Sandra Karuza je 13 godina radila u vranjičkom Salonitu i bila izložena azbestu. Prema kriteriju koji se sada predlaže za obeštećenje bivših radnika, pet godina izloženosti azbestu bilo bi joj dovoljno za naknadu. Karuza je taj prag premašila više nego dvostruko, no unatoč tome na obeštećenje ne bi imala pravo.
U istoj situaciji našao se i velik broj njezinih nekadašnjih kolega koji su se danas okupili pred ulazom u bivšu tvornicu u Vranjicu. Među njima su, kaže Karuza, i ljudi koji boluju od azbestoze, bolesti povezane s izloženošću azbestu.
– Ovdje ima ljudi koji su u Salonitu radili i po 30 godina. Ima kolega koji imaju azbestozu. Evo, jedan kolega jedva diše, jedva hoda, a došao je ovdje – govori Karuza. Brojni od njih nisu bili pričljivi. Frustrirani su zbog kriterija s kojima se određuje tko ima, a tko nema pravo na najavljen o obeštećenje.
Upravo to pitanje bivše je radnike ponovno okupilo pred tvornicom u kojoj su godinama zarađivali za život, a koju posljednih 20 godina gledaju preko ograde kao gorku uspomenu na narušeno zdravlje.
Salonit je desetljećima bio jedan od najvećih hrvatskih proizvođača proizvoda od azbesta, a u vrijeme najveće proizvodnje zapošljavao je oko 1200 ljudi. Nakon zabrane uvoza i proizvodnje azbesta te stečaja 2006. godine radnici su ostali bez posla.
Za 179 radnika koji su se 14. veljače 2006. zatekli zaposleni u tvornici naknadno je zakonski uređeno obeštećenje zbog gubitka radnog mjesta. Prema zakonu donesenom 2011. godine, isplaćeno im je po 219 tisuća kuna.
Upravo ta naknada sada je ključ problema zbog kojeg prosvjeduju.
Nove izmjene zakona predviđaju obeštećenje zbog izloženosti azbestu. Prema nacrtu izmjena i dopuna Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva Salonit, naknadu od oko 29 tisuća eura trebalo bi dobiti 300-injak bivših zaposlenika koji su između 8. listopada 1991. i 14. veljače 2006. najmanje pet godina bili izloženi azbestu, ali pod uvjetom da prethodno nisu obeštećeni zbog gubitka radnog mjesta.
Time bi upravo 179 radnika koji su nakon zatvaranja tvornice dobili naknadu ostalo izvan novog modela obeštećenja, bez obzira na to koliko su godina radili s azbestom.
Karuza ističe da se radi o dvije potpuno različite osnove za obeštećenje.
– Nas 179 koji smo radili u tvornici 14. veljače 2006. dobili smo obeštećenje zbog gubitka radnog mjesta, a ne zbog izloženosti azbestu. To su dvije različite stvari – naglašava.
Naknadu koju su tada primili ona opisuje kao svojevrsnu otpremninu. Tvornica je zatvorena, a ljudi koji su tog trenutka u njoj još radili praktički su preko noći ostali bez radnih mjesta.
– Radite, primate plaću i onda se odjednom azbest našao na listi otrova, a tvornica se zatvara. Mi smo tada dobili obeštećenje, ali ja bih ga nazvala svojevrsnom otpremninom zbog gubitka radnog mjesta – kaže Karuza.
Zbog toga bivši radnici smatraju nepravednim da im upravo ta ranija naknada danas zatvori vrata obeštećenju koje se dodjeljuje po sasvim drugoj osnovi – zbog godina provedenih u radu s azbestom.
– Nama je drago da naše kolege dobiju obeštećenje. Ali i mi smo bili izloženi azbestu, zato smatramo da trebamo dobiti obeštećenje zbog te izloženosti. Nije ni pravedno ni pošteno da jedni dobiju, a drugi ne – kaže Karuza.
Bivši radnici zato traže izmjenu prijedloga prije njegova konačnog donošenja. Većina okupljenih, kaže Karuza, dala je punomoć riječkom odvjetniku Ivanu Primorcu, koji će ih zastupati prema Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije i tražiti da se u krug osoba s pravom na naknadu uključe i oni.
Za dio okupljenih pitanje obeštećenja odavno više nije samo pitanje novca. Posljedice nekadašnjeg rada, upozoravaju, vidljive su i među ljudima koji su se pojavili na prosvjedu dva desetljeća nakon zatvaranja Salonita.
Zato bivši radnici poručuju da će u svojim zahtjevima biti uporni. Traže da se pri odlučivanju o naknadi zbog izloženosti azbestu poštuje kriterij izloženost, a ne činjenica da su prije 15 godina primili novac zato što su zatvaranjem tvornice ostali bez radnog mjesta.
