Andrej Korać Kogo je strastveni kolekcionar Hajdukovih memorabilija, a tom životnom pozivu - jer grijeh bi bio reći da je riječ samo o hobiju koji traje više od četiri desetljeća - odlučio je na neki način zaokružiti pričom o navijačima 'bijelih' koji su dali obol u Domovinskom ratu.
Prije nekoliko mjeseci je iznio tu ideju tijekom otvaranja izložbe prikupljenih materijala o najdražem klubu Gradskoj knjižnici Marka Marulića. U jednoj vitrini našla se tako i njegova kaciga iz Domovinskog rata, uz koju se veže zanimljiva priča.
- Preko kacige sam stavio elastičnu traku s natpisom 'Hajduk', bila je to američka šema - traka i pod njom zakačena kutija cigareta. Na ratištu sam primijetio da stalno tuku po meni: otiđem lijevo – udaraju lijevo, maknem se desno – tuku desno. Onda sam shvatio da ta bijela traka na mjesečini doslovno svijetli! Ali nisam je skinuo... – ispričao nam je tada Kogo.
A to je bio povod za opširniju priču o njegovu ratnom putu, iako je tijekom razgovora nekoliko puta ponovio da nije želio biti vojnik, niti da je heroj, a pogotovo netko o kome bi se trebale pisati knjige. Čak mu je od pravih ratnih akcija bilo zanimljivije pričati o tome kako su lokalni torcidaši u Rogoznici 1990. godine napravili desant brodovima na provokatore koji su u željezničko odmaralište dolazili autobusima s velikim fotografijama Slobodana Miloševića. 'Mi mlađi smo čekali sa strane kao pričuva', ispričao nam je Korać, dodavši da su minimalno dvojica 'turista' bili naoružani pištoljima. Povod za akciju je bio to što su istočni gosti potjerali domaću curu kazavši kako 'neće njih ustašica služiti'.
- Kada je počela Balvan revolucija, 17. kolovoza 1990., ja sam služio vojsku u Šibeniku. Da, bio sam neprijateljski vojnik, samo što bih zvijezdu okrenuo naopako pa bi gore bila dva kraka. Nije mi se činilo da je bilo neko izvanredno stanje, osim što nas nisu pustili na izbore. Srećom, polovinom rujna sam odslužio svoje i skinuo se iz uniforme. Rekao sam sam sebi: 'Nikad više vojnik'. Cijeli život u Ulici Ruđera Boškovića gledam oficire JNA i nikako me ta priča nije privlačila. Četvorica su mi živjela na istom katu sa mnom, trojica su ostala u Splitu, a jedan je odselio u Srbiju, on je jedini još bio u aktivnoj službi.
Zapovjednik Dražen Zečić
Osim desetara iz Bosne koji je prvi put u životu televizor vidio u vojarni, iz vremena JNA nosi još jednu priču: prije prekomande u Šibenik, služio je vojni rok u Puli, gdje mu je palo napamet oformiti Klub navijača Hajduka. U vojarni je motivirao hajdukovce i one koji bi to mogli biti da se učlane, a zbog toga je skoro upao u ozbiljne probleme.
- Prikupio sam podatke ljudi koji su trebali biti članovi Kluba navijača Hajduka Pula, ali se 17. studenoga 1989. dogodila tragedija u Aleksinačkom rudniku kada je poginulo 90 rudara, a dva dana nakon toga se na Poljudu igrao derbi Hajduk - Partizan. Umjesto minute šutnje za poginule rudare, Poljudom su se prolomili zvižduci. Ajme majko, gotov sam! Kako ću nadređenima objasniti da se zviždalo Miloševićevoj politici i cjelokupnom stanju u zemlji, a ne poginulim rudarima?!
Iako je rekao 'nikad više vojnik', kada su se stvari zakomplicirale, prijavio se u Mjesnu zajednicu Split 3 pri kojoj su se formirali naoružani odredi.
- Prvi zapovjednik mi je bio Dražen Zečić Zeko. Bio je zapovjednik neke manje formacije, ajmo reći voda. Zeko nam je uspio srediti maskirne odore iz Jugoplastike. Jednom prilikom sam se vraćao doma sa straže u maskirnoj uniformi, izlazim iz lifta i vidim da mi susjed nosi namještaj. Ja ga naivno pitam: 'Je l' vam triba pomoć?' Bio je to taj oficir koji je pobjegao u Srbiju. A što ću ja, imao sam 19 godina, nisam uopće išao za tim da sam u maskirnoj, nije meni bilo do vojske nego kafića, žena, Hajduka...
Držali su straže u bolnici Križine, odnosno Vojnoj bolnici, a kraj zalogajnice Calypso su promatrali što se događa u vojarni JNA koja je bila na prostoru današnjeg sveučilišnog kampusa.
- Nikada neću zaboraviti situaciju iz bolnice. Bilo nas je četvero, imali smo jednu pušku. Rekli su nam da Sveti Prst želi napustiti psihijatrijski odjel i da ga trebamo odgovoriti od te ideje. Koji Sveti Prst, mislio sam se. Spustili smo se do psihijatrije, taman je Sveti Prst pakirao stvari, bio je to komad čovjeka. 'Šjor, ne biste smili ići', rekao sam mu. Prišao mi je, a u tom trenutku su ova trojica već nestala, čak i kolega s papovkom. 'Vidiš li ovo?' – pokazao mi je svoj prst i nastavio - 'iščupat ću ti grkljan u sekundu'. Odgovorio sam mu: 'Ma, ajte vi gospodine, slobodno...'
Kako je upisao Pomorski fakultet, pokušao je kombinirati studiranje i služenje domovini. U tom razdoblju se ponovno našao u Šibeniku, tijekom 'rata za vojarne'. Kaže da su ročnici bili prestravljeni, iako su – objektivno – bili vojno nadmoćni.
- Mladoj vojsci su punili glavu uvjeravajući ih da ustašama raste kost u glavi kao dobermanima i da je sad izrasla i da su ustaše popizdile, ha, ha.
Godine 1993. dobio je poziv 141. brigade, poslan je na zadarsko zaleđe, gdje su se vodile teške borbe na bojišnici Suhovare - Kašić - Lakići.
'Meci i geleri su se od krša odbijali, frcalo je sve kao kad se slavilo 100 godina Hajduka. Užasno težak teren. Tu sam zaradio hepatitis, a nakon što sam se zaliječio, prijavio sam se u 6. domobransku pukovniju s kojom sam prošao Moseć, Svilaju, Dinaru, Kamešnicu...
Iako izbjegava teške priče iz rata, morao je spomenuti sljedeće:
- Iz moga razreda Tehničke škole jedan je poginuo, jedan je teško ranjen – primio je 11 metaka, jednome je nogu smrvio tromblon kojega je četnik bacio rukom, eto kakve su to bile borbe prsa o prsa. Ja sam se, srećom, samo razbolio, ali me dokrajčila utakmica Jadran – Catalunya, gdje sam pao s tribine na glavu, a onda me zgnječilo još pet ljudi. Pukla mi je lubanja, tri centimetra pareze facijalnog živca. I danas mi zuji u glavi, često mi se manta.
Na prvoj crti bojišnice puštali pjesme Kuzme i Shaka Zulu
Kogo je, inače, ovaj članak zamislio drugačije, želio je da u njemu bude i Robi Vulić zvani Divlji, čak je i predložio naslov 'Mi dica iz Ulice Ruđera Boškovića', našli smo se sva trojica u Koraćevom stanu na Splitu 3, ali je bila šteta ne objaviti dva teksta jer je materijala bilo previše. A i Ruđerova zaslužuje dva članka...
- Zanimljivo je da su se četnici nenormalno plašili Splićana, bilo koje postrojbe. Kako smo to znali, mi bismo im puštali pjesme Kuzme i Shaka Zulu, ha, ha. Iz velikog kazetofona treštalo bi: 'Jedna mala Iva i velika piva...', a njima je to ulijevalo strah u kosti. Pa bismo se okuražili, mahali Hajdukovim zastavama, cirkus... – sjetio se Korać, dodavši da su varaždinske Pume u Oluji prve ušle u Knin, pa je i tada bilo: 'Bježite će, dolaze sad Splićani iz Četvrte'.
Kogo je slušao rock i metal, i dan danas ga se može vidjeti u majici Iron Maidena, a duga kovrčava kosa bila je njegov zaštitni znak. I danas ima dugu kosu. Ali je u Domovinskom ratu ostao bez nje...
- Bio sam psihofizički izvrsno spreman, mogao sam ići u Četvrtu brigadu ili Specijalnu policiju, ali nisam želio biti profesionalni vojnik, ne volim ja tu stegu, nemoj me zafrkavat sa šišanjem, brijanjem...
A evo kako je ošišan...
- Sve je u mene nekako povezano s Hajdukom. Dogovorio sam se sa zapovjednikom da ću imati slobodno kada bude utakmica Ajax - Hajduk u Amsterdamu 1995. godine, a zauzvrat sam kompletan materijal iz dvije kuće odvukao na vrh jedne ćuke. Ljudi su me gledali u čudu kako vučem kao Sizif uzbrdo i vičem 'Ajmo skupa za Hajduka, hej, hej'. No, prebacilo me u drugi vod, kod drugog zapovjednika, zakasnio sam par dana vratiti se na teren i na vrata mi je pokucala vojna policija. Dobio sam 15 dana zatvora, strpali su me u Loru s četnicima zarobljenima u akciji Bljesak.
S četnicima u Lori
Ima anegdota vezana za zarobljene neprijateljske vojnike u Lori...
- Igrala se kup utakmica Hajduk – Dinamo, bilo je postrojavanje i Kasum iz 72. bojne Vojne policije kaže: 'Ajmo, zna li tko koju pismu od Hajduka?' Svi muče, jedan digne ruku i počne: 'Idem šumom, sretnem vuka, navijam za splitskog Hajduka'. Inače, oni su pjevali '...serem ti se na splitskog Hajduka', ali nismo to znali. Gleda ga Kasum, malo ga u trbuh taknuo, nije smio više.
Natukao je preko tisuću dana borbenog sektora i dva tjedna zatvora, ali u trenutku kada je krenula najvažnija vojna akcija kojom će Hrvatska slomiti tzv. Srpsku Krajinu, on je bio na operacijskom stolu KBC-a Split na skidanju jačmenjaka.
- Došao sam s današnjom suprugom Alemkom pred trafiku Bambina na Bačvicama, a na radiju čujemo da je krenula Oluja. 'Ma kako je krenula, a ja sam ovdje?! Iden i ja!', rekao sam joj. Ujutro sam se u zoru probudio, spremio i krenuo naći svoju ekipu, znao sam otprilike gdje bi mogli biti. Bio sam nenaoružan. Do Sinja sam išao busom, pa stopom, pa nanoge!
Ovo da je stopom došao na prvu crtu nam je bilo nevjerojatno...
- Stao mi je rođak Tonči Pezelj, on je mislim bio bojnik 126. domobranske pukovnije. 'Di ćeš ti?', iznenadio se i odbacio me dio puta. I onda sam naletio na svoje!
Još je jednu stvar želio naglasiti.
- Nakon Oluje skrbili smo o starcima koji su ostali u svojim kućama, nikome nije dlaka s glave pala. To je razlika između njih i nas. Ja sam iz stradalničke obitelji, 1992. su mi četnici priklali tetka u Bosanskom Novom, a rodice su jedva pobjegle. Nije mi palo napamet svetiti se...
Neće nikada zaboraviti jednu scenu.
- Došli do zadnje kuće u Otišiću ili Maljkovu, sjedi stara žena na pragu. 'Baba, jesi gladna?', pitamo je. 'Nemam ja novaca za to', odgovara nam. 'Ma ko te pita za novce'. Izvadio sam joj mesni narezak, dao kruha, ona gladna odmah počela jesti. Pitali smo je ima li u blizini vojske, rekla je da nema. I nije lagala. Krenuli smo ubrzo put naše baze, a baba iz vrtla povikala: 'Čekajte, dico!' Mi stali, gledamo u čemu je problem. A ona: 'Ubrala vam je baba malo salate!', ha, ha.
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
