Kako je u Italiji nastala 'mala Dalmacija'?

Fotogalerija (24)

Povijesne poveznice drevne hrvatske prošlosti s prostorom nekadašnjeg Napuljskog kraljevstva na jugu italskog poluotoka su višestruke. Možda najpoznatija (i ujedno najozloglašenija!) je čuvena 'prodaja Dalmacije' Ladislava Napuljskog 1409. godine Mletačkoj Republici. Međutim, Ladislav iz napuljske loze Anžuvinaca nije Mlečanima za 100.000 dukata prodao samo onaj dio Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva koji ga je tada još uvijek priznavao za svoga kralja (Zadar i okolica), nego uopće sva svoja prava koja je imao kao ugarsko-hrvatski kralj, kako na Dalmaciju, tako i na Hrvatsku, pa i šire! 

Stoga je trgovačka velesila Mletačka Republika nakon uspostave vlasti nad zadarskim područjem, sukladno svojim osvajačkim ambicijama tijekom XV. st. nastavila sa zaposjedanjem istočnojadranske obale, uključujući i Šibenik, Omiš, Poljica, područje Makarske, pa čak i Imotski, koji su tada bili dio srednjovjekovne Hrvatske, a ne Dalmacije.

'Krunidba Ladislava Napuljskog 1403. godine starom hrvatskom krunom', djelo hrvatskog slikara Mate Celestina Medovića iz 1905. godine; Medović je na slici samog sebe prikazao kao nositelja krune dok su u pozadini zastave Dalmacije, Hrvatske te osobni grb Ladislava Napuljskog koji je objedinjavao znamenja Ugarske (srebrno-crvene grede), rodnog anžuvinskog Napulja (ljiljani) i Jeruzalemskog kraljevstva (jeruzalemski križ)

Za Ladislava Napuljskog se veže još jedna zanimljivost. Naime, povjesničar Rudolf Horvat smatra kako je on 5. kolovoza 1403. godine bio okrunjen u zadarskoj crkvi sv. Stošije od ostrogonskog nadbiskupa Ivana Kanižaja za ugarsko-hrvatskog kralja i to kraljevskim znakovima (insignijama) Dmitra Zvonimira - koje su se čuvale u nekom od obližnjih dalmatinskih gradova, jer Anžuvinac ugarske regalije nije posjedovao. 

Kako sam Ladislav piše mletačkom duždu: 

'Uz najveće odobravanje sviju i uz najsilnije oduševljenje primismo na glavu svetu krunu (diadem), u desnicu žezlo, a u ljevicu jabuku', a upravo se ti znakovi kraljevske časti navode u Zvonimirovoj krunidbenoj zavjernici iz posljednje četvrtine XI. stoljeća.

Rudolf zaključuje da je doista bila riječ o starohrvatskoj kruni na sljedeći način: 

'Na tu misao dovodi nas činjenica da Hrvati priznavaju Ladislava kraljem svojim, dočim ga još iste godine ostavljaju njegove pristaše u Ugarskoj. A možda bi se tako dala protumačiti i zagonetka, da iza toga nestaje svaki trag hrvatskoj kruni. Nije li ju plašljivi Ladislav sa sobom odveo u Napulj?'

'Kralj Zvonimir nadgleda brodovlje'; Vjekoslav Parać (1904. - 1986.)

Osim mogućeg 'posljednjeg utočišta' starohrvatske krune, poveznica između juga italskog poluotoka i kralja Zvonimira jest i protubizantski savez normanskog vojskovođe Roberta Guiscarda (tadašnjeg vojvode Apulije i Kalabrije) s papom Grgurom VII., kojem je hrvatsko-dalmatinski vladar pristupio kao papin vazal. Povjesničar Grga Novak ističe kako se Normanima, prilikom njihovog pohoda na bizantski dio istočnojadranske obale (područje današnje Albanije) sredinom 1081. priključila ne samo hrvatsko-dalmatinska flota, nego i brodovlje grada Dubrovnika, budući su Dubrovčani od 1081. do 1085. priznavali vrhovnu vlast normanskog vladara.

Nakon Guiscardove smrti 1085. ratni pohod protiv Bizanta je bio prekinut, a četiri godine poslije umro je i Dmitar Zvonimir, ne ostavivši muškog nasljednika na prijestolju. Tako su sva tri protagonista protubizantskog saveza s kraja XI. stoljeća sišla s povijesne pozornice (papa Grgur VII. umro je u Salernu još iste godine kada i normanski vojskovođa), a panonska dinastija Arpadovića spremala se za prodor prema Jadranu.

Političko-dinastičke veze zahvaljujući kojima je Koloman ovladao Dalmacijom početkom XII. st.

No, obje obale Jadrana u ranom srednjem vijeku nisu spajala samo politička i ratna savezništva, nego i kulturne veze. Jedna od najznačajnijih bila je upotreba specifičnog pisma - inačice latinice poznate pod nazivom beneventana. Naime, to se pismo razvilo u drugoj polovici VIII. st. na jugu Apeninskog poluotoka u kneževini Benevento – u današnjoj Kampaniji, vjerojatno u samostanu Montecassinu (kojeg je 529. osnovao sv. Benedikt) i to od knjiškog oblika mlađega rimskoga minuskulnog kurziva. Prema mjestu svoga nastanka ponijelo je opće ime beneventana ili lettera beneventana (iako se nazivalo i montekasinsko, južnotalijansko…), a održalo se u upotrebi u talijanskim krajevima sve do početka XIV. st, dok se na istočnojadranskim, hrvatskim obalama beneventana koristila i dulje.

Primjer teksta i minijatura (ilustracija) Trogirskog blagdanskog evanđelistara pisanog poluuglatom dalmatinskom beneventanom (kraj XI. – početak XIII. st.)

Neki uzrok nastanka te vrste latinice krajem VIII. stoljeća vide u otporu širenju karolini, varijanti latinskog pisma iza koje su stajale tadašnje carske reforme Karla Velikog, pa ga akademski slikar-grafičar Damir Brčić tumači kao 'protureformski korak prema Karlovoj dogmi i pismu karolini, što se očitovalo u grafičkom artizmu prema čistoći i jednostavnosti suparničkog pisma'. 

U svakom slučaju, razdoblje najvećeg procvata beneventane je X. st., dok su je, kao i u hrvatskim istočnojadranskim krajevima, redovito koristili i širili Italijom benediktinci. Beneventana je tako tijekom srednjega vijeka na obje strane Jadrana bila izrazito poslovno pismo svakidašnjega života (središta njenog širenja bila su: Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik, Hvar, Korčula i Rab – gradovi usmjerni trgovačkim vezama prema Apeninskom poluotoku), ali su se uslijed 'iznimnog spoja estetske dekorativnosti i čitljivosti' (D. Brčić), beneventanom pisale i liturgijske knjige, kao što su: Trogirski blagdanski evanđelistar, Osorski evanđelistar i glasoviti Vekenegin evanđelistar.

Tekst djela Pompea Sarnellia (1649. – 1724.) koji u svom djelu 'Cronologia de’Vescovi ed Arcivescovi Sipontini' iz 1680. također navodi podatak kako je 'Sueripolo Capitano degli Slavi' pobijedio 'Saracene' na Monte Garganu i osnovao dvije 'kolonije': Vico i Peschice; Današnji izgled stare utvrde Peschici na obalnoj litici

Zanimljivo je kako se istodobno sa širenjem pisma beneventane sa zapadne na istočnu obalu Jadrana u suprotnom pravcu, tj. prema zapadnojadranskoj obali juga italskog poluotoka širio jezik raširen u istočnojadranskom slavenskom zaleđu. Naime, u drugoj polovici X. stoljeća izvjesni 'Sueripolo' (pritom je možda riječ o pogrešno navedenom imenu Svetipolk) je kao vođa 'Slavena' oko 970. godine u ime cara Otona I. s južnotalijanskog poluotoka Gargana istjerao Saracene (Arape) i na tamošnjim obalama osnovao dvije naseobine: današnji grad Peschici te mjesto Vico del Gargano.

Sam grad Peschichi ('castrum di Pesclizio') se nekada nazivao i 'Pontone degli Schiavoni', a Vico del Gargano 'Coppa Schiava'. Pritom, naziv Peščica ili Peščići podsjeća na Pisak na suprotnoj obali Jadrana (istočno od Omiša), a označava pjeskovito tlo.

Narodna nošnja seljana iz mjesta Schiavi di Abruzzo (grafika iz 1809. godine, autor: Bartolomeo Pinelli)

Deseto stoljeće je i doba kada je uz rijeku Trigno (sjeverozapadno od poluotoka Gargana), 40-ak kilometara u unutrašnjosti Apenina (pokrajina Abruzzi), zabilježen 'slavenski' naziv mjesta Schiavi di Abruzzo – koje se tako naziva i danas. Tako je dokumentu iz 989. godine zabilježeno 'S. Salvator ad Sclavz', zatim 1057. – 'infinibus de castro qui vocatur Sclabz', te 1058. godine: 'S. Salvator ad Sclavos', pri čemu je redom riječ o naznakama etničke prisutnosti određenog slavenskog stanovništva.

Iako je u ovom slučaju od slavenskih etničkih tragova ostalo tek ime, u 10-ak kilometara udaljenom Mundimitru (tal. Montemitro), kao i u susjednim selima: Filić (tal. San Felice del Molise), Živavoda Kruč (tal. Aquaviva Collecroce), Tavela (tal. Tavenna) – u pokrajini Molise – i danas se mještani koriste hrvatskim, točnije moliškohrvatskim jezikom! 

Područje današnjih moliškohrvatskih naselja između rijeka Trigno i Biferno na naslovnici kalendara iz 1973. godine; Naselja Mundimitar (Montemitro), Filić (Felice) i Palata na karti iz 1613. s naznačenim brojem kuća 

To su 'ostatci ostataka' moliških ili molizanskih Hrvata, kojih je u prošlosti bilo i nekoliko desetaka tisuća, dok je danas izvornih govornika moliškohrvatskog jezika (tj. štokavskog s primjesama čakavštine i mnoštvom talijanizama) u navedenim naseljima tek između jedne i dvije tisuće, te stoga spada u skupinu jezika kojima prijeti nestanak. 

Zabilježeno je kako se početkom XVII. st. (oko 1600. godine) u tim krajevima hrvatskim jezikom govorilo u šest sela, primjerice u Montelongu još u XVIII. st., a u Palati sve do XIX. stoljeća, dok u susjednoj Taveli tada hrvatski jezik zamire (u naše vrijeme njegova uporaba ponovno oživljava!). Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić 1883. godine piše kako su se u udaljenijem San Biasu očuvale tek neke hrvatske riječi, ali i predanje o dolasku njegovih stanovnika 's one bane (tj. strane) mora' – tj. istočnojadranske obale.

Simbolični prikaz prelaska predaka moliških Hrvata s istočne na zapadnu obalu Jadrana krajem 15./početkom 16. st.: Spomen Dalmatincima ('Dalmatiae gentes') iznad ulaznih vrata crkve Santa Maria la Nova u moliškoj Palati, koji je bio u međuvremenu uništen (tijekom perioda buđenja talijanskog fašizma 1915.) pa obnovljen; Pogled na današnju Palatu i Filić (tal. San Felice del Molise) te natpis iznad ulaznih vrata crkve Santa Maria di Costantinopoli u moliškoj Taveli (tal. Tavenna) u kojem se spominje kako ju je 1773. godine podigao 'ilirski' narod: 'D.O.M. Illirici gens cara Deo me extollere curant. Deiparae sacramenti regiam. Regis ero A.D. 1773.'

Naime, doseljenici s hrvatske obale Jadrana, bježeći pred pritiskom Osmanlija, stigli su na područje današnjeg Molisa u većem broju krajem XV./početkom XVI. stoljeća te se tako naselili u kraj opustošen razornim potresom 1456. godine. Uslijed te prirodne katastrofe bila su uništena čak 32 dvorca, dok je u Termoliju pao toranj sa zvonikom i gornji dio katedrale, a procjenjuje se da je bilo oko 40.000 žrtava.

O tome kako su istočnojadranski Dalmatinci tj. hrvatski doseljenici obnavljali razrušenu zemlju svjedoči natpis iz XVI. st. koji stoji u mjestu Palata: 'HOC PRIMUM DALMATIAE GENTES INCOLUERE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS TEMPLUM EREXERE ANNO MDXXXI', što znači: 'Ovdje prvi bijahu Dalmatinci koji nastaniše ovo mjesto i koji iz temelja podigoše ovaj hram godine 1531.'. 

Zabilježeno je kako se današnji Mundimitar (tal. Montemitro) u nekim primjerima nazivao Sv. Lucija, kao na ovoj karti iz 1799. godine; Hodočasnica iz moliškohrvatskih naselja početkom XX. stoljeća

Nadalje, sačuvani su zapisi o doseljavanju Hrvata u Sv. Blaž (San Biase) godine 1508., zatim Filić (San Felice) 1518., dok Živuvodu Kruč (Acquaviva Collecroce) obnavljaju 1537. godine nakon što su napustili Ceritello uslijed epidemije kuge (u jednoj buli pape Bonifacija VIIl iz 1297. bilježi se 'Castrum Aquaevivae cum Vassallis Schiavonis' – što je prvi spomen 'Slavena' na području Molisa!). 

Istočnojadranski doseljenici u Mundimitar stižu nešto kasnije doseljavanjem iz Filića, a i tu je sačuvana drevna predaja kako su u Molise stigli 's one bane mora' jednog petka u mjesecu svibnju noseći sa sobom kip svete Lucije. Budući da se ne zna koji je točno petak u pitanju, kao takav danas obilježavaju svaki petak u svibnju. Zanimljivo je kako se Mundimitar naziva upravo nazivom Sv. Lucija na jednoj karti s kraja XVIII. stoljeća, točnije 1799. godine!

Današnji San Giacomo degli Schiavoni (hrv. Štijakov) u zaleđu Termolija, u kojem se (prema V. Klaiću) do XIX. stoljeća zadržala predaja o istočnojadranskom podrijetlu tamošnjeg stanovništva; moliške Hrvatice iz Kruča u narodnim nošnjama početkom XX. stoljeća (fotografije A. Baldaccija)

Kako navodi moliškohrvatski autor Antonio Sammartino, Hrvati su u obližnji Štijakov (tal. San Giacomo degli Schiavoni) naseljeni također u drugoj polovici XVI. stoljeća zahvaljujući tadašnjem biskupu Termolija – Vinzenzu Durantu, o čemu je njegov nasljednik Tomaso Giannelli u XVIII. stoljeću ostavio sljedeći zapis: '…dođoše iz Dalmacije muškarci i žene, kojima je, kao kmetovima, biskup dao utočište na svojem posjedu San Giacomo. Obzirom da su pokazali želju da se za stalno nasele ovdje, godine 1564. potpisan je ugovor…'.

Seoski prizori iz moliškohrvatskih naselja početkom XX. stoljeća: fotografije koje su objavili Antonio Baldacci 1908. i Milan Rešetar 1911. godine (povratak s jematve)

Uz navedena naselja u pokrajini Molise hrvatski jezik se nekada koristio i na području primorskog mjesta Petacciato, zatim u unutrašnjosti: u Monteneru, Ripalti (tal. Mafalda) i Castelmauru (nekada Casteluccio), koje bi (prema nekima) bilo i nastarije tamošnje naselje slavenskog stanovništva. Zanimljivo je kako je naselje sličnog imena – 'Castellucium de Sclavis' (današnji Castelnuovo della Daunia) zabilježeno istočnije od Molisa i zapadno od poluotoka Gargana (današnja pokrajina Foggia) još sredinom XII. stoljeća (1150.-1168.), dok se sve do kraja XVIII. stoljeća nazivalo 'Castelluccio degli Schiavi' (primjerice: 1310. - 'Archipresbiter Castellucii de Sclavis'; 1328. - 'C/ero Castellutii de Schavis/Sclavis'), te se smatra kako su ga također osnovali 'Slaveni'.

Crkva sv. Marije u mjestu Devia (poluotok Gargano), na koje se odnosi isprava iz 1043. godine kojom su braća Schipizio i Lupulo, sinovi Sberagna u prisutnosti tamošnjeg župana Andrije prodali Leonu, redovniku i svećeniku samostana sv. Marije 'iuxta mare' neko zemljište u blizini tog samostana

Na Garganu, za mjesto Devia – smještenom zapadnije od Peschica zabilježeno je 1042. kako tamošnjim naseljem upravlja 'juppàno' tj. župan Andrija, što je nesumnjivo starohrvatska riječ za mjesnog službenika. 

U vrijeme Sicilskog kraljevstva, oko godine 1154., mjesto Peschici je bilo pod gospodstvom susjednog normanskog kneza Lesine, što ponovno otkriva tragove slavenske, točnije hrvatske jezične toponimije. Naime, uz obalu od Devije prema Štijakovu nalazi se laguna Lesina (ime dolazi od starog slavenskog pridjeva 'liesno', što znači 'šumovito mjesto ili otok'/Talijani i danas nazivaju otok Hvar drevnim nazivom 'Lesina'), kao i istoimeno naselje.

Mjesto Lesina na zapadu poluotoka Gargana smještena je uz obale istoimene Lagune; Povijesna karta Abrahama Orteliusa 'Italia nam tellus Graecia Maior erat…' iz 1595. godine na kojoj se nešto zapadnije od Lesine nalazi natpis 'DELMATIA' tj. DALMACIJA – suvremena mapa zapadnojadranske 'male Dalmacije' s označenim mjestima koja podsjećaju na sadašnje i nekadašnje toponime hrvatskog, slavenskog i dalmatinskog podrijetla

Naposljetku, poznati flamanski geograf Abraham Ortelius na svojoj povijesnoj karti 'Italia nam tellus Graecia Maior erat…' nastaloj 1595. godine nešto zapadnije od Lesine postavlja naziv 'DELMATIA' tj. DALMACIJA ('Parergon', izdanje iz 1624., Antwerpen), upućujući time na istočnojadransko (dalmatinsko) podrijetlo tamošnjeg stanovništva, a osim povijesnog spomena Dalmatinaca u selima Palata ('DALMATIAE GENTES') i Štijakov ('dođoše iz Dalmacije muškarci i žene') te naziva mjesta poput Peschica (Pisak) i Lesine (Hvar) u ovoj zapadnojadranskoj 'maloj Dalmaciji' nalazimo dolinu zvanu Ragusa (što je drevni naziv Dubrovnika) na području Monte Sant'Angelo (južni predio Gargana), kao i dva toponima na samom vrhu garganskog poluotoka: 'Punta Crovatico' i 'Grotta Crovatico' (nekada 'Cruàteche') – smještena upravo nasuprot Palagruže, koja izričito svjedoče o prekojadranskim poveznicama još iz starohrvatskog doba.

Usporedba nekih riječi iz garganskog dijalekta Peschica s odnosnim riječima hrvatskog i talijanskog jezika, tablicu donosi hrvatski novinar Miljenko Dujela u članku 'Peschici: Dalmacija s one strane Jadrana', 2019. godine; Garganski toponimi koji podsjećaju na istočnojadranske lokalitete: Lesina (Hvar), Peschici (Pisak), Ragusa (Dubrovnik) uz hrvatske i slavenske toponime nasuprot Palagruže i na otočju Tremiri (Spaggia di Crovatico, Cala degli Schiavoni), dok se današnje mjesto Vico del Gargano nekada nazivalo 'Coppa Schiava', a Peschici 'Pontone degli Schiavoni'

U novije vrijeme gargansko-moliške obale 'male Dalmacije' s njezinim istočnojadranskim iskonom povezuje sport i poezija. Tako je 18.-20. lipnja 2010. godine Udruga lađara Neretve u suorganizaciji s Udrugom 'Luigi Zara' iz moliškohrvatskog Filića izvela jedinstveni podhvat preveslavanja Jadranskog mora u neretvanskoj lađi: od neretvanskog Metkovića do moliškog Termolija pod simboličnim nazvom 'Tragom pradjedova'. 

Četiri lađarske posade, koje su se izmjenjivale prilikom neprestanog veslanja, su udaljenost od 270 kilometara prešle za 37 sati. Usporedbe radi, redoviti kolovoški Maraton lađa na rijeci Neretvi vesla se na udaljenosti od 22,5 km, što znači da su neretvanski lađari u proteklih 27 godina (od 1998. kada se maraton održava) dvije jadranske obale mogli povezati još barem dva puta!

Lađarski pothvat preveslavanja Jadranskog mora u lipnju 2010. 'Tragom pradjedova' započeo je u Metkoviću, a završio u Kruču (Aquaviva Collecroce). Posada moliških Hrvata Udruge 'Luigi Zara' iz Filića sudjelovala je uzastopno na neretvanskom Maratonu lađa 2002.-2009., a zatim 2011. i 2015. godine

Istodobno u moliškom Mundimitru, na drugoj strani Jadrana, upravo početkom kolovoza - oko blagdana sv. Lovre, posljednjih desetljeća se tradicionalno održava 'Večer na našo' tj. završna svečanost i večer proglašenja pobjednika literarnoga natječaja 'Fondazione Piccoli', odnosno središnje godišnje događanje vezano uz moliškohrvatsku poeziju. Naime, identitet moliških Hrvata se, još od 60-ih godina prošlog stoljeća i prvih literarnih časopisa, kroz desetljeća oblikovao i postao prepoznatljiv upravo kroz pjesništvo. 

'Živoj Vodi' – pjesma Splićanina Josipa Barača iz 1904. godine posvećena mjestu Kruč. Barač je 1904. s Emanuelom Vidovićem, Josipom Smodlakom i Herkulanom Lugerom posjetio moliške Hrvate, a 1911. dao ime nogometnom klubu 'Hajduk'; Logo sportskog društva 'Jizola Kroata do Moliza' – tj. 'Hrvatski otok iz Molisea' osnovanog 2009. godine sa sjedištem u Kruču, a koje je okupljalo nogometaše iz moliškohrvatskih naselja; Nogometaši 'Hrvatskog otoka…' u svojim službenim dresovima sa šahiranim bijelo-crvenim uzorkom

Tako je od 2002. iz natječaja koji se objavljuju svakog srpnja od pristiglih literarnih radova objavljeno čak sedam zbirki moliškohrvatske poezije i kratkih proznih tekstova - 'S našimi riči'. U glazbenom dijelu programa 'Večeri na našo' često sudjeluju i kulturno-umjetnička društva iz Hrvatske, primjerice 2023. FA 'Jedinstvo' iz Splita, a ove godine predstavnice Glazbene škole Josipa Hatzea iz Splita: Vita Vrekalo, Sanja Erceg-Vrekalo i Vanga Lučev. Kako je 11. kolovoza 2024. izgledao taj spoj Dalmacije i prekojadranske 'male Dalmacije' pogledajte u fotogaleriji moliškohrvatskog fotografa Gabriela Romagnolija!

Fotogalerija: Večera na našo

'NAŠA RIČ” (anno I-nr. 1), glasnik moliških Hrvata, 1967., izdavač: Karol Kleszczynski; 'Naš jezik: glasnik molisanskih Hrvata = La nostra lingua': 8-9 (list je izlazio od 1967. do 1972. godine); Primjer moliškohrvatske poezije Milene Lalli – moliškohrvatski jezik, s manjim razlikama u mjesnim govorima, je štokavsko ikavski!