Sveti Juraj je ubio zmaja kao što je Perunov sin Jarilo pobijedio Velesa u liku čudovišne zmije

Opisujući povijesni kontekst u kojem je nastao samostanski kompleks u solinskim Rižinicama zaključeno je da razdoblje vladavine kneza Trpimira, tj. sredina 9. stoljeća, ujedno predstavlja i početak trajnijeg razdoblja dobrosusjedskih odnosa između kneževine Hrvatske i dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću. Međutim, na samom početku tog istog stoljeća, u gradovima na jadranskoj obali i u njihovom neposrednom zaleđu međusobno su stajala suprotstavljena dva svijeta: svijet Bizantskog Carstva i svijet Franačkog Carstva; svijet kontinuiteta antičke, rimske, kršćanske tradicije: Krka, Osora, Raba, Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora, te svijet slavenskog poganstva prvih hrvatskih kneževina. Međutim, već prvi poznati kneževi: Borna (oko 810.-821.), Vladislav (821.-oko 835.) i Mislav (oko 835.-oko 845.), vladajući pod vrhovništvom franačkog cara, polako su uvodili i svoju kneževinu u svijet kršćanstva. Misionari iz središta Franačkog Carstva stizali su preko dalekih alpskih i panonskih krajeva sve do jadranskog zaleđa (kao i benediktinac Gottschalk na Trpimirov dvor). Do sredine 9. stoljeća, kada su strukture rodovske vlasti već bile u potpunosti pokrštene, došlo je i do promjene prirode odnosa između dalmatinskih gradova i hrvatske unutrašnjosti; dva svijeta počela su se trajno približavati. Zanimljiv primjer tog procesa jest upravo crkva sv. Jurja na Putalju, smještena iznad današnjeg Kaštel Sućurca.

Kako saznajemo iz već spomenute Trpimirove darovnice, crkvu sv. Jurja je dao izgraditi knez Mislav, dok je sam Trpimir poklonio crkvu, zajedno sa zemljišnim posjedima i kmetovima koji su joj pripadali, splitskom nadbiskupu Petru, kojeg knez u toj istoj povelji naziva i svojim 'dragim kumom'. Naime, sam nadbiskup je Trpimiru prethodno dao veću količinu srebra potrebnu za izradu samostanskog posuđa. S obzirom na crkvu sv. Jurja na Putalju važno je istaknuti kako je kult sv. Jurja među Hrvate najvjerojatnije došao upravo s benediktincima, kojima je pripadao i samostan u Rižinicama. Osobito su brojne crkve posvećene sv. Jurju na širem splitskom području: na rtu Marjana (na mjestu nekadašnjeg antičkog hrama posvećenog božici Dijani); na Mejama u predjelu Zvončac; u Solinu na vrhu Kozjaka; nad izvorom rijeke Jadro; u Žrnovnici na brdu Veliki Perun (na mjestu nekadašnjeg slavenskog poganskog svetišta), a samo u Kaštelima podignuto je nekoliko crkava posvećenih sv. Jurju. Znakovita je činjenica da je upravo sv. Juraj jedan od najpoznatijih zaštitnika benediktinskog reda.  

Osim benediktinske tradicije, zabilježena je i lokalna predaja o 'svetom Jurju Solinskom', legendarnom biskupu Salone, koji je bio mučen u doba Dioklecijanovih progona, kada je stradao i sam sv. Dujam. Tako crkveni povjesničar Daniele Farlati (1690.-1773.), jedan od autora djela 'Illyricum sacrum' (tj. 'Sveti Ilirik'), pozivajući se na stara crkvena vrela navodi: 'Ona slavenska legenda, koja se svake godine na dan sv. Jurja obično nekoć u njegovoj crkvi kod Dalmata za propovijedi recitirala (...) Kad je nekoliko stoljeća kasnije, u sedmom stoljeću, Salona uništena, ime i sjećanje na Jurja Solinjanina svugdje je gotovo nestalo.' S obzirom na tu 'slavensku legendu' Farlati odmah zatim izričito spominje crkvu sv. Jurja na Putalju riječima: 'Nekoć u Jurjevu hramu u Kaštel Sućurcu, prije svečane žrtve, običavalo se recitirati s pozornice u okružju zbijenog mnoštva, ugodnim i ljupkim suglasjem, povijest napisanu na slavenskom, o životu i mučeništvu svetoga Jurja, kao i o njegovoj slavnoj pobjedi protiv ubijenog Zmaja.' Važno je istaknuti da se u postojanje 'svetog Jurja Solinskog' nije sumnjalo sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Crkve posvećene sv. Jurju često su bile građene na mjestima starijih, poganskih kultova, upravo s ciljem konačnog uklanjanja poganstva, a tako je bilo i s crkvom na Putalju, koja se i sama nalazi nedaleko brda znakovitog naziva - Borun ili 'monte Borun' (tj. Perunovo brdo). Kao i u slučaju već opisanog lokaliteta u Žrnovnici, štovanje sv. Jurja u Kaštel Sućurcu također treba povezati s nastojanjem kršćanskih vjerovjesnika da nekadašnji pogani u kršćanskim svecima, kao što je sv. Juraj (ili u konkretnom slučaju 'sveti Juraj Solinski') vide osobine božanstva kojeg su do tada štovali i lakše prihvate novu religiju - kršćanstvo. 

Naime, kao što je Jarilo pobijedio Velesa u liku čudovišne zmije ili zmaja, tako je i sv. Juraj odnio 'slavnu pobjedu' protiv 'ubijenog Zmaja'. Slavensko božanstvo koje se krije pod imenom sv. Jurja jest Perunov sin - Jarilo, koji se rodio na gori, u domu očevu (tj. Perunovu), što objašnjava smještaj njegovih svetišta (kasnijih crkava posvećenih sv. Jurju), uz brdo Borun (tj. Perunovo brdo) - iznad Kaštela, odnosno Veliki Perun - iznad Žrnovnice. Osim toga, Jarilo donosi prirodi plodnost upravo u drugoj polovici travnja, kada je i spomendan sv. Jurja. Tako su se u dugotrajnom procesu miješale predaje i tradicije te nastajale nove: slavensko obožavanje Jarila; benediktinsko štovanje sv. Jurja; lokalna 'slavenska legenda' o 'svetom Jurju Solinskom'.

Upravo na primjeru crkve sv. Jurja na Putalju vidimo dinamiku procesa zbližavanja dva svijeta: dok se u Trpimirovoj darovnici jasno vidi da su hrvatski knez i splitski nadbiskup već sredinom 9. stoljeća uspostavili srdačne, gotovo prijateljske odnose, puk je čuvao svoje vlastite tradicije koje su se, pod različitim utjecajima, oblikovale i preoblikovale sve do današnjih dana. A što se događalo s tim prastarim svetištem u idućim stoljećima sažela je studentica arheologije Ivana Budimir: 'Na ovom prostoru, nastanjenom od prapovijesti, krajem 11. st. počinje se formirati novo groblje, a potom dolazi do rušenja predromaničke crkve... Tada više nije riječ o vladarskoj zadužbini, već o župnoj crkvi. Na mjestu romaničke crkve krajem 14. st. izgrađena je nova gotička, dok pokapanja prestaju u 16. st. Drevno svetište je neprimjereno obnovljeno 1927., a 1995. uređen je i cijeli kompleks s crkvom.'