Posljednje desetljeće aktualne su teme migracija (stihijskih ili planiranih zbog uvoza radne snage) u Hrvatsku (i EU) oko čega se vode stručne, političke i kavanske rasprave. Međutim, prostor hrvatskih zemalja (i cijele Europe), od Rimske republike i Carstva pa do današnjih dana zapravo je prostor stalnih migracija: jedni iseljavaju, drugi useljavaju. Stanovništvo se kroz povijest kontinuirano mijenja. Povodi za pokretanje pojedinaca, zajednica ili skupina bili su ekonomske krize, elementarne nepogode i ratovi – nesigurnost. Zanimljivo je, međutim, da te migracije uglavnom idu u smjeru Istok – Zapad, rijetko obrnuto.
Prvo dokumentirano i organizirano useljavanje na prostor današnje Hrvatske bilo je iz grčkih gradova-polisa i grčkih gradova-kolonija s juga Italije. Ne zna se pouzdano što ja potaknulo stanovnike antičkih Grka na seljenje, ali mogućnosti boljeg života (potraga za ekonomski održivim predjelima, plodnim poljima), trgovanjem i novim tržištima, kako bismo to danas rekli, te širenja političke moći, zbrinjavanje viška populacije itd.
Na prostor današnje Hrvatske grčki trgovci su dolazili već u 7. stoljeću pr. Kr., prodavali su robu na dalmatinskim otocima i obali. Oni su u svojim matičnim gradovima-polisima prenosili vijesti o mogućnostima gospodarenja, kulturama koje bi se mogle uzgajati, ribarenju, mikroklimi, pomorskim putevima, domorodačkom stanovništvu i slično.
Prva kolonija
Prvu koloniju Issu (Vis) osnovao oko četiri stoljeća pr. Kr. sirakuški tiranin Dionizije Stariji i to zbog politike odnosno širenja svoga utjecaja. Na njegov nagovor su Grci s egejskog otoka Para (Paros) osnovali koloniju Pharos (Stari Grad) na otoku Hvaru. Dakako, došli su u sukob sa starosjediocima, Ilirima, kojima se nije svidjelo da Grci između sebe dijele njihovu zemlju. Došlo je do sukoba, svojim sunarodnjacima na Hvaru u borbi su pomogli Iliri s kopna dok su Isejci (Višani) pritekli u pomoć svojim Grcima. U pomorskoj bitci pobijedili su grčki kolonisti koji su razbili Ilire. Prema povijesnim vrelima, 5000 Ilira su ubili, a 2000 zarobili.
A kad je Dionizije Stariji umro, Issa (Vis) se osamostalio i postao gospodarska i vojna sila. Kovali su vlastiti novac, izvozili vino (vugavi su tepali da je najbolje vino na svijetu), i voće te kontrolirali promet Jadranom. Issa je osnovala i nekoliko svojih kolonija – na Korčuli (Lumbardi) te dvije na kopnu, Tragurij (Trogir) i Epetij (Stobreč), dok je u 2. stoljeću prije Krista Issa utemeljila svoj trgovački emporij Salonu. I vjerojatno druge emporije.
Osnivanje kolonija počinje dolaskom, podjelom zemlje, utvrđivanjem gradova, organiziranjem vlasti i ekonomskim planom.
'Neki od tih gradova kao što su Pharos i Issa su grčke kolonije i stanovništvo je živjelo unutar zidina, a obrađivao je polja. Višak stanovnika Issa je rješavala osnivanjem svojih kolonija. Tako se na poznatoj psefizmi iz Lumbarde na otoku Korčuli gdje je bila isejska Korkira navode imena oko 200 muškaraca kolonista, tako da broj stanovnika u toj koloniji možemo procijeniti na oko 1000 uključujući članove obitelji. Sama Issa imala je neusporedivo više stanovnika', pojašnjava dr. Darko Periša, arheolog.
Podijeli pa vladaj
Ne zna se pouzdano koliko je Grka živjelo u kolonijama i naseljima na Jadranu, ali se zna da je Issa (Vis) bio najveći njihov grad.
Kako, s vremenom, dolazi do još žešćih sukoba između Ilira i Grka na Jadranu, u taj sukob umiješali su se Rimljani i stali na stranu Grka protiv 'barbara'. Rimski intervencionizam (u 3. stoljeću pr. Krista) uvijek je počinjao s oprobanom formulom: podijeli pa vladaj.
Rimljani su s vremenom ušli u stalni sukob s narodima na istočnoj obali Jadrana.
Histri su bili narod na sjeveru Jadrana i nastanjivali su područje od današnjeg područja Trasta i Istru do rijeke Raše. Rimljani su ih porazili, osvojili 177. godine pr. K. njihov glavni grad Nezakcij i razorili ga. Zarobljenici su ili pobijeni ili završili kao robovi. Rimljani su Histrima konačan poraz zadali 129. godine pr. Kr.
Liburni, koji su nastanjivali područje od rijeke Krke do rijeke Raše, dakle sjevernu Dalmaciju, Kvarner i dio Istre, prihvatili su rimsku zaštitu.
Rimljani su porazili i Japode, 35. godine pr. Kr., koju su nastanjivali današnju Liku, Gorski kotar i prostor sjeverno od Like.
Najratoborniji su bili Delmati koji su nastanjivali prostor od između rijeka Neretve i Krke. Sukob između Rimljana i Delmata počeo 156. pr. Kr. i trajao stoljeće i pol.
Delmatsko političko središte Delminij Rimljani su napali u dva pohoda 156. i 155. pr. Kr. I to s dvije legije. Analogije radi, treba reći da su legije tada brojale po 4200 vojnika što znači da su Rimljani napali s 8400 legionara. Treba imati u vidu da su na Rimskoj strani ratovali i saveznici zbog čega se može pretpostaviti da su Rimljani napali s preko 10.000 vojnika.
Pad Delminija
Ukupan broj delmatskih ratnika bio je znatno veći, jer su Rimljanima već drugi dan prvog pohoda nanijeli poraz i u zimu obranili grad.
Broj branitelja u samom Delminiju bio u najmanju ruku jednak broju napadača, ali zbog pogodne konfiguracije Liba za obranu moglo je biti i manje delmatskih vojnika. Za usporedbu može se navesti da su Delmati branili Promonu s 12.000 vojnika.
Prve godine kampanje, 156. pr. Kr., Gaj Marcije Figul nije uspio zauzeti Delminij, međutim, sljedeće godine Publije Kornelije Scipion Nazika zauzeo je Delminij.
Strabon figurativno piše da je Delminij nekoć bio velik grad, ali ga je Nazika učinio malim, a polje ispod njega je pretvorio u pašnjak za ovce. U prenesenom značenju Nazika je potpuno uništio Delminij i ljude odveo u ropstvo.
Oni koji su zarobljeni, muškarci i ratnici, ako nisu pogubljeni, najvjerojatnije su završili kao robovi u rudnicima u današnjoj središnjoj i sjeveroistočnoj Bosni ili kao vojnici na drugim krajevima Rimske države.
Delminij na Libu su Rimlajni su, dakako, srušili, a izgradili novi Delminij po svojoj mjeri desetak kilometara dalje na prostoru današnjeg Tomislavgrada, što potvrđuju i arheološka iskopavanja koja su otkrila forum, hram i terme.
Ne postoje ni podatci o veličini ni broju stanovnika u gradovima na istočnoj obali Jadrana i u unutrašnjosti, na području koji su naseljavali Delmati i u Panoniji.
Strabon, grčki povjesničar, geograf i filozof, navodi podatak da su Delmati imali oko 50 naselja vrijednih spomena od kojih su samo neki gradovi poput Delminija, Salone, Promone, Sinodija Starog i Sinodija Novog i Andetrija koji mu je samo delmatsko uporište.
Nepoznat broj stanovnika
Arheolog Periša misli da je broj Delmatskih gradova bio veći, ali im Strabon nije znao imena.
'Zasad nema načina da se broj stanovnika izračuna za bilo koji grad. Za Promonu postoji Apijanov podatak preuzet iz Oktavijanovih memoara da je Promonu branilo 12.000 dokazanih ratnika. Međutim, to je bilo za tu ratnu situaciju. Usprkos tome, to govori koliko je stanovništva Promona mogla primiti, odnosno koliko ih je u njoj moglo živjeti, u mirnodopskim uvjetima', kaže arheolog Periša.
No, postavlja se pitanje koliko je stanovnika imao delmatski Delminij na Libu (koji treba razlikovati od onog kojeg su poslije osnovali Rimljani).
'I Strabon i Apijan navode delmatski Delminij kao Megale polis. To jasno govori da je to bio ogroman grad. S obzirom na to da Delminij nije imao urbanizam kao grčki i rimski gradovi, jasno je da je njegova veličina gledala kroz broj stanovnika', pojašnjava Periša.
Kada su 9. godine po. Kr. Rimljani definitivno ugušili Batonov ustanak (dalmatsko-panonski ustanak), Ilirik je podijeljen na pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia).
No, koliko je, prema procjenama, bilo stanovnika na prostoru koji su nastanjivali 'barbarski' narodi na istočnoj obali Jadrana?
'Teško je procijeniti', pojašnjava arheolog Periša, 'koliko je bilo stanovnika u Iliriku ni ukupno ni za pojedine zajednice. Velej Paterkul, koji je sudjelovao u gušenju delmatsko-panonskog ustanka ili Batonskog rata, procijenio je snagu ustanika na 200.000 pješaka i 9000 konjanika. To znači da je ukupan broj stanovnika ustaničkih naroda bio i do milijun. Međutim, u ustaničkim narodima nisu bili Liburni i Japodi koji su bili na rimskoj strani'.
Ciljano naseljavanje
Ali, što se događa nakon što Rim osvoji nova područja i što se događa u strukturi stanovništva. Rimska država, naime, 'apsorbira' etnicitete, odnosno narode koje pokori. Prilikom osvajanja, Rimljani narode tretiraju ili kao saveznike ili kao neprijatelje. Mogu deset puta biti poraženi, ali kad konačno pobijede, poraženi moraju prihvatiti njihove zakone i plaćati porez, nakon čega slijedi romanizacija, što se nije moglo bez novih stanovnika - useljenika.
'Rimljani ciljano osvojena područja i gradove naseljavaju veteranima, dolaze trgovci, osnivaju svoju podružnicu i, konačno, istočnu obalu Jadrana naseljavali romanizirani Italici, oni koji imaju rimsko građanstvo, ali i oni koji ga nemaju', pojašnjava prof. dr. sc. Miroslav Glavičić s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Među tim Italicima i ljudima iz cijelog Carstva (Sirije, Egipta, Galije, Trakije...), koji su pripadali različitim etnicitetima, konfesijama i društvenim slojevima – bili su rimski građani, libertini (oslobođenici koji su potomci bivših robova) i vojni veterani. Razlikuju se po imenima i prezimenima, vjeri i svjetonazoru. Svi oni dolaze u gradove zbog ekonomskih pogodnosti i raznih mogućnosti.
'Romanizacija etničkih i političkih zajednica koje su Rimljani pokorili i uključili u provinciju Ilirik bila je složen i dugotrajan proces. Iliri, Histri, Liburni, Delmati, Japodi, Panonci i drugi međusobno su se jako razlikovali svojom etnogenezom, materijalnom i duhovnom kulturom, društvenim i političkim uređenjem, a Rimljani su ih pokorili i osvojili u različitim ratovima u rasponu od kraja 5. st. pr. Kr. do 1. st. po. Kr. Zbog toga je proces i intenzitet romanizacije navedenih zajednica bio različit', pojašnjava arheolog Darko Periša.
Salona
Salona, koji je najprije bio delmatska luka i grčki emporij, nakon rimskih osvajanja postaje sve važniji grad, glavni grad Ilirika. U građanskom ratu između Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja (49.-46. godine pr. Kr.), Salona je stala uz Cezara i zbog toga je nagrađena od pobjednika. Cezar ju je podigao u rang rimske kolonije. To znači da su u njoj živjeli trgovci i obrtnici, ali i veterani koji su u Salonitanskom zaljevu dobili svoje posjede.
'Tijekom opsade Salone u rimskom građanskom ratu spominju se robovi koji su oslobođeni jer su se borili na strani branitelja', pojašnjava Periša.
Kao glavni grad Ilirika i poslije provincije Dalmacije, s najvećom lukom, Salona je bio jako privlačan grad za sve stanovnike Carstva. Mogućnosti razvoja obrta, trgovine i zapošljavanja bile su velike.
Već u 1. st. pr. Kr. u Salonitanskom zaljevu postojala su tri grada na određenoj udaljenosti – delmatska, grčka i rimska Salona. Rimljani su uništili ili uključili dalmatsku i grčku Salonu u svoj grad.
'U rimsko carsko doba Salona je bila metropola provincije Dalmacije i lučki grad i imala je status rimske kolonije što znači da je njezino slobodno rimsko stanovništvo imalo jednaka prava kao i stanovništvo Rima. U Saloni su osim Rimljana i romaniziranog delmatskog stanovništva, sudeći prema literarnim, arheološkim i epigrafskim svjedočanstvima, živjeli Grci, Egipćani, Židovi, Hispanci i Sirijci', pojašnjava Periša.
'Na osnovi broja sjedišta u amfiteatru i kapaciteta vodovoda u rimskoj Saloni, broj stanovnika procjenjuje se na oko 60.000. Međutim, nije sve stanovništvo živjelo u gradu nego također u salonitanskom ageru gdje su bila poljoprivredna imanja koja su gravitirala gradu', kaže arheolog Darko Periša.
Panonija i Dalmacija
Povjesničari i arheolozi uglavnom mogu procjenjivati broj stanovnika prema veličini gradskog prostora, fortifikacijama, stambenim blokovima, nekropolama, poljoprivrednom zaleđu i usporedbi s drugim gradovima.
Nakon administrativne podjele Ilirika, današnji hrvatski prostor našao se u dvije provincije – Panoniji i Dalmaciji.
Siscia (Sisak), uz Salonu, također je bio veliki grad, i jedno vrijeme glavni grad Panonije u kojem se kovao novac i prerađivalo željezo. Siscia je bio i administrativni i vojni i centar. U vrijeme najvećeg prosperiteta, 2. do 4. stoljeća, imao je, prema procjenama, od 15.000 do 25.000 stanovnika.
U vrijeme rimskog Carstva, osim Salone i Siscije, na području današnje Hrvatske, nakon rimskih osvajanja, iz rimskih kolonija razvili su se za to vrijeme veliki gradovi – Pola (Pula), Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Narona (Vid), Epidaurum (Cavtat), Aequum (Čitluk kraj Sinja), Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), ali i mnoštvo manjih koji su imali status municipija - Epetium (Stobreč), Tragurium (Trogir), Issa (Vis), Pharia (Stari Grad), Burnum (Ivoševci), Scardona (Skradin), Varvaria (Bribir), Asseria (), Aenona (Nin), Senia(Senj)...
Većina stanovnika je bilo domicilno stanovništvo u ruralnim sredinama. Gradovi, posebno Salona, bili su multikulturalni i multikonfesionalni. No, kršćanstvo je, unatoč zabranama i progonima vjernika, postalo u 4. stoljeću vodeća vjerska zajednica u Carstvu. Bez obzira na podrijetlo, kršćanstvo postaje glavni atribut novoga identiteta. Sveti Dujam bio je, naime, iz Sirije.
***
Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
