Nevjerojatna priča otkriva kako su se Splićani nekoć vozili, a jedna glasina izazvala je dosta pozornosti

Fotogalerija (3)

U Splitu se početkom 20. stoljeća vrlo malo znalo o novim prijevoznim sredstvima u svijetu, a njegovi su stanovnici za prijevoz još uvijek koristili magarce, kola s konjskom zapregom ili kare i kočije, zvane karoce.

Te su kočije po svojoj konstrukciji i obliku bile otvorenog tipa, kao i one luksuzne, zatvorenog tipa, koje su Splićani nazivali landau ili lundun, a takve su imale obitelji Fradelić-Gale, Senjanović Ćopo, Bočina, Sinovčić i Bego s nadimkom Kopal. Putnike i poštu iz Imotskog i Sinja u grad su dovozile diližanse ili diliđence koje su vukla tri brza konja.

Jedna od novosti u splitskom gradskom javnom prijevozu zbila se 1901. godine, kada je kočijaš Ivan Kaliterna u promet uveo omnibus ili đardinjeru, poslije zvanu i konjski tramvaj, kojom je ljeti prevozio putnike na relaciji od Dioklecijanove obale do kupališta na Bačvicama i natrag.

Đardinjera, koju su vukla dva konja, bila je nešto veći preuređeni kar, opremljen drvenim klupama, nadstrešnicom i zastorima koji su putnike štitili od sunca. Cijena prijevoza đardinjerom od Rive do Bačvica bila je 10 šoldi po osobi.

Putnici koji su se željeli besplatno voziti, tzv. muktaši, penjali su se na drvenu papučicu đardinjere, dok ih je kočijaš tjerao škurijon kojom je gonio konje. Poslije nekog vremena Kaliterna je za posjetitelje iskopina Salone uveo u promet još dva takva konjska omnibusa kojima su obično upravljali njegovi sinovi. Za jedan od tih omnibusa tvrdilo se kako su to bila preuređena pogrebna kola.

Nekoliko godina prije toga u zapisima se spominje Jozo Ružić koji je, nakon povratka iz Južne Amerike u rodni grad, splitskim težacima pričao kako 'u Jamerike trče karoca prez konji', misleći pri tome na automobil. Iako se zaklinjao da govori istinu, Splićani mu nisu vjerovali, smatrajući kako je to njegova izmišljotina.

Ne treba se nimalo čuditi njihovu nepoznavanju tadašnjih tehničkih dostignuća, jer oni su ipak živjeli u dalmatinskom gradiću s oko osamnaest tisuća stanovnika, smještenom u jednoj od gospodarski najzaostalijih i prometno najizoliranijih pokrajina tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. To su bili glavni razlozi zbog kojih su novosti iz svijeta do njih sporo dolazile i zbog čega su malo znali o tada aktualnim društvenim zbivanjima.