Priča o vezi kliške tvrđave i prve poznate hrvatske kraljice Domaslave

Fotogalerija (25)

Ove godine Nin, Šibenik i Klis predstavljaju hrvatske sudionike inicijative 'Europskih dana tvrđava' koja se po prvi put (od 8. do 23. rujna) održava u ukupno devet država. Inicijativu organizira 'Europska mreža utvrđenih gradova i obrambenih fortifikacija' (EFFORTS) i jedna nizozemska fundacija, a povezana je s 'Danima europske baštine. Iako je ovog vikenda bogat program bio organiziran u obnovljenim šibenskim tvrđavama (sv. Mihovila i Barone) niti fortifikacije Nina i Klisa ne zaostaju po svojoj zanimljivosti… Tako se uz klišku tvrđavu, osim epiteta prvog lokaliteta oživljene povijesti u cijeloj Dalmaciji ('Uskočki boj za Klis'), veže i ime prve poznate hrvatske kraljice – Domaslave.

Uz niz knezova i kraljeva, starohrvatsko doba (period od IX. do XI. stoljeća) bilježi i neke istaknute žene. Prvi spomen o njima nalazimo u Čedadskom evanđelistaru iz Akvileje, tada poznatog mjesta hodočašća. Jedan zapis iz tog evanđelistara navodi hodočasnike iz panonske Braslavove kneževine ('de terra Brasclauo'), točnije samog kneza Braslava s njegovom suprugom Ventescelom ('Uentescella'). Prema najnovijim istraživanjima M. Kumira jedan drugi zapis uz ime Trpimirova sina Petra navodi i ime Mutimire, koja bi mogla biti Petrova sestra ili supruga. Nadalje, u istom izvoru, uz kneza Branimira ('Branimero comiti') nalazi se i ime njegove žene Mariose (vjerojatno Marije ili Maruše) s titulom kneginje ('Mariosa cometissa'). Zanimljivo je kako taj zapis predstavlja (u ovom dijelu evanđelistara) i jedini primjer kada se uz žensku osobu izričito spominje neka titula. 

Osim toga, u Muncimirovoj povelji iz 892. godine spominju se kao svjedoci kneginjin župan i kneginjin mačonoša, iz čega se može zaključiti kako je kneževa žena barem u vrijeme Branimirove i Muncimirove vladavine nosila istu titulu kao i njezin suprug. Slična situacija ponavlja se i početkom idućeg stoljeća. Naime, na nedavno pronađenom natpisu (vjerojatno iz prve polovice X. st.) koji je pronađen uz crkvu sv. Vida na kliškoj tvrđavi spominje se Domaslava s titulom kraljice i neko njeno 'djelo' (zadužbina?) učinjeno zajednički s tada aktualnim kraljem, čije se ime nije sačuvalo, a koji je mogao biti njezin sin ili suprug. 

S obzirom na vladarska imena starohrvatskog doba za koja su karakteristični završetci na -'mir' (Branimir, Muncimir, Krešimir), -'goj' (Domagoj, Berigoj) i -'slav' (Mislav, Tomislav) uključujući i ime kraljice Domaslave, moglo bi se zaključiti da je riječ o germanskom jezično-kulturnom utjecaju. Naime, kod Germana su muška i ženska osobna imena (koja su bila složena od dva dijela) sa završetkom na –'mar', -'mer' i - 'mir' prvobitno bila povezana s obavljanjem neke časne dužnosti, dok je sam završetak -'mir' značio: velik, snažan i ugledan. Tako su primjerice u VII. stoljeću zabilježena zapadnogotska imena: Guldrimir, Sisimir i Agremir. Povjesničar i arheolog M. Suić je također smatrao kako je imenska složenica sa završetkom na -'goj' (knez Domagoj) sinonim germanskog završetka na -'mir', što znači da ima i isto značenje (velik, snažan, ugledan), a sličan završetak je zabilježen i u primjerice gotskim imenima kao što su: Radagais, Andagis i Vitigis.

Naposljetku, imenski nastavak –'slav' se također izvorno pronalazi među germanskim imenima i to u obliku –'sclus' ili –'sel', kao primjerice: Godigisclus (ili Godigisel) te Theudigisclus (ili Theudigisel). Zanimljivo je kako je ime hrvatskog vladara Stjepana Držislava na kamenim spomenicima zabilježeno (u latinskoj formi) na gotovo identičan način. Tako na jednom natpisu pronađenom u okolici Knina piše:'(…)CLU DUX HROATOR(UM) IN TE(M)PUS DIRZISCLU DUCE(M) MAGNU(M)' što znači: '(..)slav knez hrvatski u vrijeme Držislava velikog kneza.' Navedene imenske paralele upućuju na utjecaj germanskih etničkih skupina na slavenske tijekom ranog srednjovjekovlja i zabilježene su širom slavenskog svijeta na širokom prostoru od Jadranskog do Baltičkog i Crnog mora.

Kraljica Jelena (+ 8. listopada, 976.), supruga kralja Mihajla Krešimira i majka kralja Stjepana Držislava, jedna je od najzanimljivijih osoba hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Naime, zahvaljujući djelomično sačuvanom Jeleninom epitafu pronađenom u Solinu krajem XIX. stoljeća moguće je saznati mnoge pojedinosti o genealoškim vezama hrvatskih vladara te o političkim i društvenim prilikama Hrvatskog Kraljevstva druge polovice X. stoljeća. Tako nam spomenuti epitaf svjedoči kako 'u ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralja Mihajlu, a majka kralja Stjepana'.

Iako je položaj vladarskih supruga ili majki (poput kraljice Domaslave) bio relativno bolji, istaknuta uloga kraljice Jelene kao 'majke kraljevstva' odnosno 'majke siročadi i zaštitnice udovica' (kako se također navodi na njenom epitafu) nije bila uobičajena u ranosrednjovjekovnim društvima. Bizantsko Carstvo je predstavljalo rijetku oazu u kojoj su carske supruge i druge matrone imale priliku za isticanjem, širim obrazovanjem i javnim djelovanjem, poput Teodore, inače supruge cara Justinijana. Kao i Jelena, još je jedna bizantska princeza - Teofana (supruga cara Svetog Rimskog Carstva Otona II.) bila u drugoj polovici X. stoljeća regentkinja svoga sina (budućeg cara Otona III.).

Treća vladarica starohrvatskog doba o kojoj nam je sačuvan ne samo spomen u povijesnim izvorima, nego također i (mogući) zapis u kamenu bila je Ilona-Jelena, supruga kralja Dmitra Zvonimira. Osim toga, ta je mađarska princeza bila sestra ugarskih kraljeva Gejze I. i Ladislava I. Mađarski oblik njenog imena (Ilona) i hrvatski oblik (Jelena), kao i u slučaju kraljice iz sredine X. stoljeća, izvodi se iz grčkog imena 'Helena' što znači 'sjajna'. Zahvaljujući njezinim rodbinskim vezama, ban Zvonimir je imao potporu ugarskih Arpadovića u ratu protiv istarsko-kranjskoga markgrofa Ulricha I. koji se na području sjevernog Jadrana vodio između 1064. i 1067. za posjed tzv. Marke dalmatinske. Nakon smrti Stjepana II., Jelena je na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje nastojala dovesti svoga brata Ladislava I., ali je naposljetku nasljednik posljednjeg Trpimirovića 1102. godine u Biogradu postao jedan od njenih nećaka – Koloman Arpadović.

Prema ostatcima mramorne oltarne ograda iz crkve sv. Mihovila na otoku Koločepu arheologinja V. Delonga je nedavno rekonstruirala sljedeći natpis: 'Molim sve Vas koji ovo gledate da izrečete iskrene molitve] za sestru i kraljicu, koja je sagradila [crkvu u čast svetoga Mihovila arhanđela]!' Delonga smatra kako natpis sadrži uspomenu na određeni čin materijalnog darivanja kraljice i supruge Dmitra Zvonimira i to u vrijeme pokušaja ostvarivanja Zvonimirove vlasti nad Dubrovnikom, odnosno osiguranja jurisdikcije splitskoga metropolita nad dubrovačkom nadbiskupijom. Naime, utjecaj opata benediktinskog samostana sv. Marije na Lokrumu bi u tim odnosima bio presudan, dok su se na dubrovačkim otocima (Elafitima) nalazila brojna samostanska dobra, u koja se ubrajala i spomenuta koločepska crkva. 

Poznati hrvatski medievist T. Raukar zaključuje kako je muškarac u tim stoljećima (ispunjenim ratnim stanjima i osvajanjima) imao nesrazmjerno veću ulogu, ali se u okvirima gospodarski autarkičnih društava ranosrednjovjekovnog doba ženama ipak priznavalo veća prava nego primjerice u privredno razvijenijim društvima kasnog srednjovjekovlja. Tako je u grobu jedne hrvatske plemenske odličnice iz IX. stoljeća pronađen nož, a taj je predmet označavao borca/lovca, tj. vrlo uglednu osobu. Žene su mogle posjedovati zemlju i njome slobodno raspolagati: Jelenica (sestra bana Godemira s početka XI. st.) je posjed, naslijeđen od majke, poklonila samostanu sv. Krševana u Zadru, dok su zemlje neimenovane kraljice (supruge Petra Krešimira) tijekom 1070-ih bile u vlasništvu samostana sv. Ivana Biogradskog. Ponekad su vladarske supruge bile uvučene i u onovremene političke sukobe: Bizantinci su 1024. godine oteli neimenovanu suprugu jednoga od hrvatskih suvladara, koja je prema nekim autorima bila žena kralja Krešimira III., a prema drugima supruga njegova brata i suvladara Gojslava. Ne treba zaboraviti niti dvije legendarne sestre (Tugu i Bugu) kojih su imena, kao predvodnica naroda, zabilježena sredinom X. stoljeća u okviru hrvatske 'origo gentis'.

Pretpostavlja se kako je od tri kamena natpisa koji se odnose na starohrvatske kraljice (kliškog, solinskog i dubrovačkog tj. koločepskog) najstariji onaj pronađen na Klisu, što bi značilo da je Domaslava u suvremeno doba od kraljice Jelene (supruge Mihajla Krešimira) preuzela primat prve imenom poznate hrvatske kraljice. Također, treba istaknuti kako se mišljenja stručnjaka s obzirom na čitanje sačuvanih ostataka natpisa (…ORUM FILIU…;… MEA DOMAS…;…LAVA REGINA…) razlikuju. 

Luka Golemac, student arheologije i suradnik projekta 'Regnum Croatorum' tu problematiku objašnjava na sljedeći način: 'Prema R. Bužančiću natpis (nadopunjeni) bi glasio MEA DOM(N)A S(C)LAVA REGINA. Čitanje riječi je problematično, a titula kraljice nameće brojna pitanja. Neven Budak ima različito mišljenje oko prijevoda. U svojem radu je iznio slaganje i neslaganje u vezi Bužančićeva prijevoda i predložio svoj: EGO xy REX CROATORUM FILIUS xy-i REGIS UNA CUM CONIUGE MEA DOMASLAVA REGINA (HOC OPUS) FIERI IUSSI.' Kliški natpis bi prema N. Budaku glasio: 'Ja ... kralj Hrvata, sin kralja ..., zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo'. 

Ostatci natpisa koji spominju kraljicu Domaslavu izvorno su tvorili dijelove oltarne pregrade jedne crkve iz starohrvatskog (točnije karolinškog) doba, a koja se nalazi na razini čak oko 1,5 metara nižoj od razine poda današnje crkve sv. Vida na kliškoj tvrđavi. Nakon što su Osmanlije konačno osvojile Klis 1537. godine ta je crkva bila porušena, a od njenih ostataka je izgrađena džamija. Naposljetku, nakon definitivnog oslobođenja tvrđave od Osmanlija 1648. godine mletačke vlasti su minaret džamije u cijelosti uklonile, dok je ostatak građevine bio prenamijenjen u kršćansku crkvu posvećenu sv. Vidu.

Naposljetku, već u ponedjeljak (24. rujna) u prostorijama splitskog Zavoda za umjetnički i znanstveni rad HAZU (Trg braće Radića 7. - palača Milesi) s početkom u 9 sati brojnim predavanjima posvećenima kliškoj prošlosti od antike, preko srednjovjekovlja do razdoblja osmanlijske vladavine i protuosmanlijskih ratova sredinom XVII. stoljeća bit će upotpunjen znanstveni skup - 'OSLOBOĐENJE KLISA 1648. GODINE O 370. OBLJETNICI, 1648.-2018.'. Riječ je o još jednom historiografskom doprinosu proučavanju vrlo zanimljive i burne povijesti Klisa – tog 'ključa Dalmacije' kako se često nazivao u prošlosti.