PRIČA O STJEPANU II.: Sustipan je gotovo dva desetljeća bio dom posljednjeg kralja iz kuće Trpimirovića
Regnum Croatorum Piše: Mate Božić

PRIČA O STJEPANU II.: Sustipan je gotovo dva desetljeća bio dom posljednjeg kralja iz kuće Trpimirovića

Oko njegove vladavine su se kroz stoljeća ispreplele dvije autentične legende: o ugovoru Hrvata s kraljem Kolomanom ('Pacta conventa') i već opjevanoj kletvi kralja Zvonimira

Neizostavni djelić mozaika ljetnih kulturnih događanja u gradu pod Marjanom već dugi niz godina je i splitski poluotok Sustipan. Tako se ove, 2018. godine, na tom mjestu održao već sedmi 'San sustipanske noći' kao i Baletne večeri 64. Splitskog ljeta te niz koncerata… Iako se na ovoj lokaciji redovito održava 'mnogima omiljena splitska glazbena manifestacija' zanimljivo je kako taj 'smještaj' istovremeno izaziva i kontroverze (isti prostor je stoljećima bio mjesto ukopa; uključen je u granice Park-šume Marjan što pretpostavlja i primjereno ponašanje)Uz to, Sustipan je interesantan i zbog toga što je gotovo dva desetljeća bio dom posljednjeg kralja iz kuće Trpimirovića - Stjepana II., oko čije vladavine su se kroz stoljeća ispreplele dvije autentične legende: o ugovoru Hrvata s kraljem Kolomanom ('Pacta conventa') i već opjevanoj kletvi kralja Zvonimira…


Iako se u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, između ostaloga, poziva i na 'održanje hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji' danas se može zaključiti kako tradicionalni temelj te 'personalne unije' - 'Pacta conventa' (zapis o navodnom ugovoru između kralja Kolomana i poglavara dvanaest hrvatskih plemena) ne predstavlja autentičan dokument tj. međudržavni ugovor s početka XII. st. nego tek konstrukciju i literarnu bilješku koja je nastala u drugoj polovici XIV. stoljeća i to uslijed centralizatorskog pritiska vladara anžuvinske dinastije, jednako kao što je tada nastala i jedna druga legenda - o ubojstvu i kletvi kralja Zvonimira; kako Hrvati nikada više neće imati vlastitog vladara nego će uvijek služiti stranim gospodarima.


Iako su nastale u XIV. stoljeću obje literarne konstrukcije odnose se na razdoblje vezano uz posljednje desetljeće XI. stoljeća, odnosno vladavinu zadnjeg vladara iz kuće Trpimirovića - Stjepana II. (1089. - 1090.), poslije čega je uslijedilo dugotrajno razdoblje anarhije i borbi za hrvatsko-dalmatinsko prijestolje. U kraljevski grad Biograd naposljetku će 1102. kao konačni pobjednik ući ugarski vladar Koloman, prvi Arpadović na tronu Hrvatske i Dalmacije ('Ego Colomanus dei gratia rex Hungariae, Croatiae et Dalmatiae salvo habito consilio, postquam coronatus fui Belgradi supra mare'). Kratkotrajno kraljevanje Stjepana II. kao posljednjeg Trpimirovića omeđeno je tako dvjema legendama koje su, iako povijesno neutemeljene, imale značajan društveni učinak i nekoliko stoljeća nakon što su nastale… 


Da je kralj Zvonimir doista umro prirodnom smrću moguće je zaključiti prema tekstu isprave koju je Stjepan II. izdao u Šibeniku upravo na današnji dan, 8. rujna 1089., a u kojoj se spominje 'spis' (scriptum) koji je poglavarici splitskog ženskog samostana Sv. Benedikta 'izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira' (a nuper rege defuncto Suinimiro), pri čemu se ne navodi nikakva nasilna Zvonimirova smrt, a osobito ne ubojstvo. Riječi Stjepanove povelje potvrđuje i splitski kroničar Toma Arhiđakon kada sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir 'platio dug smrti' (mortis debitum solvit), što je specifični kršćanski izraz koji govori o naravnoj smrti kralja i isključuje njegovu nasilnu smrt. Navodno Zvonimirovo ubojstvo ne spominje ni mađarska 'Bečka slikana kronika' (Chronicon pictum Vindobonense) iz sredine XIV. st. 


Do općeg preokreta u tumačenju Zvonimirove smrti došlo je početkom XVI. stoljeća kada je Splićanin Dmine Papalić u Makarskom primorju pronašao jednu verziju jednog dijela tzv. Ljetopisa popa Dukljanina ili Barskog rodoslova napisanu na hrvatskom jeziku (tzv. 'Hrvatsku kroniku'), a koja je nastala u XIV. stoljeću. Naime, u tom se spisu doista spominje nasilna, 'mučenička' smrt kralja Zvonimira kojeg su navodno bijesno i ogorčeno ubili pobunjeni Hrvati ne pristajući na carev, papin i Zvonimirov poziv za sudjelovanje u križarskom pohodu na Istok. Prema tom zapisu Zvonimir na umoru 'prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih Bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, s andjeli veseliti [se] u vike vikom' - kako čitamo u Kaletićevom prijepisu istog teksta iz 1546. godine. 


Zanimljivo je kako je 'otac hrvatske književnosti' Marko Marulić na poticaj Dmine Papalića oko 1510. preveo taj spis na latinski naslovivši ga 'Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Solina', što je, zahvaljujući Marulićevoj popularnosti, značajno doprinijelo širenju legende o Zvonimirovom ubojstvu i prokletstvu Hrvata, primjerice putem teksta 'Historia Salonitana maior' i 'Chronicon breve regni Croatiae' Ivana Tomašića. Međutim, važno je istaknuti oba spomenuta izvora nisu nastala prije XVI. stoljeća. Na samom kraju 'Marulova' prijevoda stoji sljedeći zaključak: 'Kada je Bela, prvi kralj Panonije s ovim imenom, iz glasina doznao za ovo što se Zvonimiru dogodilo, žurno je došao s lako oružanom vojskom, zaposjeo je kraljevinu i to sve njene dijelove: Bosnu, Hrvatsku, Dalmaciju i Naronu. Hrvate je kao buntovnike protiv svoga gospodara i kao ubojice vladara pritisnuo teškim radovima i ropstvom. Osim toga kada se godine 1079. poslije Krista kraljevstvo podijelilo, Bosanci su izabrali svoga gospodara, Neretvani svoga, a Hrvati tuđina da ne bi netko povjerovao da su uzalud ili nezasluženo od kralja Zvonimira nekoć bili prokleti.'


Prema arheologu i povjesničaru Anti Jadrijeviću, pri konstruiranju ove legende došlo je do zamjene kralja Zvonimira s kraljem Miroslavom o kojem povijesni izvori (Konstantin Porfirognet) doista svjedoče da je bio ubijen od ruke bana Pribine, a potom vjerojatno pokopan u jednom od vladarskih mauzoleja Trpimirovića - samostanu sv. Bartula na kninskom KapituluMeđutim, slično kao i poslije ubojstva kralja Miroslava sredinom X. st., tako je i nakon smrti kralja Stjepana II. 1090. godine doista uslijedilo razdoblje anarhije i prijestolnih borbi između više pretendenata. Jedan od njih je bio i ugarski kralj Ladislav I., brat Zvonimirove udovice Jelene. Kako je Zvonimirov i Jelenin sin Radovan umro još kao mladić kraljica je na prijestolje Hrvatske i Dalmacije nastojala dovesti svog brata, ugarskog kralja, pri čemu je uživala potporu dijela plemstva. Ladislav je, pozivajući se na rodbinsko pravo nasljedstva, doista uspio čvrsto zavladati prvenstveno područjem između Drave i Save (srednjovjekovnim 'Slovinjem') u kojem je prije svoje smrti (+ 1095.) kao vladara postavio Jeleninog nećaka Almoša i osnovao Zagrebačku biskupiju.


Almošev glavni konkurent u borbi za prijestolje bio je Petar za kojeg se ne zna da li je uopće bio okrunjen, a svoje je sjedište imao u Kninu. Iako ga se redovito naziva Petrom Svačićem (točnije bi bilo Snačićem) - prema jednom zapisu iz Supetarskog kartulara u kojem se spominje Zvonimirov ban Petar iz roda Snačića, povezivanje toga misterioznog pretendenta s rodom Snačića (ili čak omiško-neretvanskih Kačića) nije povijesno utemeljeno. Smatra se kako je poginuo 1097. godine tijekom bitke u planinama zvanim Petrov Gozd ('Patur Gozdia') sukobivši se sa četama Almoševa brata i Jeleninog nećaka Kolomana. 


Inače, upravo u to vrijeme (između prosinca 1096. i siječnja 1097.) kroz hrvatsku unutrašnjost (i vjerojatno područje Petrove vlasti) prošla je križarska vojska tuluškog grofa na svom putu prema Istoku o čemu nam je svjedočanstvo ostavio grofov kapelan. Tako se u tom spisu ističe kako su križari preko Furlanije ušli u 'Slavoniju' i tom 'pustom i brdovitom zemljom, bez putova' putovali dugih četrdeset dana, tri tjedna nisu vidjeli ni životinje ni ptice, a još manje ljude koji su napustili svoje nastambe i sela povukavši se u šume i litice. Križari su prema tome kroz Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije (tj. srednjovjekovnu 'Slavoniju') prošli dinarskim zaleđem, a da se pritom nisu ni susreli s vladarom te zemlje, što dovoljno govori o anarhičnim prilikama hrvatskog 'interregnuma' krajem XI. stoljeća.   


U Supetarskom kartularu oko 1090. zabilježen je i kralj Slavac, vladar Neretvanske kneževine, koji se već u doba Stjepana II. osamostalio od kraljevske vlasti i proširio svoju vladavinu od Neretve pa sve do rječice Žrnovnice nadomak Splita. Iako je nosio titulu 'kralja', ostaje dvojbeno da li se i Slavac, poput Ladislava, Almoša i Petra, pokušavao domoći hrvatsko-dalmatinske krune ili je time samo isticao svoju neovisnost u odnosu na Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. Naposljetku, oko 1000. godine, na samom zapadu kraljevstva zahvaćenog prijestolnim borbama nastala je poznata Baščanska ploča, na kojoj se može pročitati ime kneza Kosmata, a koji je tada vladao 'cijelom Krajinom'. Prema nekim autorima 'Krajina' bi bila Marka dalmatinska, tj. veliko područje koje je obuhvaćalo kvarnerske otoke, Hrvatsko primorje i istočnu obalu Istre, dok bi Kosmat bio identičan s Kuzmom županom Luke (županije u zaleđu Zadra), ili knezom Kosmatom koji se spominje u Kolomanovoj pratnji u Zadru 1102.


Petrovom pogibijom Kolomanov put do krune je bio otvoren. Nakon što je 1098. porazio i svoga brata Almoša, a potom se suočio s prijetnjom Rusa i Kumana koji su 1099. napali Ugarsku, Jelenin nećak Koloman se konačno orijentirao prema stjecanju prijestolja Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Prema zapisu 'Kartulara samostana sv. Marije' u Zadru, bio je 1102. godine okrunjen u Biogradu za hrvatsko-dalmatinskog kralja, odnosno kao punopravni nasljednik Stjepana II. Od tada se u poveljama nazivao 'kraljem Ugarske, Hrvatske i Dalmacije' (rex Ungarie, Croatie et Dalmatie). Tako je konačno između svih vladarskih pretendenata (Ladislava, Almoša, Petra, Slavca, Kosmata) jedino Koloman uspio učvrstiti svoju vlast u cijelom kraljevstvu uključujući i dalmatinske gradove (1105.–1107.), koji su se u nakon smrti Stjepana II., osamostalili, a prema nekim autorima priznavali vrhovnu vlast Bizanta. 


Iako Koloman s 12 župana 12 hrvatskih bratstava 1102. na obalama rijeke Drave nije potpisao nikakvu 'Pacta conventu', odnosno sklopio 'hrvatsko-ugarsku personalnu uniju' hrvatski, točnije hrvatsko-dalmatinski državni kontinuitet i subjektivitet je i nakon Kolomanova stupanja na prijestolje bio očuvan, a kroz stoljeća se temeljio na tzv. 'muncipalnim pravima', koja je 1830. razložio protonotar Josip Kušević. Plemstvo Hrvatske i Dalmacije (uključujući i 'Slovinje' tj. kasniju Slavoniju) je faktički (tj. bez posebnog ugovora) priznavalo Kolomanove nasljednike kroz različite dinastije, a nasuprot navodnoj 'Zvonimirovoj kletvi', svoje je kraljeve postavljalo i biralo slobodno, u nekim prilikama čak i suprotno plemstvu Ugarske, primjerice: 1301. godine - Karla Roberta; 1385. godine - Karla Dračkoga; 1527. godine - Ferdinanda I. Habsburškog, dok je 1712. donošenjem Pragmatičke sankcije izabralo žensku lozu Habsburgovaca (buduće Habsburg-Lotringovce). 


Pritom se plemićki/staleški sabor u ključnim trenutcima pozivao na vladavinu kralja Zvonimira kao i svoju slobodu izbora, poput one izražene u zapravo izmišljenoj 'Pacta conventi'. Primjerice, 1527. nakon izbora u Cetingradu - 'Neka znade vaše veličanstvo (tj. Ferdinand I.) kako se ne može naći da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer se po smrti našega posljednjeg kralja sretne uspomene, Zvonimira, pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga', a 1712. prilikom donošenja Pragmatičke sankcije - 'Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, već se sami po sebi od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. (…) Slobodni smo, a ne robovi.' Naposljetku, građanski sabor Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije je 29. listopada 1918. svrgnuo i Habsburg-Lotringovce te tako prekinuo dugi nasljedni niz kraljeva i kraljica zajedničkih kako Hrvatskoj tako i Ugarskoj, od Kolomana do Karla IV. (1916.-1918.). 


Tako su se odjeci dviju legendi iz XIV. stoljeća, naknadno pripisanih periodu vladavine Stjepana II., dugo zadržali u društveno-političkoj svijesti Hrvatske, može se reći čak i do danas. Primjerice, u svom govoru izrečenom u Kninu 1996. predsjednik Franjo Tuđman (1990.-1999.) naveo je sljedeće: 'Godine 1102. Hrvatska je stupila u savez s Ugarskom, Hrvatska je živjela znači u višenacionalnim državama, zašto? Nakon izumrća vladara iz nacionalnih redova hrvatski se ljudi nisu znali složiti oko toga tko će među njima vladati, kao domaći čovjek, kao domaći muž, nego su birali vladare iz tuđih dinastičkih kuća, i to je bio uzrok zašto smo bili najprije u personalnoj uniji s Ugarskom, koja se kasnije pretvorila u stvarnu uniju kojom su Madžari vladali u Hrvatskoj. Zatim, u Habsburškoj monarhiji, a potom i u nesretnoj Jugoslaviji.' Slijedom toga postizanje neovisnosti Hrvatske od SFR Jugoslavije 90-ih godina XX. stoljeća i danas se smatra ostvarenjem 'tisućugodišnjeg sna' (od 1102. do 1991.) o nacionalnoj samostalnosti. 


Međutim, kakva je bila sudbina samog Stjepana II., pomalo zaboravljenog vladara čiju su vladavinu stoljećima omeđivale ove dvije legende? Budući da je kralj Zvonimir, prema nekim izvorima, bio pokopan u mauzoleju Trpimirovića u Solinu, možda je tu bilo i posljednje počivalište njegova neposrednog nasljednika i Kolomanova prethodnika. U svakom slučaju, arheološki lokalitet koji je najuže povezan s kraljem Stjepanom II. nalazi se na splitskom Sustipanu. Naime, pouzdano se zna kako je Stjepan jedan dio svoga života (od 1070.-ih do 1089.) proveo u tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Stjepana 'sub Pinis' (pod borovima). Samo sustipansko područje, na kojem je nekada stajalo ranokršćansko groblje i bazilika, prvi se put spominje 1020. godine u darovnici splitskog đakona Petra, kada je samostan Sv. Stjepana proglašen slobodnim samostanom. U idućim stoljećima posjedima su ga obdarivali kraljevi Petar Krešimir IV., Dmitar Zvonimir i sam Stjepan II., a samostanski prior je u Splitu uživao najveći ugled, odmah poslije nadbiskupa i gradskog kneza.


'Veličina crkve na Sustipanu nadmašivala je potrebe samostana koji je bio dosta malen. S južne strane crkve do mora, gdje su otkriveni njegovi tragovi, i nema puno prostora. Riječ je o pojasu širokom tek petnestak metara, pa se mora zamisliti da je južno pročelje samostana bilo na rubu vertikalne stijene koja se s visine od 17 metara ruši u more. Središnje dvorište, oko kojega su se zasigurno nizale gospodarske i stambene prostorije, ima dimenzije tek 5,0 sa 7,5 metara. Ne razmjer između tih dvaju dijelova vrlo je zamjetan, s toga je vrlo teško reći što će tako velika crkva za mali samostan. Ako je riječ o starokršćanskoj crkvi kojoj je samostanski dio tek kasnije prigrađen, razloge za njezinu veličinu bi se moglo lakše predpostaviti. Prostorom i oblikom crkva na Sustipanu je tipična za starokršćansku arhitekturu…', zaključuje Ivana Budimir, studentica arheologije i sudionica projekta 'Regnum Croatorum'.


Važnost sustipanskog samostana počela je opadati tijekom XIII. i XIV. st. uslijed jačanja novih redova poput franjevaca i dominikanaca, a od XV. st., kada su ga napustili redovnici benediktinci, samostan je počeo i materijalno propadati te se konačno pretvorio u ruševine koje su 1700. uklonjene. Godine 1814. na mjestu srednjovjekovne crkve izgrađena je mala crkvica koja je i danas u uporabi

Od 1825. do 1943. godine u neposrednoj blizini nekadašnjeg samostana razvilo se tada još uvijek vangradsko sustipansko groblje na kojem je bilo pokopano čak oko 42.000 Splićanki i Splićana. Primjerice, tu su bili sahranjeni: Vicko Andrić, Gajo Bulat, Antonio Bajamonti, Dujam Karaman. U međuvremenu su 1928. počela ukapanja na novom gradskom groblju u Tršćenici (današnji Lovrinac), gdje je nakon 1959./1960. političkom voljom 'preseljeno' i staro sustipansko groblje. Pritom su grobovi bili barbarski prekopani, a Sustipan je pretvoren u park. Danas na tom splitskom poluotoku gotovo ništa ne podsjeća na 'nekad najljepše groblje na Jadranu', a tisućljetni kultni prostor tijekom ljetnih mjeseci redovito se pretvara  u omiljenu gradsku 'pozornicu na otvorenom'.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14