'Prošlo je više od šest mjeseci otkako je Ustavni sud srušio dijelove Zakona o osobnoj asistenciji zato što su zapriječili dijelu korisnika da ostvari svoje pravo. Međutim, i nakon pola godine, osobe s invaliditetom i dalje čekaju na svoja prava, među njima i osobe s najtežim invaliditetom. Vladi je trebalo čak šest mjeseci da donese pravilnik kojim će vrednovati pravo na osobnu asistenciju, a u međuvremenu predmeti brojnih osoba s invaliditetom koji čekaju to pravo i dalje stoje u ladici', istaknule su na konferenciji za medije saborska zastupnica Možemo! Jelena Miloš i Ana Alapić Mihajlović.
Pravilnik je samo jedan, no ne i jedini razlog zašto osobe s invaliditetom i dalje nemaju pravo na osobnu asistenciju. Naime, cijena sata osobnog asistenta i dalje je na razini minimalca i nije mijenjana od 2024. godine: 'Ti ljudi rade praktički za minimalac i jednostavno ne mogu preživjeti od 850 eura neto mjesečno koliko otprilike dobivaju. Mi smo više puta upozoravali da se ta satnica mora povećati. Međutim, i dalje nemamo odgovor od ministra Ružića hoće li konačno povećavati tu satnicu, a prošlo je već pet mjeseci otkako je izabran na svoju dužnost.
Stoga još jednom upućujemo pitanje ministru kada će osobe s invaliditetom koje su bile diskriminirane po prethodnom zakonu moći steći svoje pravo na osobnu asistenciju i kada će povećati satnicu za osobne asistente koja se nije podigla od izbora 2024.?', istaknula je Miloš.
Na konferenciji je govorila i Ana Alapić Mihajlović, koja je istaknula kako pojedinačni slučajevi najbolje pokazuju koliko sustav u praksi ne funkcionira.
'Moj sin Mate ima sedamnaest godina, boluje od spinalne mišićne atrofije, potpuno je nepokretan, on spada u najtežu skupinu osoba s invaliditetom i ostvaruje zapravo i četvrti stupanj prema kojem ima pravo, po novoj odluci Ustavnog suda, na osobnog asistenta', rekla je, dodajući da njezin sin u dosadašnjem životu nije ostvario nijednu socijalnu uslugu.
'No, ja ne očekujem da ću uopće moći ostvariti pravo osobnog asistenta za njega zato što mislim da je nerealno očekivati da će netko za minimalac voditi brigu o tako teškom pacijentu. Potrebno je voditi računa o težini invaliditeta korisnika i prema tome dodatno povisiti plaće osobnim asistentima da to bude zanimanje koje ljudi žele raditi. Ne može se sve svoditi na to da mi roditelji iz puke ljubavi radimo taj posao. Taj posao mora biti dostojno plaćen', naglasila je, upozorivši i na problem nepostojanja zamjena kada osobni asistenti idu na bolovanje ili godišnji odmor.
Istaknula je i da se usluga osobne asistencije previše oslanja na civilni sektor.
'Trenutačno uslugu osobne asistencije zapravo provode civilne udruge. Predsjednici tih civilnih udruga su roditelji koji su volonteri. Smatram da država mora voditi brigu da osigura tu uslugu jer ne možemo uvijek očekivati da će civilni sektor sve nositi na svojim leđima, pa tako onda i osiguravati osobnu asistenciju, odmor od skrbi, pružati rehabilitaciju ili ranu intervenciju. Sve to danas mi dobivamo najčešće od udruga. Što ako u našem okruženju nema udruga koje to provode?', naglasila je Ana Alapić Mihalović.
