Komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić na društvenim mrežama je objavio post pod nazivom 'A što ako smo, raspravljajući tko više voli Hrvatsku, razmaženo i sebično zaboravili voljeti Hrvatsku?', u kojem propituje što danas zapravo znači voljeti Hrvatsku. Upozorava kako se društvo iscrpljuje u ideološkim podjelama dok konkretni problemi ostaju neriješeni. Kao primjer navodi problem otpada i onečišćenja te poručuje da se domoljublje ne bi trebalo dokazivati riječima i simbolima, nego odgovornošću prema zemlji i generacijama koje dolaze.
Evo što je napisao:
'Već godinu dana ponovno se iscrpljujemo u raspravama o ustašama i partizanima, Thompsonu i cajkama, pozdravima i zastavama, lijevima i desnima i tome tko je veći Hrvat.
Skejo, razni ekstremi i njihovi sljedbenici domoljubljem nazivaju ponašanje nad kakvim se Gotovina grozio u trenutcima najveće pobjede u povijesti našeg naroda. S druge strane, hraneći se tim crnilom, etiketiraju svih koji se ne slažu s njihovim 'uzmi ili ostavi' paketom vrijednosti.
Politički, to često svima odgovara.
Emocije su snažne, biračko tijelo se homogenizira, klikovi rastu, a stvarni problemi ostaju tamo gdje su bili.
A dok se mi svađamo o tome tko više voli Hrvatsku, u Lici otkrivamo desetke tisuća tona otpada, ozbiljno onečišćenje tla i podzemnih voda i činjenicu da je netko na trovanju zemlje na kojoj živimo radio monstruozno kazneno djelo i ozbiljno zarađivao.
Što je onda zapravo domoljublje?
Je li domoljublje vikati da voliš Hrvatsku ili ostaviti iza sebe Hrvatsku u kojoj će tvoje dijete moći piti čistu vodu? Je li nužno domoljub onaj koji najglasnije pjeva, a istovremeno kuću gradi do ruba parcele, a auto parkira na nogostupu po kojem mu djeca sutra neće moći hodati do škole?
Ni zastavu svoju ne volimo dovoljno, pa joj očito stalno tražimo alternative, ali zemlja je puno više od zastave.
Zemlja je i doslovno zemlja. Tlo. Voda. Šuma. More. Grad u kojem živimo. Ulica kojom prolazimo, školski zid, javni trg, javni novac koji pripada svima nama.
I upravo s tim 'našim' imamo ozbiljan problem.
Privatnu kuću ćemo još i urediti (iako bi se o fasadama mogao poseban post). Kupit ćemo osobni automobil iznad granica svojih mogućnosti. Ogradit ćemo svoje zemljište (do ruba parcele) i paziti na svaki njegov centimetar da ne bi slučajno netko ili ne daj Bože svi imali koristi od njega. Ali ono što pripada svima prečesto tretiramo kao da ne pripada nikome.
Hrvatska desetljećima zna da ima problem s otpadom. Zna to Zagreb, Split, Dubrovnik...
Austrija nije na drugom planetu. Slovenija nije deset tisuća kilometara daleko. Dokazana rješenja i uspješni sustavi postoje i to jako blizu.
Ali ozbiljna rješenja imaju jedan veliki politički problem.
Nisu uvijek popularna. Traže novac. Stručne ljude. Planiranje dulje od jednog mandata. Ponekad traže da građanima kažete nešto što ne žele čuti. Netko mora reći kako postrojenje za otpad mora biti negdje. Netko mora reći da ako želimo čist okoliš, moramo odvajati otpad i mijenjati vlastite navike. Netko mora reći da, kvalitetno zdravstvo, sigurnost, mirovine i uređena država koštaju.
Puno je lakše pronaći neprijatelja. Stranog radnika. Bruxelles, ljevicu, desnicu, migrante, elitu, Trumpa, Putina, elitu, medije... Puno je oportunije prodavati maglu u kojoj 'Vi ne morate ništa promijeniti. Netko drugi je kriv i netko drugi će platiti'.
Takva politika posljednjih se godina pokazala izuzetno učinkovitom u Americi, ali i diljem Europe i svijeta da ne nabrajam ili ne zaboravim nekoga. I tu postoji odgovornost i nas koji se bavimo političkom komunikacijom.
Predugo se uspješnom komunikacijom označava onu koja pobjeđuje, koja dobiva glasove, klikove, koja lako pronalazi neprijatelja. Na cijeni je komunikacija koja složen problem pretvara u jednu rečenicu, jedan slogan i jedno jednostavno rješenje.
Ali postoji razlika između pojednostaviti složenu stvar kako bi je ljudi razumjeli i uvjeravati ih da je složena stvar jednostavna. Postoji razlika između političke komunikacije i manipulacije.
I postoji velika razlika između ponuditi ljudima nadu i ponuditi im neprijatelja.
Zato mislim da i mi koji savjetujemo političare moramo sebi postaviti pitanje; Je li naš posao samo pronaći poruku koja će pobijediti ili snosimo dio odgovornosti i za društvo koje će takva poruka proizvesti?
Jer nakon izbora društvo se ponovno mora sastaviti. Susjedi moraju nastaviti živjeti jedni pokraj drugih. Djeca zajedno ići u školu. Ljudi zajedno raditi. A otpad i dalje ostaje.
Ne može ga se ukloniti sloganom. Prava politika zato počinje upravo ondje gdje prestaje obećanje da ništa neće boljeti.
Ako želimo ljudska prava, moramo ih braniti i kada pripadaju nekome tko nam nije simpatičan.
Ako želimo demokraciju, moramo prihvatiti da će ponekad pobijediti oni za koje nismo glasali.
Ako želimo solidarnost, ponekad ćemo dati više nego što ćemo neposredno dobiti.
Ako želimo očuvati okoliš, morat ćemo promijeniti i vlastite navike.
Ako želimo sigurnost, zdravstvo, mirovine i uređenu državu, morat ćemo ih platiti. Uređeno društvo nije besplatno. Ono od svakoga od nas traži nešto od nekoga novac, od svih promjenu navika, odricanje od dijela komfora, toleranciju prema drugome, a ponekad samo prihvaćanje da ono što je najbolje za zajednicu nije uvijek ono što je najugodnije za mene.
Zato možda najveći problem Hrvatske nije podjela na lijeve i desne. Puno važnija je podjela na odgovorne i neodgovorne.
Na one koji državu vide kao nešto iz čega treba uzeti što više dok mogu i one koji razumiju da je država međugeneracijski ugovor.
Mi ovu zemlju nismo dobili u vlasništvo. Dobili smo je na korištenje. I moramo je nekome predati.
Je li Hrvatska samo skup simbola oko kojih ćemo se beskrajno svađati? Ili je Hrvatska zajednička kuća za koju smo odgovorni? Dom, a ne hotel.
Država nije servis kojem plaćamo porez pa očekujemo da netko drugi riješi sve neugodne stvari. Zajednica znači odgovornost i prema ljudima koje
nikada nećemo upoznati, a na poseban način i prema onima koji još nisu rođeni.
Možemo se još trideset godina svađati oko 1941., 1945. i 1991. Možemo svakog ljeta ili jeseni ponovno utvrđivati tko je veći Hrvat. Možemo se svađati oko pjesama, pozdrava, zastava i koncerata. Ali naša djeca će nam jednog dana postaviti pitanje kakvu smo im zemlju ostavili.
Mogu li živjeti od svog rada? Mogu li kupiti stan? Imaju li dovoljno liječnika i medicinskih sestara? Je li more čisto i smiju li se kupati sigurno kao što mi to još uvijek možemo? Je li voda sa špine pitka? Gdje završava otpad? Funkcioniraju li institucije? Može li kriminal kupiti sustav koji bi ga trebao nadzirati? I tada nam neće pomoći ni lijeva ni desna interpretacija povijesti. Ostat će samo rezultat.
Zato možda Hrvatskoj danas ne treba još više ljudi koji će nam objašnjavati kako se Hrvatska voli. Treba nam više ljudi koji će se prema njoj ponašati kao prema vlastitoj kući. Jer danas izgleda da su naši prethodnici lakše bili spremni umrijeti za Hrvatsku nego smo mi spremni odgovorno živjeti za nju i ostaviti je bolju nego smo je dobili', objavio je.
