da sam u sebi već imao taj rub.
Tek kasnije sam shvatio da granica nije samo obrana od tuđih zahtjeva. Ona je uvjet za bilo kakvu odgovornost prema sebi samom. Jer dokle god nema ruba, nema ni mjesta u kojem bi odluka uopće mogla nastati. Sve je reakcija, sve je automatizam, sve je mogu ja. A ono što je automatizam nije izbor, pa ne može biti ni odgovornost.
Dugo smo učili da je širina vrlina. Biti otvoren, dostupan, razumjeti druge prije nego što razumiješ sebe. Otvorenost se nagrađuje, fleksibilnost također. Sposobnost da izdržiš još malo često se smatra znakom zrelosti. I dugo to ne izgleda kao problem, čak ti se čini da radiš ono što bi dobar čovjek trebao raditi. Da si strpljiv, širok, da znaš nositi više.
Ali otvorenost bez ruba više nije otvorenost. Tada prestaje biti snaga i postaje propusnost. I kroz tu propusnost ne odlazi ništa spektakularno. Ne raspada se život preko noći. Samo polako iscure energija, vrijeme i fokus. Nestane prostor u kojem možeš čuti vlastite misli bez vanjskog zahtjeva.
Granica se rijetko pojavljuje kao odluka. Češće se prvo pojavi kao nelagoda, kao zatezanje u prsima dok govoriš može, kao umor koji nema veze sa snom, kao tihi bijes koji se ne usuđuje priznati da nije ljut na druge, nego na vlastito pristajanje. Tijelo često prepozna granicu prije nego što je um spreman priznati.
Jer mnogi od nas dugo vjeruju da je mir odsustvo napetosti, da je ljubav prilagodba, da bliskost znači sposobnost da podneseš još malo. Još malo razumijevanja, još malo dostupnosti, još malo odgađanja sebe. I tako još malo postane način na koji polako nestaješ.
I onda, kad napokon počneš stavljati granice, događa se nešto što nitko ne najavljuje unaprijed. Ne dođe odmah olakšanje. Ponekad prvo dođe krivnja. Potreba da objasniš, da ublažiš, da pokažeš da nisi sebičan, nego samo umoran.
Baš tu se vidi koliko nam je teško postaviti granicu bez unutarnjeg opravdavanja. Kao da vrijednost još uvijek moramo opravdavati izdržljivošću, a granicu elaboratom koji potvrđuje da smo imali pravo.
Granica nije suprotna povezanosti. Ona je suprotna brisanju. Važno je razlikovati granicu od zida.
Zid se podiže iz straha. On prekida kontakt kako bi spriječio povredu. Granica ne prekida povezanost. Ona samo jasno pokazuje gdje osoba počinje. Zid kaže: Ne prilazi. Granica kaže: Ovo sam ja.
Povratak sebi ne događa se kad preuzmeš kontrolu nad svime oko sebe. Događa se kad ponovno zadobiješ oblik vlastitog kapaciteta. U tom trenutku prestaješ živjeti kao produžetak tuđih očekivanja, ne iz inata ni iz hladnoće, nego iz poštovanja prema vlastitim granicama izdržljivosti.
Ponekad se sve sažme u jednu kratku riječ: ne. Bez objašnjenja, bez elaborata, bez potrebe da budeš shvaćen. I to možda zvuči jednostavno tek kad je izgovoreno. Prije toga često ne izgleda tako. Prije toga ta riječ zna stajati dugo u grlu.
Granice često razočaraju one koji su navikli na tvoju beskonačnu širinu. Ali istovremeno donesu olakšanje onom dijelu tebe koji je godinama čekao da se vratiš. Jer granica nije prekid povezanosti, ona je kraj automatske dostupnosti. I u tom malom pomaku događa se nešto gotovo neprimjetno, ali važno: tvoj život više nije samo odgovor na zahtjeve svijeta. Postaje prostor u kojem napokon možeš birati, a ne samo reagirati. A tek tada, kad taj prostor postoji, postaje moguće i ono sljedeće, preuzeti odgovornost za ono što u tom prostoru biraš. Ali to je već sljedeći prostor.
Granice su mjesto na kojem ponovno dobivaš konturu.
Sadržaj prenesen s platforme Pozadina.com.
