'Tog utorka, 26. kolovoza 1941. godine, nakon smrtne presude prijekog suda Nezavisne Države Hrvatske, u Ruduši su strijeljana dvadeset i četiri zarobljenika: njih dvadeset i jedan bili su borci Prvog splitskog partizanskog odreda, dvojica borci Prvog solinskog partizanskog odreda, a dvadeset i četvrti bio je seljak iz Dicma, optužen da je partizanima dostavljao oružje.
Danas, osamdeset i pet godina poslije, s ponosom se prisjećamo splitske i dalmatinske mladosti koja je odbila prihvatiti fašizam kao sudbinu', poručuju iz Udruge antifašista i antifašističkih boraca Grada Splita.
Ističu, kada su krenuli u borbu, najmlađi među njima imao je tek 19 godina. Pridružio se odredu u dresu i kopačkama RNK Splita.
'Devetnaest godina. Vrijedi to ponoviti svaki put kada umjesto junaštva vidimo samo njihova imena uklesana u kamen. Ne, nisu znali hoće li se vratiti kući i svojim životima. Da, imali su ono što mnogima od nas danas nedostaje: hrabrost da kažu - dosta! Zato njihovu žrtvu nemojmo svesti na protokol. Nemojmo danas samo polagati vijence, držati govore i odavati počast minutom šutnje da bismo potom šutjeli cijelu godinu. Jer ne dugujemo im samo pijetet. Dugujemo im stav. Sloboda koja šuti pred fašizmom nije sloboda - nego alibi. Alibi za ravnodušnost. Alibi za kukavičluk.
S ovog mjesta, mi splitski antifašisti poručujemo svima koji negiraju zločinački karakter NDH-a, relativiziraju počinjene zločine, a njezine simbole pokušavaju podvaliti kao izraz domoljublja: nećete izjednačiti zločince i borce za slobodu. Jer čovjeka možete strijeljati, ali ne možete ubiti istinu da ga se i mrtvog bojite. Zato brišete njihova imena. Zato rušite njihove spomenike. Zato iskrivljujete povijest i pokušavate izbrisati razliku između onih koji su služili fašizmu i onih koji su se protiv njega borili. Ne smetaju vama mrtvi. Smeta vam ono što mrtvi dokazuju. A dokazuju da se moglo reći ne. Da se mogla izabrati čovječnost i onda kada se za nju plaćalo životom. Zbog toga su opasni i danas. Njihova smrt je nepobitni dokaz tko je bio okupator, tko je bio poslušnik, a tko im se suprotstavio.
Ali, što je s nama? Najlakše je slaviti mrtve antifašiste. Oni nam više ne mogu postavljati neugodna pitanja. Ne mogu nas pitati zašto šutimo kada se obilježja fašističke ideologije pokušavaju podvaliti kao izraz ljubavi prema domovini. Zašto se zločinci pretvaraju u mučenike, a žrtve guraju u zaborav? Zašto se antifašizam, upisan u same temelje hrvatske državnosti, izgovara tiho, gotovo ispričavajući se? Mi se nećemo ispričavati zbog činjenice što smo antifašisti. Ni danas. Ni ikada. Jer ovo nije samo komemoracija. Ovo je optužnica. Optužnica protiv političkog licemjerja; protiv onih koji se pozivaju na Ustav, a prešućuju što u tom Ustavu piše; protiv onih koji otvoreno osuđuju fašizam u svojim govorima, a toleriraju fašističke orgije na ulicama, stadionima i u javnom prostoru.
I zato ćemo imena boraca izgovarati glasno. Ne samo u znak sjećanja nego i kao optužbu protiv fašizma koji se ponovno legitimira pod krinkom domoljublja i protiv politike koja ustaški pozdrav pokušava rehabilitirati tezom o 'dvostrukim konotacijama'. Ovi ljudi od nas više ništa ne mogu tražiti, ali mi ih još uvijek možemo iznevjeriti - svaki put kada pristanemo na nepravdu, kada pred mržnjom ustuknemo i kada zaboravimo da sloboda za koju su žrtvovali vlastite živote nije nasljeđe, nego obveza. Zato danas, ovdje, ne stojimo samo pred prošlošću. Stojimo pred vlastitom odgovornošću. Prijeki sud NDH presudio je njima, a povijest će presuditi onima koji danas šute. Pogledajmo se u zrcalo povijesne istine.
Ova dvadeset i četiri čovjeka nemaju se čega sramiti. A mi?', stoji u priopćenju kojeg potpisuje Tomislav Bogović, potpredsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Grada Splita.
