Mate Uzinić, prelat i nadbiskup metropolit riječki, uputio je birane riječi ljudima koji su pogođeni požarom.
'Danas posebno mislim na ljude pogođene velikim požarom na omiškom području: na ozlijeđene, na one koji su morali napustiti svoje domove, na sve koji su pretrpjeli štetu i koji sa zebnjom gledaju što im donose dani pred njima.
Ono što se ovih dana događa na omiškom području posebno me dotiče jer tom gradu administrativno pripada i moje rodno mjesto, a i sam sam ondje dvije godine pastoralno djelovao kao župni vikar. U molitvi sam sa svima pogođenima, a vatrogascima, vojnicima, policajcima, medicinskom osoblju i svima drugima koji nesebično pomažu izražavam duboku zahvalnost i podršku, uz podsjetnik svima nama da je vjera koja 'dobiva tijelo' ona vjera koja kreće ususret čovjeku kojemu je potrebna pomoć. Jer kada na tuđu nevolju ne ostanemo ravnodušni, nego dopustimo da nas pokrene na blizinu, solidarnost i pomoć, tad Božja riječ postaje život.
[Svetkovinom Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa, 2026.]
Svetkovinom Uznesenja Blažene Djevice Marije spominjemo se onoga što se dogodilo Mariji koja je, kako kaže apostolska konstitucija Predarežljivi Bog, 'kao krunu svih povlastica postigla da bude izuzeta od raspadanja u grobu' te da, pobijedivši smrt snagom svoga Sina, bude dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.
Ipak, Uznesenje nije svetkovina koja naš pogled usmjerava samo prema Marijinoj prošlosti. Ono ga usmjerava i prema našoj budućnosti. U Mariji se već u punini ostvarilo ono što je Kristovim uskrsnućem obećano Crkvi i svakome od nas. Ono što je za Mariju već ostvarena stvarnost, za nas je još obećanje.
Marijina proslavljena sadašnjost naša je budućnost.
Ali upravo zato ova svetkovina govori i o našoj sadašnjosti. Ne dopušta nam da ostanemo zarobljenici prošlosti, ali ni pasivni čekaoci budućnosti. Prošlost ne možemo promijeniti, ali iz nje možemo učiti. Budućnost još ne posjedujemo, ali nam je u Kristu obećana. Ono što nam je povjereno jest sadašnjost.
U toj sadašnjosti pozvani smo, poput Marije, slušati Božju riječ i čuvati je, dopuštajući joj da oblikuje naš život. Pozvani smo i zaprljati svoje ruke, konkretno se zauzimajući za druge, osobito onda kada ih pogađaju nevolje i stradanja.
Zato danas posebno mislim na ljude pogođene velikim požarom na omiškom području: na ozlijeđene, na one koji su morali napustiti svoje domove, na sve koji su pretrpjeli štetu i koji sa zebnjom gledaju što im donose dani pred njima. Ono što se ovih dana događa na omiškom području posebno me dotiče jer tom gradu administrativno pripada i moje rodno mjesto, a i sam sam ondje dvije godine pastoralno djelovao kao župni vikar. U molitvi sam sa svima pogođenima, a vatrogascima, vojnicima, policajcima, medicinskom osoblju i svima drugima koji nesebično pomažu izražavam duboku zahvalnost i podršku, uz podsjetnik svima nama da je vjera koja 'dobiva tijelo' ona vjera koja kreće ususret čovjeku kojemu je potrebna pomoć. Jer kada na tuđu nevolju ne ostanemo ravnodušni, nego dopustimo da nas pokrene na blizinu, solidarnost i pomoć, tad Božja riječ postaje život.
Marija nam pokazuje da je takav život moguć. Ona je prva nakon Krista u punini ušla u budućnost koja je obećana i nama. Ne zato što je sve učinila sama, nego zato što se otvorila Bogu, povjerovala njegovoj riječi i s njim surađivala.
To je put ponuđen i nama: slušati Božju riječ, čuvati je i dopustiti joj da postane naš život.
A sve ostalo je Božja milost.
Svima želim blagoslovljenu svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije –
Veliku Gospu!', poručio je.
