Bitke kod Bosanskog Grahova u kojoj je poginulo 15 mladića iz Splita i Kaštela prisjetio se i Petar Škorić. Za tu je bitku kazao kako je jedna od najkrvavijih i široj javnosti nedovoljno poznatih bitaka završnice Domovinskog rata.
'U noći s 12. na 13. kolovoza 1995. godine, ne mireći se s porazom i gubitkom Knina, srpske snage pokrenule su snažan i organiziran protuudar. Nakon žestoke topničke pripreme uslijedio je pješački napad, s ciljem povratka izgubljenih položaja, ovladavanja strateški važnim prijevojem Derale, presijecanja komunikacije Bosansko Grahovo – Knin i ugrožavanja rezultata pobjedonosne Oluje.
Na tom su pravcu koncentrirane elitne i specijalne postrojbe srpskih snaga, a hrvatski branitelji našli su se pred silovitim napadom. Pred njima nije bila samo obrana nekoliko planinskih položaja. Iza njihovih leđa bili su Bosansko Grahovo, Derale, cesta prema Kninu i tek oslobođena hrvatska zemlja', naveo je Škorić te naglasio kako je posebno tešku i krvavu cijenu platila 141. brigada Hrvatske vojske, čiji su pripadnici primili na sebe glavninu neprijateljskog udara.
Potom je iznio kronologiju bitke.
Noć 12./13. kolovoza – počinje silovit protuudar
Najžešći napad izvršen je na položaje Biljeg, Cigelj, Vidovića glava i Begovac, uz cestu Drvar – Bosansko Grahovo. Pripadnici 141. brigade HV-a prihvaćaju neravnopravnu borbu. Na Vidovića glavi dolazi do izravnog okršaja prsa o prsa, u kojem junački pogibaju Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica.
Nakon teške borbe ostatak voda, s više ranjenika, izvlači se prema Bosanskom Grahovu, dok ostali pripadnici brigade zauzimaju pričuvne položaje i nastavljaju braniti komunikaciju prema Kninu.
13. kolovoza – krvava borba kod Cigelja i Biljega
Interventna skupina 1. bojne 141. brigade kreće u pomoć napadnutim položajima Cigelj i Biljeg, gdje nailazi na ubačenu neprijateljsku diverzantsku skupinu.
U izravnom okršaju pogibaju zapovjednik satnije Stipe Marčić – Štef te Denis Baleta i Dragan Kikić, dok je više hrvatskih vojnika ranjeno.
Posebno potresna ostaje sudbina Olega Ujevića. Uspijeva se izvući, ali njegovi suborci ostaju iza njega. Dovodi pojačanje i ponovno se vraća u borbu pomoći svojim ljudima. U toj borbi i sam junački polaže život. To je bilo njihovo shvaćanje suborca. To je bila 141. brigada.
13. kolovoza poslijepodne – protunapad na Vidovića glavu
Ojačana skupina 2. bojne 141. brigade, uz potporu POTRD-a Zbornog područja Split, kreće u protunapad kako bi vratila Vidovića glavu. U novom žestokom okršaju pogibaju zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te Sead Jasenčić i Slaven Ujević, dok je više branitelja ranjeno.
Na ostalim dijelovima bojišta pogibaju Ante Merćep i Ante Domazet, dok Zoran Karanović podliježe zadobivenim ranama.
Istodobno, u borbi kod Cigelja pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok se Drago Ilović vodi kao nestali.
14. kolovoza – hrvatska obrana nije slomljena
Iza pripadnika 141. brigade bili su sati krvavih borbi, poginuli prijatelji i brojni ranjenici. Ali 141. brigada nije pokleknula.
Unatoč strašnim gubicima, njezini pripadnici uspijevaju zaustaviti daljnje napredovanje neprijatelja i zadržati obranu do dolaska dodatnih hrvatskih snaga. U borbu se uključuju interventne snage 3. bojne 7. gardijske brigade Pume, ojačane s dva tenka, borbena skupina 6. domobranske pukovnije te tenkovski vod 113. pješačke brigade.
Hrvatske snage prelaze u odlučan protunapad i 14. kolovoza vraćaju izgubljene položaje.
U tim borbama pogibaju pripadnici 7. gardijske brigade Romano Ribić i Stjepan Križanec.
15. kolovoza – od obrane prema Drvaru
Nakon što je neprijateljski protuudar zaustavljen, hrvatske snage ne ostaju u obrani. Zajedno sa 126. domobranskom pukovnijom i 4. gardijskom brigadom, koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju napadna djelovanja i potiskuju srpske snage sve do pred Drvar.
U tim završnim borbama pogibaju pripadnici 126. domobranske pukovnije Mate Munivrana i Stipe Vrančić. Time je slomljen pokušaj neprijatelja da povrati izgubljene položaje i ugrozi pravac prema oslobođenom Kninu', napisao je Škorić i nabrojao imena poginulih pripadnika 141. brigade.
'Petnaest suboraca. Petnaest života prekinutih u obrani svojih prijatelja, svoga naroda i tek izvojevane slobode. Ali uz njih su rame uz rame ginuli i pripadnici drugih hrvatskih postrojbi. Iz 6. domobranske pukovnije poginuli su Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok se Drago Ilović vodi kao nestali. Iz 7. gardijske brigade poginuli su Romano Ribić i Stjepan Križanec. U nastavku borbi, iz 126. domobranske pukovnije, život su položili Mate Munivrana i Stipe Vrančić. Iza svakog od tih imena ostala je obitelj. Roditelji, supruge, djeca, braća i sestre. Ostali su suborci kojima su posljednji trenuci njihovih prijatelja ostali urezani u sjećanje', ističe Škorić.
Naglašava i kako pripadnici 141. brigade nakon velikog gubitka ljudi nisu napustili bojište. Ostali su na položajima i nastavili borbu.
'Izdržali su. Zaustavili su neprijatelja. A onda su, zajedno s drugim postrojbama Hrvatske vojske, vratili izgubljene položaje i krenuli naprijed. Zato Grahovo nije samo priča o stradanju. Grahovo je priča o hrvatskom vojniku koji je ostao na položaju kada je bilo najteže. O suborcu koji se vratio po suborca. O ljudima koji su, suočeni s nadmoćnim udarom i teškim gubicima, nastavili braniti ono za što su se četiri ratne godine borili.
Njihova je žrtva još jedan podsjetnik koliko je skupo plaćena hrvatska sloboda i zašto je naša trajna obveza čuvati istinu o Domovinskom ratu. Pali su naši suborci. Ali hrvatska obrana nije pala. Neprijatelj nije prošao. Njihova žrtva nije bila uzaludna. I nikada neće biti zaboravljena', zaključio je Škorić.
