Nije imao niti 19 godina kada se, iscrpljen nakon dugog puta pod punom ratnom opremom, popeo na Kninsku tvrđavu. Srpska zastava još je bila na jarbolu, pričvršćena željeznim lancem i lokotom, a Mario Bilać iz Vodica i njegovi suborci nisu imali alat kojim bi je skinuli. Pokušavali su punih pola sata. Bili su spremni srušiti i jarbol samo da zastava padne.
Uspjeli su. Bilać, Jasmin Hadžić i Eduard Baltić skinuli su srpsku zastavu, no zbog oštećenog mehanizma hrvatsku nisu mogli podignuti na jarbol. Razvili su je niz zidine kako bi se iz grada vidjelo da su hrvatski vojnici stigli na tvrđavu i da je Knin oslobođen.
Trideset i jednu godinu nakon tog povijesnog čina Mario Bilać ponovno je u Kninu. Danas je otac četvero djece, ali osjećaj s kojim dolazi na obilježavanje Oluje, kaže nam, nije se promijenio. Ne dolazi zbog sebe, nego zbog poginulih i ranjenih suboraca te mladih generacija kojima želi prenijeti istinu o onome što se događalo.
– Što se tiče tog ratnog dijela, osjećaj je uvijek isti. Ovdje sam zbog budućnosti naše dice, zbog svega što smo napravili, ali i zbog ratnih prijatelja koji nisu u mogućnosti biti ovdje te onih koji su stradali. Dolazim njima u čast. Trudim se uvijek biti ovdje, ne zbog sebe, nego kako bi se sve to prinosilo na dicu i mlade – kazao nam je.
Ratni put započeo je još kao maloljetnik, no to mu razdoblje, kaže, nikada nije priznato.
– Nisam bio u Njemačkoj pa dao nekakvu donaciju da mi netko potpiše kako sam bio u ratu. Žalosno je to, ali nema veze. Svaki dan čovjek nauči nešto novo – govori Bilać.
Priznato mu je vrijeme provedeno u 7. gardijskoj brigadi, kojoj je pristupio nakon nepuna četiri mjeseca služenja vojnog roka. Prošao je obuku, a zatim odmah otišao na prvi teren.
– Bila je to Dinara. Sa 7. gardijskom brigadom prošao sam cijelo to ratište – kaže.
'Samo nam reci kamo idemo'
Njegov put do Knina nije počeo toga jutra. Iza mladih gardista već su bile brojne akcije na Dinari, području Grahova i drugim ratištima. Bilać smatra da ih je upravo zbog toga zapovjednik, general Ivan Korade, odabrao za odlazak prema tvrđavi.
– General Korade uočio je nekolicinu nas. Možda smo se malo isticali. Bili smo jako mladi, puni energije i nije nas bilo briga kamo idemo. Samo nam reci kamo idemo. Zapravo, često nismo ni znali kamo idemo. To su bili mladost, ludost i energija – kaže.
S odmakom od 31 godine tadašnju hrabrost opisuje kroz smijeh.
– Više je tu bilo srca i ludosti nego ičega drugog – prisjeća se.
Do središta Knina stigli su pješice, noseći punu ratnu opremu. Već su bili iscrpljeni, a pred njima je ostao još uspon do tvrđave, pa tek onda pentranje na jarbol.
– Pogledajte gdje je Grahovo, a gdje Knin. Nas nitko nije dovezao ni helikopterom, ni kamionom, ni avionom. Sve smo prošli pješice, s punom ratnom opremom i teretom, u koloni, sve do same tvrđave – govori Bilać.
Lanac, lokot i pola sata borbe
Kada su stigli do jarbola, shvatili su da skidanje zastave neće biti jednostavno. Bila je pričvršćena lancem, dodatno osigurana lokotom, a mehanizam se zapetljao.
– Bilo je strašno vruće, a mi smo bili iscrpljeni. Kada smo došli do kružnog toka, general je odabrao nekolicinu nas. Na kraju smo stigli gore i stvarno dali sve od sebe. Lanac je bio zaključan lokotom. Jasmin, Edo i ja naizmjenično smo ga svom snagom pokušavali otrgnuti. Nije išlo ni brzo ni lako, ali uspjeli smo – prepričava nam.
Borba s lancem i jarbolom trajala je najmanje pola sata. Bili su spremni, kaže, srušiti i cijeli jarbol samo da srpska zastava napokon padne.
Kada su je uspjeli skinuti, zbog oštećenog i zapetljanog mehanizma hrvatsku zastavu nisu mogli podignuti na isto mjesto. Zato su je razvili niz zidine tvrđave, prema gradu.
– Spustili smo zastavu dugu preko 20 metara niz zidine kako bi se znalo da smo gore. Do tog trenutka nitko nije znao da smo stigli na tvrđavu – prisjeća se.
Takav potez skidanja neprijateljske zastave nosio je velik rizik. Dok su hrvatske snage još prolazile ulicama i uklanjale preostale točke otpora, gardisti na tvrđavi bili su izloženi neprijateljskoj vatri, ali i mogućnosti da ih pogode zalutali meci hrvatskih vojnika koji nisu znali da su već stigli na vrh.
Ipak, hrvatska se zastava zavijorila nad oslobođenim Kninom.
'Ako se uništi ponos, uništeno je sve ostalo'
Kada se danas vrati na tvrđavu, ponos je i dalje prisutan. Uz njega dolaze sjećanja na suborce, osobito one koji nisu dočekali obljetnice Oluje ili zbog posljedica ranjavanja ne mogu doći u Knin.
– Ponos nikada neće nestati. Ako se uništi ponos, onda je uništeno i sve ostalo, pa i uspomene. Dok govorimo istinu i dok istina ide naprijed, čuvamo uspomenu na ljude koji su ranjeni ili su stradali – poručuje Bilać.
Među suborcima kojih se posebno sjeća njegov je prijatelj Dragan Tomšić. Stradao je dok su išli prema Grahovu, a Bilać ga je, nakon što je ranjen u kralježnicu, izvlačio s bojišta. Godinama poslije obećao mu je da će ga dovesti na mjesto koje za obojicu ima posebno značenje.
– Za 20. obljetnicu Oluje doveo sam ga u Knin. Obećao sam mu da će doći na Kninsku tvrđavu i to sam obećanje ispunio – govori Bilać.
Prijatelja u invalidskim kolicima nije bilo lako dovesti do vrha tvrđave. Morala su ga nositi dvojica.
– Znao sam koliko je želio doći. Možda je taj trenutak bio emotivniji njemu nego meni, ali osjećao sam obvezu ispuniti mu obećanje – prisjeća se uz osmijeh.
Trideset i jednu godinu nakon skidanja srpske zastave Mario Bilać u Knin ne dolazi kako bi govorio o sebi. Mi smo ga natjerali da nam ponovo ispriča iskustvo golobradog mladića koji je riskirao život od neprijateljske i prijateljske vatre dok je čupao neprijateljsku zastavu s jarbola. Priča nam da je ovdje zbog prijatelja s kojima je prošao ratišta, zbog poginulih i ranjenih te zbog djece i mladih kojima, kako kaže, treba prenijeti istinu i sačuvati uspomenu.
