PRIČA O MUNCIMIRU: Kako je hrvatski knez utjecao na odnose Hrvata i Srba idućih stoljeća
Regnum Croatorum Piše: Mate Božić

PRIČA O MUNCIMIRU: Kako je hrvatski knez utjecao na odnose Hrvata i Srba idućih stoljeća

Krajem IX. stoljeća započeli su intenzivni hrvatsko-srpski odnosi na jugoistoku Europe. Tadašnji srpski knez je prisvojivši svu vlast u Srbiji protjerao svoju braću u Bugarsku, ali je zadržao nećaka Petra koji je poslije pobjegao u Hrvatsku

'Zahvaljujući' različitim pogledima na Domovinski rat, a osobito vojnooslobodilačku operaciju 'Oluja', početkom kolovoza 'politički temometar' odnosa između Hrvatske i Srbije redovito dosegne svoj negativni vrhunac. U tom kontekstu zanimljivo je prisjetiti se kada i kako su te veze po prvi put uopće i zabilježene. Naime, kao što povijesne niti vežu Petra Krešimira uz južnoitalske NormaneTomislava uz BugareBranimira uz Papinsku Državu, a Mislava uz Mlečane, tako su krajem IX. stoljeća, točnije u vrijeme kneza Muncimira, započeli i intenzivni hrvatsko-srpski odnosi na jugoistoku Europe. O tome nam je svjedočanstvo ostavio bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet u svom djelu 'De administrando imperio'. Naime, tadašnji srpski knez je prisvojivši svu vlast u Srbiji protjerao svoju braću u Bugarsku, ali je zadržao nećaka Petra koji je poslije pobjegao u Hrvatsku. Međutim, prema Porfirogenetu: 'Zatim, poslije jedne godine, prije spomenuti Petar, sin Gojnika, došao je iz Hrvatske te je potjerao s vlasti svog rođaka Pribislava i njegova dva brata, a oni su pobjegli i došli u Hrvatsku. Tri godine kasnije Bran napadne Petra, ali je bio od njega pobijeđen, zarobljen i oslijepljen.'


Prema T. Živkoviću sukob u srpskoj vladarskoj obitelji bio je posljedica bugarsko-bizantske borbe za utjecaj u tadašnjoj Srbiji, pri čemu je Muncimir, podupirući izbjegloga Petra Gojnikovića, prvo stao na protubugarsku stranu. Petar je tako, uz hrvatsku pomoć, oko 892. godine zasjeo na srpsko prijestolje. Međutim, svrgnuti Pribislav i njegova braća (Bran i Stefan) utočište su opet pronašli kod Muncimira. Dok je daljnja sudbina Pribislava ostala nepoznata, Bran je oko 895. uz Muncimirovu podršku bezuspješno pokušao svrgnuti Petra, koji je ipak zadržao prijestolje i potom prekinuo sve veze s Muncimirom, pa je dotadašnji knežev protektorat nad Srbijom bio okončan. Petar se, tako umjesto oslanjanja na Hrvatsku, definitivno okrenuo budućem moćnom bugarskom caru Simeonu. Zanimljivo je kako iz iste, 895. godine, datira i jedini sačuvani kameni spomenik (zabat) s natpisom kneza Muncimira, a pronađen je u ruševinama crkve na groblju Sv. Luke u Uzdolju kraj Knina. 


Zabat s Muncimirovim imenom i njegovom titulom 'princeps' ('PRINCEPS MUNCIMYR') pronađen u Uzdolju vjerojatno potječe s lokaliteta Crkvine u selu Biskupiji kod Knina, gdje je pouzdano utvrđeno postojanje starohrvatskog vladarskog dvora. Međutim, hrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad, nego su boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci ('castrumi') su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja. Osim toga, Petar Gojniković, zatim njegovi rođaci, braća Pribislav, Bran i Stefan (a vjerojatno i Pribislavov sin, budući srpski knez Zaharija) boravili su u Hrvatskoj možda i na Muncimirovu dvoru u Bijaćima koji se nalazio na granici današnjeg donjokaštelanskog i trogirskog polja. Tu je knez Muncimir, upravo u vrijeme borbi za srpsko prijestolje, 28. kolovoza 892. izdao ispravu u kojoj je zabilježena kneževa presuda u sporu oko crkve sv. Jurja na Putalju između ninskoga biskupa Aldefrede i splitskoga nadbiskupa Petra. Pritom se, kao i njegov prethodnik knez Trpimir, titulirao 's Božjom pomoći knez hrvatski' ('divino munere iuvatus Chroatorum dux'), što ukazuje na neovisnost njegove vladavine. 


Vladarski dvor u Ninu je, sudeći prema povelji Petra Krešimira iz 1069., bio barem povremeno sjedište hrvatskih kneževa i kraljeva. Iako arheološki dokazi o postojanju vladarskoga dvora još uvijek nisu pronađeni, u neposrednoj blizini crkve sv. Križa otkriven je stambeni sklop i to (vjerojatno) antičkih zgrada koje su možda bile korištene i tijekom ranog Srednjeg vijeka. Tako se za ninsku vladarsku rezidenciju može zaključiti kako je nastala jednostavnom prilagodbom antičkog stambenog sklopa ranosrednjovjekovnim prilikama. O postojanju vladarskog dvora u Biogradu saznajemo iz kraljevskih isprava koje je tijekom druge polovice XI. stoljeća izdavao Petar Krešimir - 'in civitate Belgrado'. Biograd je tada bio prijestolni grad ('urbs regia'), izdvojen iz županijske uprave, a u njemu se 1102. godine okrunio i Koloman, kao prvi Arpadović koji je sjedio na tronu Hrvatske i Dalmacije. 


Kninski vladarski dvor nalazio se na kraljevskom posjedu ('villa regalis') u današnjem selu Biskupija, a riječ je o većem građevnom kompleksu koji se nalazio sjeverno od stolne crkve. U tom su sklopu bila izgrađena tri krila, koja povezana s bazilikom i vladarskim mauzolejom, zatvaraju prostrano dvorište u sredini - vjerojatno s trijemom prema crkvi. Materijalni ostatci upućuju na postojanje stubišta, što znači da se radilo dvokatnoj građevini, koja je možda ujedno služila i kao rezidencija hrvatskog biskupa. Tako je u Kninu uz vladarski dvor te utvrđeni dvorac ('castrum') postojao i vladarski mauzolej kakav nalazimo i u Solinu uz današnju crkvu Gospe od Otoka. Osim vladarskog dvorca u Kninu i Klisu, sličan 'castrum' nalazimo i u Šibeniku, a trag njegova postojanja zabilježen je u povelji Petra Krešimira izdanoj 1066. godine u Šibeniku ('in Sibiniquo'), dok se u ispravi Stjepana II. iz 1089. godine izričito navodi šibenski utvrđeni grad kraj kojega je izdana isprava ('Actum est hoc apud castrum Sibinico'). Pretpostavlja se da je riječ o današnjoj tvrđavi Sv. Mihovila.


Zahvaljujući već spomenutoj Muncimirovoj ispravi od 28. kolovoza 892. godine, a koja je nastala 'ispred vrata crkve sv. Marte...', odnosno u sklopu vladarskog dvora u Bijaćima, saznajemo ponešto i o dvorskom životu u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Tako se u okviru isprave, izdane na današnji dan, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici, kao primjerice: dvorski župan Budimir,  župan mačonoša Priština, župan konjice Prvad, župan komore Željist, župan podruma Željidjed, župan komornik Boljedrug, župan štitonoša Tugina, vladaričin župan Budimir, vladaričin mačonoša Željidrag, rizničar Prvalj, drugi komornik Kržemistl, treći komornik Stjepan (sin župana Budimira), predstojnik samostana Žitalj, te uz spomenute još tri župana: Petar, njegov sin Pribitjeh, Zbidrag (župan Klisa) i Željivek (livanjski župan), što ujedno predstavlja i prvi spomen Livna uopće. Stoga se datum izdavanja povelje kneza Muncimira (28. kolovoza) u novije doba obilježava i kao dan općine Livno.


Zanimljivo je kako je u Muncimirovoj ispravi nastaloj krajem IX. stoljeća zabilježeno ukupno 12 župana svjedoka, dok se (sredinom XI. stoljeća) Petar Krešimir pred papinim poslanikom Majnardom opravdao pred optužbom za ubojstvo svoga brata Gojslava što je posvjedočilo također 12 župana svjedokaPrisutnost broja 12 je u ovom pravnom kontekstu vezana uz kršćansku simboliku (dvanaest plemena Izraelovih, dvanaest apostola…itd.), a u hrvatskoj povijesti se očitovala i u kasnijim stoljećima - primjerice 12 plemenskih starješina (župana) od 12 hrvatskih plemena koji su s Kolomanom potpisali legendarnu 'Pacta conventu' 1102. godine (iako je sam zapis o tom 'sporazumu' nastao tek oko 1380.) ili institucija 'plemstva 12 plemena Kraljevine Hrvatske' ('Nobiles duodecim generationum regni Croatiae') kojoj prvi spomen nalazimo također u XIV. stoljeću, točnije 1350./1351. godine. 


Osim toga, u ispravi koja je nastala na istom mjestu tj. na vladarskom dvoru u Bijaćima, ali u vrijeme kneza Trpimira - 4. ožujka 852., umjesto dvanaest župana zabilježeno je sedam svjedoka župana (Komičaj, Precilja, Nemustlo, Zašata, Ljudevit, Vitolja i njegov brat Ozamil - prema M. Brkoviću također vjerojatno župan), zatim pet dvorjana na čelu s komornikom i tri klerika. U nekim drugim vladarskim ispravama također je zabilježeno sedam svjedoka, a simbolika broja sedam može se odnositi i na legendarnih sedmoro braće i sestara (Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga) čija imena stoje u temelju hrvatske 'origo gentis' zabilježene sredinom X. stoljeća.


Titule dvorskih dostojanstvenika na Muncimirovu dvoru u Bijaćima (dvorski župan, župan mačonoša, župan konjice, župan komore, župan podruma, župan komornik, župan štitonoša, vladaričin župan, vladaričin mačonoša, rizničar, drugi komornik, treći komornik) s kojima je knez povremeno boravio u svojim rezidencijama, upućuju na zaključak kako je dvor hrvatskog vladara bio uređen po uzoru na zapadnoeuropske dvorove karolinškog perioda, kakvi su postojali primjerice u današnjoj Njemačkoj (Aachen, Ingelheim, Paderborn), Francuskoj (Saint-Denis, Sammoussy) i Španjolskoj (Oviedo), dok je osobito gusta mreža takvih karolinških vladarskih sjedišta utvrđena u zapadnom dijelu Franačkog Carstva. Naime, na spomenutim zapadnoeuropskim dvorovima zabilježene su dvorske službe istovjetne navedenim iz starohrvatskog doba. Osim toga, u formi krune hrvatskih vladara također se može prepoznati franački uzor.


U samim Bijaćima pronađeni su ostatci rezidencijalnog sklopa južno i jugoistočno od crkve sv. Marte, koji potječu još iz antike, a koji su, slično kao i u Ninu, vjerojatno bili adaptirani (u funkciji vladarskog dvora) tijekom prve polovice IX. stoljeća. O tome svjedoči čak šest sačuvanih nadvratnika od kojih neki nose natpise s imenima svećenika Gumperta i Gratiosa (ili Gratiana), a natpis na jednoj oltarnoj gredi vjerojatno spominje nekog hrvatskog vladara i župana: '(...Chro?)ATORV(m) ET IVPA(nus) ili (-ano)…'. Budući da su svećenici u Europi karolinškog doba bili ujedno i nositelji najvažnijih kulturnih djelatnosti, možda su upravo dva spomenuta klerika bili i glavni akteri prenamjene antičkog građevnog sklopa u starohrvatski vladarski dvor.


S obzirom na veliki broj nadvratnika studentica arheologije Zrinka Vekić zaključuje sljedeće: 'Nema smisla da svi natpisi budu pripisani crkvi jer u to vrijeme crkva je imala obično jedna glavna i jedna sporedna vrata. Natpis koji spominje nepoznatog donatora također je pronađen na septumu (oltarnoj ogradi) crkve, pa se ovaj natpis odnosi na gradnju crkve. Na natpisima (osim spomena imena svećenika i donatora) nemamo ništa što bi nam izravno moglo reći kojoj građevini pripadaju nadvratnici. Kako su već spomenuti nadvratnici bili spolije crkve, ne znamo njihovo prvotno mjesto. Možemo samo zaključiti da je na tome prostoru postojala vladarska rezidencija, o čemu nam govore kako povijesni izvori tako i arheološki ostaci.'


Bijaći se često spominju i u kasnijim stoljećima: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185., u buli pape Inocencija III., u povelji kralja Andrije II., zatim u ispravama iz XIV. i XV. st. Sama crkva sv. Marte spominje se 1197., a čini se da je bila razorena u vrijeme osmanlijskih pustošenja tijekom XV. i XVI. stoljeća. Iako su nakon rata kralja Ludovika I. s Mlečanima (1356.-1358.) Bijaći bili napušteni uspomena na taj glasoviti vladarski posjed je i dalje živjela. Tako je u prvoj polovini XVIII. stoljeća o sjaju i bogatstvu starohrvatskog dvora u Bijaćima pisao isusovac P. Riceputi, a sredinom istoga stoljeća D. Farlati nazivao je Bijaće 'prastarim i preplemenitim gradom' iz čijih je ruševina navodno sazdana i trogirska katedrala. Trogirski opat V. Celio Cega je 1855. zabilježo da je čak i Radovanov portal trogirske katedrale bio prenesen iz Bijaća, a istu je predaju 1859. zapisao i R. Eitelberger


Nakon niza arheoloških istraživanja (prva je vodio don Frane Bulić početkom XX. st.), u novije vrijeme (od 1999.) pokrenut je, za prezentaciju i budućnost Bijaća kao arheološkog lokaliteta, iznimno značajan projekt - 'Sačuvajmo Bijaće za 21. stoljeće' i to zahvaljujući djelatnicima i učenicima OŠ 'Bijaći' pod vodstvom ravnateljice Jadranke Šošić, u kojeg su se do sada uključile brojne osnovne škole iz Kaštela, Marine, Omiša, Trogira… U okviru spomenute manifestacije 2015. godine predstavljen je projekt arheološkog turizma 'Regnum Croatorum' i ujedno prezentirana oživljena povijest starohrvatskog razdoblja uz sudjelovanje nekoliko povijesnih postrojbi: 'Domagojevi strijelci' (Vid), 'Tomislavova straža' (Split) i 'Vitezovi kralja Zvonimira' (Knin).


Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14