Stara kineska poslovica kaže da se dijete odgaja trideset godina prije nego se rodi, tu valjda stoji odgovor zašto postanemo navijači Hajduka puno prije nego dođemo na ovaj svijet, jer ako su tvoji skloni bijeloj boji činom rođenja, uz sve ostale formalnosti, postaješ hajdukovac. I to je početak života na kojeg jednostavno ne možeš utjecati. Pa onda kad već imaš čvrste temelje, sve je spremno za trenutak potvrde, odnosno na prvi prolazak kroz ‘tunel’ Poljuda, u mom slučaju davne 1981. godine protiv Željezničara.
Gledajući iz današnje perspektive, imam osjećaj da nijedan igrač nije tako ushićeno i ponosno koračao iz svlačionice prema travnjaku kao ja od ulaza do tribine gdje se dogodio trenutak koji mi je ostao snimljen u najboljoj rezoluciji i pohranjen u memoriji koju samo Alzheimer može obrisati. Evo i sad mi je pred očima ljepotica sva u narančastom u koju sam se trenutno zaljubio. Iako dijete, odmah sam znao da je tu moj dom kojem ću se uvijek vraćati. Srce mi malo jače lupa dok ovo pišem jer mi u zbrkanim valovima sjećanja prolazi kroz glavu sve čemu sam svjedočio na Poljudu, od Bakinog gola Torinu, tovara na tartanu, limene glazbe, Torcide na sjeverozapadu, Šurinog prijenosa, Trtinog glasa, Mate kokičara, gola Stanka Bubala kad je poslao Sedloskog i Butinu po ćevape za najdražu pobjedu protiv Dinama, te meni najtužnije utakmice protiv Rome, da ne nabrajam dalje..., a ja, ja sam samo jedna kapljica u moru uspomena navijača Hajduka kojima je Poljud pri srcu. Bez obzira na sve emocije, neminovnost našeg stadiona je da je odavno izgubio svoju primarnu svrhu i da polako ide svome kraju.
Hajduk treba novi dom i to zna svaka duša koja ga je redovito pohodila. Bez obzira što rekli ljudi iz struke treba li ostati ili ne, ostaju dvije nepobitne činjenice, prva da Hajduk treba novi, baš nogometni stadion i druga da Poljud, ako bi i ostao, neće imati svrhu ni održivost bez Hajduka.
Lokacija gradnje novog stadiona uglavom ide u jednom pravcu, a to je za početak povećanje kapaciteta Parka mladeži na 10.700 mjesta, pa onda rušenje Poljuda i gradnja novog stadiona na istom mjestu. Sve to izgleda idejno prilično smisleno, samo što postoji bitan problem, a to su realni rokovi izgradnje i navijači koji su trenutno najveća vrijednost ovoga kluba. Ne želim ni zamisliti da zbog eventualno nepredviđenih okolnosti, koje su kod nas itekako realne, zapnemo duže vrijeme na Parku mladeži s kapacitetima debelo ispod prosjeka gledanosti zadnjih godina, a da Poljud, ne daj Bože, doživi sudbinu već puno puta pompozno najavljivanih krucijalnih projekata u Dalmaciji, nikad ili sporije ostvarenih od planiranoga.
Još samo par rečenica o ljudima koji su stup svakog kluba i koliko god VIP lože generirale nove prihode koje svi pozdravljamo, pretplatnici su posebna kategorija navijača.
Oni ne kalkuliraju, na njih ne utječu ambicije kluba, atraktivni protivnici, čak ni izvedba. Oni su čudaci koji te dignu sa svog mjesta iako su sva druga u blizini prazna, jer se boje da će u protivnom sve krenuti krivo na utakmici. Njima je Hajduk i biti na Hajduka puno više od nogometa. Možda bi zbog njih, a i svih drugih navijača, bilo dobro bar razmisliti i o nekoj drugoj lokaciji na koju bi se bezbolnije prešlo s Poljuda, kao nekad sa Staroga placa, jer otuđiti veliki dio ljudi s utakmica najdražeg kluba, čak ako bi i zanemarili financijsku, bila bi ogromna šteta po naš klub koji je u svakom smislu jako ovisan o svojim navijačima.
Tonći Vujčić, pretplatnik s Istoka, član i dioničar HNK Hajduk