Gotovo svi treneri su kroz Sigurovu karijeru vidjeli u njemu izuzetan potencijal, ali postoje i oni koji nisu

Travanj je 2023. godine. Juniori Hajduka predvođeni trenerom Marijanom Budimirom poslije rušenja Manchester Cityja i Borussije Dortmund otputovali su prema finalnom turniru u Ženevi, a prva je momčad, oslabljena brojnim izostancima, pokušavala bodovno dostići prvoplasirani Dinamo. Sastavljanje ekipe zadavalo je tadašnjem treneru 'bijelih' Ivanu Leki velike glavobolje. U gotovo svim linijama bilo je nekoliko ozlijeđenih, pokušavao je smisliti kako zakamuflirati te nedostatke, a daleko je najveći problem imao s pozicijom desnog beka. Ni Dino Mikanović, ni Gergo Lovrencsics nisu bili zdravi, a tadašnji junior Niko Đolonga odletio je prema Švicarskoj. Leko jednostavno nije imao koga staviti na tu poziciju, a sada, s odmakom, možemo reći: 'Hvala Bogu na tome'.

Identične riječi možemo reći i za UEFA-ino pravilo, koje nalaže kako igrač s manje od dvije godine staža u klubu ne smije igrati Ligu prvaka za mlade, jer je upravo zahvaljujući tom spletu okolnosti, ali i procjeni trenera Leke, Hajduk dobio novog polivalentnog, karakternog i inteligentnog igrača. Dobio je pravog dragulja, koji se u proteklih godinu i pol nametnuo kao izuzetno važan kotačić u zamislima svih trenera koji su sjedili na klupi Hajduka. Riječ je, naravno, o Niki Kristianu Siguru. Sve se jednostavno poklopilo, gotovo nezamislivo, filmski, ali baš je takva i cijela karijera ovog novopečenog člana kanadske reprezentacije.

Samo šest je godina Sigur imao kada je bivši kanadski reprezentativac Johnny Šulentić vidio ono što će Jesse Marsch petnaest godina kasnije poželjeti. 'Sigur od malena nije bio alergičan na naporan rad', rekao je Šulentić, koji je Sigurov talent prepoznao unatoč njegovim fizičkim nedostacima.

- Dok sam odrastao, bio sam talentiran, ali to mi nije bilo dovoljno da se probijem. Uvijek sam bio najmanje dijete, morao sam pokazivati nešto više - rekao je jednom prilikom Sigur, a time nam potvrdio kako mu od njegovih prvih nogometnih koraka nije bilo nimalo lako.

Međutim, zahvaljujući takvom putu, izgradio je nevjerojatan i ustrajan karakter te radničke kvalitete koje ga krase još uvijek i koje su ga dovele do tu gdje danas je.

S navršenih četrnaest godina stigao je u akademiju Vancouver Whitecapsa, gdje se zadržao nešto manje od dvije godine. Je li razlog njegovog odlaska bio nedostatak fizičkih kvaliteta, jednostavno nedobivanje prilika zbog prevelike konkurencije ili nešto treće? Sigur nikada o tome nije detaljno govorio, stoga egzaktan odgovor nemamo. Ipak, činjenica jest kako Kanada ima samo tri jaka kluba te kako napredak u infrastrukturi i struci nije pratio žustru popularizaciju nogometa u državi. Jednostavno su imali previše djece, a premalo mjesta, pa možemo zaključiti kako je njegova epizodu u Vancouveru završila upravo iz tog razloga. Sigurova sudbina očito nikada nije bila da ide lakšim putem, već onim okolnim, da preko trnja dođe do zvijezda.

Osim nepostojanja kvalitetnih prilika za razvoj u Kanadi, Siguru u prilog nije išla ni globalna zdravstvena situacija. Nedugo nakon što je napustio akademiju Whitecapsa, uslijedio je lockdown zbog Covida. Kanadska je vlada u to vrijeme prakticirala oštre restrikcije, a to je značilo i zatvaranje ono malo prilika koje su se Siguru nudile u rodnoj mu zemlji. Međutim, u tom je trenutku, zabrinut za sudbinu brojnih talentiranih momaka, reagirao poznati kanadski trener Carmine Isacco i stvorio neformalnu ligu sa sjedištem u Torontu. Glas o tome brzo se proširio diljem zemlje, a najbolji igrači pohrlili su prema najvećem gradu Kanade. Među njima je bio i Sigur, koji je možda na prvi pogled tamo izgledao kao autsajder, ali i koji je nevjerojatnom brzinom zadobio pažnju svih tamošnjih trenera.

- Sigur je bio imun na neuspjeh - rekao je Isacco ponosno.

Njegova inteligencija snažno je dolazila do izražaja jer mu je zadana pozicija u veznoj liniji, ponekad je igrao kao 'osmica', a nekad kao 'šestica'. Treneri su isticali njegovu nevjerojatnu taktičku inteligenciju, a nerijetko su govorili i o njegovoj trkačkoj moći. O tome kakav je sveukupan dojam ostavio u toj ligi dovoljno govore birane riječi i usporedba s N'golom Kanteom koju je potegnuo organizator tog natjecanja Isacco:

- Mnogi igrači nemaju te potrebne korake. Kante, on ima te korake za kvalitetnu izgradnju i završavanje napada. Dakle, kada bi Sigur dobio loptu, pobrinuo bi se, baš kao i Kante, da ga igrači prate prema naprijed.

A osim doslovno na terenu, Sigur je i karijerno nastavio ići prema naprijed. Kako je već široko poznato, dio njegove obitelji porijeklom je iz Hrvatske, pa su se odlučili za dolazak u njenu blizinu, u klub koji je bio silno zainteresiran za njegove usluge. To je bio NK Radomlje, Hajdukov partnerski klub. Nije mu trebalo dugo ni da se tamo dokaže, da demonstrira svu raskoš svog talenta, a Splićani su odmah zagrizli jer su s velikim nestrpljenjem čekali da netko iz partnerskog kluba odskoči od ostatka.

Sigur je tako prešao trnovit put kako bi uopće postao član juniora 'bijelih', a ni tada mu nije postalo ništa lakše jer se našao u povijesnoj generaciji Hajdukovih juniora, koji su u Europi ostvarili rezultat koji će bilo koja generacija teško, ako i ikako, uspjeti ponoviti. Konkurencija je bila nikad veća i jača, ali Sigur je uspješno pronašao mjesto u Budimirovim zamislima. Nije on bio običan, tradicionalni desni bek, već moderan i taktički discipliniran, ulazio je u sredinu, pokrivao svoje suigrače, bio je pravi timski igrač. U jednu je ruku šteta što se na njega nije moglo računati u toj nevjerojatnoj sezoni Lige prvaka za mlade, ali tko zna kojom bi se putanjom njegov put u Hajduku onda razvijao. Ovako se sve posložilo, sve je došlo na svoje mjesto, Sigur je sada tamo gdje i pripada. Momčad u značajnoj mjeri pati kada on nije na terenu, gubi igrača koji može pokriti nekoliko pozicija, gubi veliku razinu kvalitete i mirnoće.

Gotovo su svi treneri kroz Sigurovu karijeru vidjeli u njemu izuzetan potencijal, ali postoje i oni koji nisu. Jedan od njih je Zlatko Dalić. Koliko god izbornik pričao o tome kako je konstantno komunicirao s njim, djela su ta koja imaju značaj, a ne riječi. Činjenica jest da nije napravio onoliko koliko je mogao, a možemo reći i trebao, da zadrži Sigura pri prvotnoj odluci da igra u kockastom dresu. Priča je, nažalost, sada završena. Sigur je odabrao Kanadu, a samo je pitanje trenutka kada će za nju nastupiti i u službenim utakmicama.

Na Svjetskom prvenstvu 2022. godine Kanađani se nisu prezentirali u najboljem svijetlu, a najviše problema imali su baš u veznom redu. Protiv Hrvatske su bili bezidejni i spori, u potpunosti neutralizirani od strane naših veznjaka. Osim toga, tada su igrali s trojicom u obrambenoj liniji, dok u posljednje vrijeme, odnosno od dolaska Jessea Marscha, igraju u formaciji 4-2-3-1. Taj sustav Siguru puno više odgovara jer može igrati i na mjestu desnog beka, a može se nametnuti i kao jedna od dvije 'šestice'. Na pozicijama za koje konkurira igraju kvalitetni igrači, ali zasigurno nisu nedodirljivi kao što su to Alphonso Davies ili Jonathan David.

Kanada je tako priskrbila nogometaša s 'hrvatskim šarmom', odnosno nevjerojatnim razumijevanjem igre, a istovremeno i igrača s radničkim i nepokolebljivim mentalitetom. Prava je šteta što Sigur nije nagovoren da brani boje Hrvatske, ali ova se situacija u potpunosti uklapa u način na koji se njegova karijera razvijala. Uvijek je trebao ići drugim, težim putem. Kroz karijeru mu ništa nije išlo glatko, ništa mu nije bilo 'servirano', baš kao i ova epizoda s odabirom reprezentacije. Međutim, Sigur bi na kraju kombinacijom svog talenta i rada nadišao prepreke te bi se sve završilo baš kako i treba, a vjerujemo kako će to biti slučaj i ovaj put.