PRIČA O MISLAVU: Njegovo doba obilježeno je prvim arapskim provalama u Jadransko more

Iako ga kralj Petar Krešimir u XI. stoljeću naziva 'naše more' ('mare nostrum') Jadran je često bio poprište invazija raznih osvajača. Pritom su jadranski događaji redovito bili odraz prilika koje su vladale na čitavom Sredozemnom moru. Tako su Arapi ili Saraceni iz južnog Sredozemlja početkom IX. stoljeća počeli napadati Siciliju, Sardiniju i Kretu, a uskoro su započeli i s prodorima na zapadnu, odnosno istočnu obalu Jadrana. Povijesni izvori svjedoče kako je saracenska flota dan nakon Uskrsa 841. godine doplovila do grada Osora na otoku Cresu te ga osvojila i zapalila. Arapi su potom napali Anconu, dok su na povratku prema matičnim lukama osvojili i opljačkali Kotor, Risan i Budvu. Na svom idućem pohodu prema sjevernom Jadranu kod otoka Suska porazili su mletačku flotu, dok su na južnom Jadranu zauzeli grad Bari. O tim arapskim upadima Ljetopis popa Dukljanina bilježi sljedeće: 'U to je vrijeme sa Sicilije krenula mornarica, brojno mnoštvo saracenskih brodova. ... Uništili su sve primorske gradove, a Latini su se dali u bijeg prema planinama, gdje su živjeli Slaveni...'.

Arapska flota prilikom napada na Kretu; minijatura iz djela bizantskog kroničara Ivana Skilice

Povjesničar G. Novak ističe kako su se Arapi pri svojim pljačkaškim provalama u Jadran držali samo vanjskih otoka i nisu napadali bogate srednjodalmatinske gradove (Zadar, Trogir i Split) smatrajući kako ih je u tome sprečavala snaga hrvatske i neretvanske mornarice. Da su tada hrvatska i neretvanska kneževina doista raspolagale s jakom mornaricom svjedoči i podatak kojeg je zabilježio kroničar Ivan Đakon. Naime, nešto prije navednog arapskog upada u Jadran, mletački dužd je nakon neuspjelog pohoda na zemlju zvanu 'Sclavenia' 839. godine sklopio mir s tadašnjim hrvatskim knezom kraj dvora/sela ('curtem') Sv. Martina. Potom je sa svojom flotom krenuo na neretvanske otoke, ali ni tu nije postigao uspjeh, nego je također sklopio mir s tamošnjim vladarom. Kako su Neretvani odmah potom prekršili sklopljeni mir, mletačka flota je 840. ponovno napala neretvansko područje, ali je kod otoka Hvara, Brača i Korčule bila poražena.

Starohrvatsko brodovlje Petra Krešimira IV.; Vjekoslav Parać 

Prema tradicionalnoj vladarskoj kronologiji hrvatskom kneževinom je u to vrijeme, tj. od oko 835. do oko 845. godine, vladao Mislav. Okolnosti njegova preuzimanja prijestolja nisu poznate. Smatra se kako je njegov prethodnik bio Vladislav - nećak (ili unuk) kneza Borne, iako izvori oko 823. spominju i Ljudemisla - Bornina ujaka, koji je prema nekim nesigurnim podatcima i sam bio ubijen. To je bilo vrijeme kada su, prema zapisu Konstantina Porfirogeneta, osobito za vladanja bizantskog cara Mihajla II. (820. - 829.) 'stanovnici dalmatinskih gradova' kao i slavenska plemena uz istočnu obalu Jadrana 'zbacivši vlast romejskog cara, slobodni živjeli po svojim, a ne po tuđim zakonima'. Latinski izvori Mislavu pridaju naslov 'princeps' ili 'dux', dok mu je ime ostalo zabilježeno kao 'Mislaus', ali isto tako i '(M)oyslaus', 'Muisclavus' te '(M)oiscl(avus)', iz čega neki autori zaključuju kako bi trebalo glasiti Mojslav. 

Ljudemislova pogibija na slici 'Smaknuće Ljutomišla'; J. L. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća

Vladajući hrvatskom kneževinom Mislav je bio podložan franačkom kralju Italije - Lotaru I., odnosno njegovom sinu i suvladaru (od 844.) Ludvigu. Međutim, franačka vrhovna vlast nad Hrvatima u njegovo doba nije bila čvrsta, osobito u vrijeme prijestolnih borbi između članova carske obitelji za kontrolu nad dijelovima carstva. Upravo je za Mislava sklopljen i poznati ugovor u Verdunu 843. godine kojim je okončan trogodišnji rat za nasljedstvo među sinovima Ludviga Pobožnog. Tim je sporazumom Franačko Carstvo bilo podijeljeno na tri dijela; zapadni dio iz kojeg će se formirati današnja Francuska; istočni dio koji će u budućnosti predstavljati njemačke zemlje te centralni dio zajedno s današnjom Italijom pod Lotarom - o kojem je ovisila i Mislavova kneževina. Vladajući središnjim dijelom carstva Lotar je još početkom 840. sklopio sporazum s Mlečanima, prema kojemu se dužd, u zamjenu za trgovačke povlastice na području Lotarove države, obvezao na zaštitu talijanskih i istarskih gradova od slavenskih pomorskih napada, prvenstveno neretvanskih.

Potpisivanje sporazuma u Verdunu 843. godine između triju sinova Ludviga Pobožnog 

Osim što je Mislav 839. sklopio trajniji mir s Mlečanima, kako se vjeruje u današnjoj poljičkoj Podstrani, odnosno kraj crkve sv. Martina, knez je dao izgraditi i crkvu sv. Jurja na području današnjeg Kaštel Sućurca. O tome svjedoče riječi Trpimirove darovnice o Jurjevoj crkvi na Putalju koja je 'bila u vrijeme kneza Mislava posvećena i od gore spomenutog vladara nadarena'. Kult sv. Jurja, popularnog kršćanskog sveca čiji je spomendan 23. travnja, na područje starohrvatske države najvjerojatnije je došao upravo s benediktincima, kojima je pripadao i samostan u solinskim Rižinicama. 

Arheološki lokalitet uz sadašnju crkvu sv. Jurja na Putalju

Osobito su brojne crkve posvećene sv. Jurju na širem splitskom području: na rtu Marjana (na mjestu nekadašnjeg antičkog hrama posvećenog božici Dijani); na Mejama u predjelu Zvončac; u Solinu na vrhu Kozjaka; nad izvorom rijeke Jadro; u Žrnovnici na brdu Veliki Perun (na mjestu nekadašnjeg slavenskog poganskog svetišta), a na području Kaštela podignuto je nekoliko crkava posvećenih sv. Jurju. Upravo je sv. Juraj - svetac koji ubija zmaja, jedan od najpoznatijih zaštitnika benediktinskog reda. Zanimljivo je kako su stoljećima kasnije, Poljičani na spomendan ovog sveca birali i svoga Velikog kneza upravo u blizini crkve sv. Jurja podignute na brdu zvanom Gradac.

Prikaz zmaja s rogom u okviru pleterne ornamentike starohrvatskog doba; ostatci crkve sv. Marije u Biskupiji kraj Knina

Moguće je kako se u spomenutoj crkvi na Putalju nekada nalazila i freska s prikazom ovog vladara. Na to ukazuju zapisi prokuratora splitske nadbiskupije s početka X. stoljeća o troškovima za neke 'slikarske' radove, točnije 'za obnovu slike kralja (i) utemeljitelja' kao i 'za obnovu slike kralja Trpimira (Trepimero)' . Budući da se ti zapisi vjerojatno odnose na crkvu sv. Jurja, a poznato je kako je tu crkvu dao podići knez Mislav, upravo bi njega i prikazivala spomenuta 'slika kralja (i) utemeljitelja'. Kako je starohrvatska Jurjeva crkva tijekom stoljeća bila uništena, navedeni zapis je jedini trag o tome da je freska nekada postojala. Spomenutim pisanim izvorima koji govore o Mislavu treba pridodati i jedan kameni natpis. Naime, prema novijem zaključku I. Josipovića sačuvani dijelovi natpisa oltarne pregrade pronađeni na lokalitetu Begovača u okolici Benkovca (Donje Biljane) trebali bi se čitati: 'Od darova Božjih i… …u vrijeme kneza Mislava… …sa suprugom… …za spas duše svoje obnovio je ovaj hram', što bi značilo kako ovog kneza treba svrstati uz bok Trpimiru, Branimiru i Muncimiru, odnosno u niz hrvatskih vladara IX. stoljeća kojima je spomen sačuvan i na rijetkim kamenim spomenicima.

Natpis s imenom kneza Mislava; Donje Biljane u okolici Benkovca      (I. Josipović: 'Tri nova posvetna natpisa s imenima hrvatskih vladara iz karolinškog perioda')

Mislavovo doba obilježeno je prvim arapskim provalama kao i slabljenjem vrhovne franačke vlasti. Uz njegovo se ime veže jačanje benediktinskog kulta sv. Jurja, kao i prvi sačuvani vladarski kameni natpisi. U svemu tome moguće je prepoznati značajke onih povijesnih procesa koji će još više doći do izražaja u vrijeme njegovog nasljednika - kneza Trpimira.

Naposljetku, budući da podatci iz kronika i povelja Mislava vežu uz okolicu Splita, a epigrafski izvori uz zaleđe Zadra, moglo bi se zaključiti kako je taj knez vladao jednim i drugim područjem, odnosno da je bio prvi hrvatski vladar za kojeg se posve utemeljeno može ustvrditi kako je svoju vlast proširio iz zadarskog zaleđa, tj. današnjih Ravnih Kotara, sve do rijeke Cetine, točnije na granicu s nemirnim i još uvijek dominantno poganskim Neretvanima.