Komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić osvrnuo se na probleme s kojima se bore hrvatski diplomati.
'Veleposlanici nam na dužnosti umiru od starosti, razbolijevaju se čekajući zamjenu, a baba se češlja.
Možda je vrijeme da predsjednika Republike, predsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova ovo ljeto umjesto na godišnji odmor, jednostavno zaključamo u jednu prostoriju. Kao kardinale u Vatikanu. Dok ne izađe bijeli dim s dogovorenim imenima, nema izlaska. Jer ovo više nije politika. Ovo je institucionalna sramota.
Zamislite da čekate operaciju, a kirurg vam kaže: 'Nismo se uspjeli dogovoriti tko će operirati. Vidimo se za četiri godine.'
Ili da vatrogasci kažu: 'Nismo se mogli usuglasiti oko šefa smjene. Neka gori.'
A upravo tako već godinama funkcionira hrvatska diplomacija. Brojni hrvatski veleposlanici ostaju na istim dužnostima godinama nakon isteka uobičajenog četverogodišnjeg mandata jer se predsjednik Republike i Vlada ne mogu dogovoriti o njihovim nasljednicima. Među njima ima ljudi od 70 pa i više od 75 godina kojima je davno istekao mandat. Ima onih koji su ozbiljno narušenog zdravlja ima onih koji više nisu u stanju ili ne žele raditi taj posao. Ima obitelji koje godinama čekaju njihov povratak. Ali očito ništa od toga nije dovoljno važno da se posao za koji su naši politički čelnici plaćeni, jednostavno obavi.
I nikome ništa. Ministar prima plaću. Predsjednik Vlade prima plaću. Predsjednik Republike prima plaću. Svi uredno drže konferencije za medije, dijele lekcije o odgovornosti i uskoro će otići na godišnje odmore. A država? Ona čeka da se odrasli ljudi prestanu inatiti.
Pokušajte vi svom poslodavcu četiri godine govoriti oko važnog projekta: 'Nisam se uspio dogovoriti s kolegom pa smo odlučili ne raditi ništa.' Koliko biste još dugo imali posao?
Ako tri diplomata, oba predsjednika i resorni ministar su eto igrom slučaja diplomati, misle da diplomatska mreža nije važna, budimo pošteni. Zatvorimo veleposlanstva. Povucimo diplomate kući. Prestanimo trošiti desetke milijun eura na nešto što očito nije prioritet.
Ako jest važna, a uvjeren sam da jest, onda je ovo jedan od najočitijih primjera institucionalne neodgovornosti u Hrvatskoj.
Kao građanina me sve manje zanima tko je kriv više, a tko manje za to što imamo impotentna diplomatska predstavništva.
Po Ustavu i zakonima odgovornost za dogovor nose i Vlada Republike Hrvatske i predsjednik Republike. Građani ih nisu birali da vode privatne ratove ega, da se natječu u inatu, borbi za apsolutnu kontrolu ili da jedni drugima dokazuju tko je jači. Birani su da obavljaju posao. U svakoj normalnoj profesiji postoje rokovi. Ako ne obaviš posao na vrijeme, snosiš posljedice. Zašto bi onda visoka politika bila jedina profesija u kojoj možeš godinama blokirati funkcioniranje države, za to uredno primati plaću, koristiti privilegije i još drugima držati moralne prodike?
Zato imam drugi jednostavan prijedlog, ako im se moj vatikanski prijedlog ne sviđa. Kad god se predsjednik Republike i Vlada u razumnom, zakonom određenom roku ne mogu dogovoriti oko imenovanja koja su im povjerena, trebaju nastupiti automatske posljedice za obje razine. Prvo mogu malo za kaznu trčat krugove, nakon toga financijska kazna, a nakon toga otkaz (prekid dužnosti).
Kad država postane talac nečijeg inata, tada problem više nije samo diplomacija. Vidimo da je to postala vojska, na parlamentarnoj razini je to Ustavni sud, na lokalnoj prostorni planovi... Na kraju će žrtva biti cijela država.
I zato ovo više nije pitanje samo diplomacije.
Ovo je pitanje odgovornosti koju trebaju snositi oni koji se ponašaju neodgovorno', poručio je.
