Moravski Hrvati - kako su dospjeli u Češku i zašto su progonjeni nakon Drugog svjetskog rata

Kao što se poveznice ranosrednjovjekovne prošlosti mogu uočiti pri povijesnom oblikovanju najjužnije hrvatske narodno-jezične zajednice - tj. one gargansko-moliških Hrvata u Italiji, tako je doba ranog srednjeg vijeka nezaobilazan period i kada govorimo o trenutno najsjevernijem ogranku hrvatskog naroda, točnije o moravskim Hrvatima u Češkoj. Naime, češki krajevi nisu samo mitsko 'rodno mjesto' splitskoga Hajduka, nego su i stoljećima dom prilično male, ali žilave zajednice tamošnjih Hrvata, koja uspomenu na svoje podrijetlo, običaje i kulturu ustrajno njeguje sve do današnjeg dana.

Fotografije s ovogodišnjeg moravskohrvatskog kiritofa održanog u Frielištofu tijekom kojeg, uz svetu misu, središnji događaj predstavlja ophod s kozom u živopisnim narodnim nošnjama

O tome smo imali priliku svjedočiti nedavno, kada su moravski Hrvati 31. kolovoza u Jevišovki (hrv. Frielištofu) tradicionalno održali svoj kiritof ili kako bi u Slavoniji rekli - kirbaj, a u Dalmaciji - fjeru, odnosno feštu. Kako ističu koautori Marijan Lipovac i Franjo Vondraček u knjizi 'Češki Hrvati - hrvatski tragovi u Češkoj' upravo nakon čehoslovačke Baršunaste revolucije 1989. osniva se Udruga građana hrvatske narodnosti u Češkoj te počinje održavanje tamošnjeg Kiritofa, odnosno Hrvatskog kulturnog dana - manifestacije na koju redovito 'osim moravskih Hrvata dolaze i Hrvati iz Austrije i Slovačke, kao i izaslanstva iz Hrvatske te predstavnici čeških državnih i lokalnih vlasti'.

Moguće podrijetlo kneza Slavnika (umro 981.) - vladara srednjoeuropskog plemena Hrvata u današnjoj Češkoj (ilustracija s početka XVII. st., desno): prema jednoj teoriji potjecao bi od pobočne vladarske češke loze Pšemislovića - u tom slučaju njegova obitelj, kao i njegov otac sv. Vaclav, smaknuti su na isti datum 28. rujna!

Kako navode koautori moravskohrvatski Kiritof se inače tradicionalno održava prve nedjelje u rujnu, a zanimljivo je kako je jedan datum, također u mjesecu rujnu, bio sudbonosan za nekadašnje ranosrednjovjekovno pleme čeških Hrvata i to čak u dvjema prilikama tijekom X. stoljeća. Naime, 28. rujna 995. godine je datum kada je došlo do obračuna, smatra se članova velikaškog roda Vršovčana (iz današnje sjeverozapadne Češke) sa Slavnikovcima, koji su vladali područjima istočno od Praga, a ujedno i tamošnjim plemenom Hrvata, koje je bilo smješteno između Zličana i Moravljana. Nadalje, 60 godina ranije, 28. rujna 935. godine, bio je ubijen češki vladar Većeslav ili Vjenceslav I. Pšemislović - i to u velikaškoj uroti koju je potaknuo njegov brat Boleslav. 

Slavenska plemena u češkim krajevima početkom X. stoljeća: Duljebi, Lučani, Česi, Zličani…, dok Hrvati ('CHARVATI') zauzimaju područje istočno od Libica; Libice - gdje se vjerojatno dogodio pokolj Slavnikovaca 28. rujna 955. - nalazile su se na području plemena Zličana i bile su sjedište kneževske kuće Slavnikovaca

Pritom se za majku sukobljene braće (prema legendi sastavljenoj u prvoj polovici X. stoljeća, a sačuvanoj u rukopisima XIII.-XIV. stoljeća) kaže 'kako je majka Većeslavova, po imenu Drahomira, začuvši za smrt njegovu, plačući pohitala, bacila se na grudi njegove, pa ga onda dala odnijeti u svećenički dom'. Zatim se navodi: 'Ubojavši že sja mati jego (Drahomira) smerti i beža v Horvati (Krovati)'. Prema tome, majka sv. Vjenceslava (Václava) je utočište nakon brutalnog ubojstva svoga starijeg sina našla upravo na području istočnočeškog plemena Hrvata, koji su tada bili izvan dohvata vlasti Pšemislovića, odnosno Boleslava Okrutnog (935.-972.)

Srednjovjekovna ilustracija koja prikazuje ubojstvo češkog kralja Većeslava (Vaclava) 28. rujna 935.; Kneževski dvor i crkva u Libici (rekonstrukcija), gdje se vjerojatno dogodio pokolj roda Slavnikovaca 28. rujna 955. godine: obračun su preživjeli jedino knez Sobjeslav, sv. Vojtjeh (Adalbert) i njihov polubrat Radim 

O postojanju hrvatskog plemena u današnjoj Češkoj nešto ranije svjedoči 'Anglosaska kronika' sastavljena u Wessexu za vrijeme kralja Alfreda Velikog (871.-899.) na sljedeći način: 'Na sjeveroistok od Moravljana jesu Dalaminci, i na istok od Dalaminaca jesu Hrvati ('Horigti'), i na sjever od Dalaminaca jesu Srbi, i na zapad od njih Siusli. Na sjever od Hrvata ('Horoti') je zemlja žena, i na sjever od zemlje žena jesu Sarmati sve do Ripejskoga gorja'. Također, arapski pisac Masudi krajem prve polovice X. stoljeća (943./944.) piše o karpatskim Slavenima za čije kraljeve kaže da su se neki pokrstili, dok su drugi ostali pogani. Prema Masudiju, u davna vremena nad slavenskim narodom Volinjana vladao je kralj Mağah, a uz Volinjane između ostalih slavenskih plemena Masudi spominje i Moravljane, Hrvate ('Chorwātin') i Čehe.

Prikaz područja dvaju susjednih srednjoeuropskih hrvatskih plemena u granicama današnje Češke: u povelji cara Otona I. iz 973. godine za ta dva slavenska plemena navodi se: '...Chrovati et altera Chrowati…'; Novac kojeg su kovali Slavnikovci do 955. godine odnosno knez Sobjeslav (981.-1004.), nasljednik kneza Slavnika

Početkom XI. stoljeća, kada je i posljednji Slavnikovac - knez Sobjeslav - izgubio život 1004. godine boreći se na praškom mostu iznad rijeke Vltave, u bitci koja se vodila između poljskih i čeških snaga, istočnočeško pleme Hrvata je ostalo bez zasebnog vladara. Naposljetku, poljski knez i kralj Boleslav I. Hrabri (992.-1025.) - prema navodima kroničara Kadlubeka - pokorio je svojoj vlasti, među ostalima, i jedno hrvatsko pleme: 'Hunnos seu Hungaros, Cravatios et Mardos, gentem validam, suo mancipavit imperio', pri čemu se vjerojatno misli upravo na ove češke Hrvate. Od tog vremena više nema vijesti o tom srednjoeuropskom hrvatskom plemenu, koje je vremenom postalo dijelom češkog naroda. No, na hrvatske korijene među Česima i u naše vrijeme podsjeća toponim 'Charwath' u okolici grada Olomouca (danas selo 'Charváty'), dok Vjekoslav Klaić u XIX. st. bilježi čak tri češka mjesta zvana 'Charwatice'.

'Pozdrav z Charvát' – razglednica s početka XX. st. današnjeg mjesta Charváty u okolici češkog Olomouca; Rekonstrukcija izgleda slavenskog ranosrednjovjekovnog 'górdЪ'-a, tj. utvrđenog naselja: Korijen plemenskog imena Hrvata od južne do srednje i istočne Europe (Hrvatska, Češka, Ukrajina) potječe od toponima „hrvat“ sa značenjem „grada“ ili utvrđenog mjesta – izraz 'hrvat' dolazi od praslavenskog *Xъrvat- < *Xurwāt (u praosetskom/alanskom *xurvæt- ili *xurvāt-, (*hurvæt- ili *hurvāt-) znači: onaj koji čuva, čuvar)

Da je srednjovjekovnim Česima bilo poznato postojanje 'domaćih' hrvatskih plemena posredno svjedoči i poznata legenda o Ivanu 'hrvatskom'. Prema toj legendi češki knez Borivoj (o. 867.-o. 889.) (djed sv. Većeslava) je, loveći uz rijeku, strijelom ubio košutu. Nedugo nakon toga događaja, nakon što su se njegovi ljudi napojili mlijekom koje je isteklo iz ubijene košute, Borivoj je ugledao mušku osobu koja mu se predstavila kao Ivan 'hrvatski' - sin kralja hrvatskoga. Međutim, prema novijim istraživanjima, Ivan ne bi bio 'hrvatski' kraljević, nego 'korvajski' monah, sin obodritskog kneza Gostomysla, te je, prema tome, njegovo povezivanje s češkim Hrvatima posve neutemeljeno i pogrešno.

Prikaz Svetog Ivana Pustinjaka (zvanog i korvejský, korvatský, hrvatski i češki) i današnja kapelica u spilji u kojoj je živio: smatra se kako je preminuo između 882. i 893. godine, a štovan je u katoličkoj i pravoslavnim crkvama

Prema tumačenju Josefa Vašice pridjev 'korvacki' (tj. hrvatski) bi u tom slučaju dolazio od izvornog 'korvajski', što bi opet bilo izvedeno od naziva Korvajskog samostana, budući da je 'kraljević Ivan' bio 'korvajski monah'. Do te greške u prepisivanju (i posljedično pogrešnih historiografskih tumačenja) došlo je vjerojatno pogreškom pisara koji je znao za postojanje hrvatskih plemena u ranosrednjovjekovnoj Češkoj te je smatrao da je posvojni pridjev 'korvajski' zapravo stariji oblik za 'korvacki' (tj. hrvatski). Prema tome, Ivan korvajski je bio stvarna osoba, čiji je otac najvjerojatnije bio Gostomysl (IX. st.-844.), knez slavenskog plemena Obodrita na sjeveru današnje Njemačke.

Samostan Emaus u Pragu - prije bombardiranja krajem II. svjetskog rata; Prilikom renovacije oko 2000. na jednoj od fresaka samostana pronađen je još jedan natpis pisan hrvatskom uglatom glagoljicom upisan na gornjoj borduri crnom bojom, na početku kojega je vidljivo glagoljičko slovo 'Č'

Osim toga češku kulturu je tijekom srednjega vijeka obogatio i jedan specifični hrvatski kulturni utjecaj s juga Europe - uglata glagoljica. Naime, 1962. godine otkriven je grafit hrvatske tj. uglate glagoljice urezan u zid kaptolske dvorane u Emausu, a koji potječe iz 1420. godine. Emaus je poznati benediktinski samostan u Pragu zvan 'Na Slovanech', s crkvom posvećenoj Majci Božjoj, svetom Jeronimu, svetom Ćirilu i Metodu, svetom Vojtjehu i svetom Prokopu, a osnovao ga je 1347. godine češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. te u njega doveo glagoljaške svećenike iz hrvatskih krajeva kako bi liturgiju slavili na slavenskom jeziku. Na popularnost tog samostana upućuje činjenica kako je ime patrona, 'dalmatinsko-hrvatskog' svetca Jeronima, u XIV. st. učestalo među Česima (najbliži suradnik Jana Husa zvao se Jeronim Praški), dok prikaz svetog Jeronima, kao 'pohrvaćenog' antičkog svetca, postaje motiv mnogih čeških slikarskih djela. 

Fragment psaltira pisanog na hrvatskoj glagoljici iz prve polovice XIV. st., koji je donesen iz hrvatskih krajeva u praški samostan Emaus; stranice Reimskog evanđelistara iz 1395. godine (www.croatianhistory.net)

U samostanu Emaus je početkom XV. st. (1416.) nastala prva češka Biblija na glagoljici koju su napisali češki učenici hrvatskih glagoljaša, a nešto ranije (1395.) sastavljen je evanđelistar koji je kasnije preko Budima i Carigrada dospio u francuski Reims. Taj je evanđelistar, kako se smatra, stoljećima služio za prisizanje kraljeva Francuske prilikom krunidbe, pa tako i kralja Luja XIV. Naposljetku, smatra se da je prema glagoljskom slovu ⰶ (ž), koje na sebi ima kvačicu, autor češkog pravopisa Jan Hus dobio ideju da kvačicu prenese na slova latinice. Zanimljivo je kako su tako nastali latinični znakovi za glasove 'č', 'š' i 'ž', koje je zatim u XIX. st. Ljudevit Gaj prenio u hrvatski pravopis. Od prve polovice XV. st. samostan je pripao reformističkoj skupini husita, a katolicima je vraćen tek 1589. godine.

Područja naseljavanja moravskih Hrvata u jugoistočnoj Češkoj od XVI. stoljeća: dok su u naseljima Frielištof, Dobro Polje i Prerava uz današnju granicu s Austrijom hrvatske obitelji uspjele očuvati narodno-jezični identitet sve do suvremenog doba, u drugim naseljima su tijekom stoljeća doživjele asimilaciju (označeno žutom bojom)

U međuvremenu je s juga do čeških krajeva, točnije Moravske, pristigao val južnoeuropskih Hrvata i to u bijegu pred sve jačim pritiskom Osmanlija. Tako 1526. godine neki plemići iz hrvatskih krajeva (obitelji: Jakušić, Vratković, Sasči, Lubetić, Juvančić, Sikulić, Fiorović i druge) kupuju posjede u južnom dijelu Moravske te tako zamjenjuju nesigurni rodni mediteranski kraj Srednjom Europom. Veći broj hrvatskih obitelji u Moravskoj je zabilježen 1539. godine. Tada, primjerice, u okolici Břeclava nastaju dva hrvatska sela: Poštorna zvana i 'Unter Krabatten' tj. Donji Hrvati, te 'Obern Krabatten' tj. Gornji Hrvati, koji su kasnije ponijeli ime Charvatska Nova Ves (tj. Hrvatsko novo selo) - danas sastavni dio grada Břeclava. Oko 1570. hrvatske izbjeglice su osnovale i selo Bischofward - kasnije zvano Hlohovec. Međutim, pod utjecajem okolnog češkog stanovništva ti su se Hrvati posve srodili s Česima i sačuvali su tek uspomenu na davno podrijetlo iz hrvatskih krajeva.

Spomenik doseljenju Hrvata u Moravsku podignut 1884. godine u Frielištofu (Jevišovki); današnja Charvátská Nová Ves - dio grada Břeclava u jugoistočnoj Češkoj; Hrvatski dom u Frielištofu početkom 21. stoljeća (Marijan Lipovac i Franjo Vondraček: 'Češki Hrvati - hrvatski tragovi u Češkoj', 2020.)

S druge strane, hrvatske obitelji koje su pred Osmanlijama izbjegle u krajeve Moravske nešto zapadnije od Břeclava, točnije oko grada Mikulova (sela: Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) našle su se okružene uglavnom njemačkim stanovništvom pa su, zahvaljujući međusobnoj većoj etničkoj različitosti Hrvata i Nijemaca, uspjele u znatno većoj mjeri sačuvati svoj identitet, odnosno svijest o podrijetlu, običaje i jezik. Tako su se 1538. godine Hrvati naselili u selo Frielištof, kao i na vlastelinstvo Drinovac (njemački Dürnholz) velikaške obitelji Liechenstein. Iako su bili protestanti, Liechensteini su na svoje posjede primali katoličke obitelji iz hrvatskih krajeva, jer su se ti Hrvati doseljeni iz porječja rijeka Kupe i Une, te iz kvarnerskog zaleđa - a koji su govorili čakavskim narječjem - isticali kao dobri ratari, voćari, vinari, pčelari i ribolovci. 

Opis moravskih Hrvata kojeg donosi hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u svom djelu 'Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati' - svezak III. objavljenom 1883. godine u Zagrebu

U idućim stoljećima tamošnje moravske Hrvate spominju i pisci iz Hrvatske: Pavao Ritter Vitezović u svom djelu 'Kronika aliti spomen vszega szvieta vikov' iz 1696. godine, a u svojim putopisima s kraja XIX. stoljeća opisuju ih Đuro Kuten i Ivan Milčetić. Tadašnji izvještaji o njima govore kao o uspješnoj, gospodarski jakoj i uglednoj zajednici, koja se bavila vinogradarstvom, voćarstvom i konjogojstvom. Međutim, dok je nastavni jezik u školi u Frielištofu (od 1805.) bio njemački, a bogoslužni jezik u crkvi češki, oskudjevali su učenim ljudima. Dok su taj nedostatak uglavnom nadoknađivali čvrstom povezanošću s gradišćanskim Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj, kao 'zaštitnici' hrvatskog identiteta isticali su se i pojedini domaći Česi, primjerice mjesni svećenici: Alois Malec, František Venhuda i drugi. 

Dok se u praškoj pivnici 'U Fleků' okupljalo društvo splitskih studenata koje će se 1911. godine odlučiti za osnutak kluba 'Hajduk', Othmar Ružička, češki slikar iz Beča je u Frielištofu početkom XX. stoljeća slikao prizore iz svakodnevnog života moravskih Hrvata (desno, www.moravstichorvati.cz)

Dvadeseto stoljeće donijelo je nove izazove. Tako je godinu prije no što se u praškom Fleku sastalo društvo koje je donijelo odluku o osnutku splitskog Hajduka, pjesme moravskih Hrvata 1910. godine fonografom snimio Čeh František Pospišil, dok je prizore iz njihove svakodnevice naslikao bečki Čeh Othmar Ružička. Budući im je raspad Austro-Ugarske i nastanak Čehoslovačke 1918. donio veću izloženost češkoj asimilaciji moravski Hrvati se priklanjaju tamošnjim Nijemcima s kojima su stoljećima zajedno živjeli. Nadalje, niti beogradske vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Jugoslavije, daleki moravski Hrvati nisu zanimali. Stoga su 1934. vlastitim snagama podigli spomenik u spomen svojim poginulima tijekom Prvog svjetskog rata sa sljedećim natpisom: 

'Hrvatsko selo, hrvatski ljudi,

hrvatski jazik Hrvat ljubi.

Hrvati si, gdo more reć

da je nigdo ništo već.

Nek si ti, nek brat je tvoj,

od selienia lijeta broji!'

Drugi svjetski rat i poraće predstavljaju tragediju moravskih Hrvata. Naime, od 1938. postali su njemački državljani jer je te krajeve tada anektirala Njemačka, odnosno Hitlerov Treći Reich. Zbog mobilizacije i ratovanja u njemačkoj vojsci na Istočnom bojištu, vlasti obnovljene Čehoslovačke tijekom poslijeratnog razdoblja nepravedno su ih proglasile kolaboracionistima, pa je teška sudbina iseljavanja tamošnjih Nijemaca dočekala i Hrvate. Tako je Zemaljski narodni odbor u Brnu u lipnju 1948. donio odluku da se iz svoga zavičaja u druge dijelove Češke iseli 306 hrvatskih obitelji - sve do planine Jeseník, Opave, Olomouca i Prostějova. Tako su iz tri spomenuta sela moravski Hrvati raseljeni u čak 118 mjesta sjeverne i srednje Moravske, dok je jedan dio uspio prebjeći na Zapad. Zatim su u hrvatske kuće bili useljeni Slovaci iz Bugarske, a Frielištof je dobio posve novo ime - Jevišovka.

Skupina moravskih Hrvata početkom 30-ih godina prošloga stoljeća; Sadašnja i povijesna moravskohrvatska naselja, etničke granice i izmjene državnih granica u prvoj polovici XX. stoljeća

Međutim, unatoč pokušaju sustavnog zatiranja ta najsjevernija hrvatska narodno-jezična zajednica je uspjela preživjeti desetljeća komunističkog režima iza Željezne zavjese. Baršunasta revolucija 1989. godine napokon im je donijela mogućnost slobode, nakon što su godinama iz straha od državne represije čak izbjegavali i govoriti hrvatskim jezikom čakavskog narječja. Udruga građana hrvatske narodnosti u Češkoj osnovana je 1991. godine, a vlada Češke Republike je 1999. usvojila izjavu kojom je osudila poratne progone hrvatske zajednice u Moravskoj kao nezakonite. 

Uz tradicionalno održavanje Kiritofa ili Hrvatskog kulturnog dana u Frielištofu od 2008. godine postoji i Hrvatski dom, uređen u nekadašnjim župnim prostorijama, a koji danas ima ulogu muzeja moravskih Hrvata. Među njima djeluje folklorni ansambl 'Pálava' iz Mikulova, te se izdaju pjesmarice ('Jačke moravskih Hrvata') i monografije ('Farbe hrvatske Morave', 'Tri bisera'), dokumentira prošlost, jezik i narodna kultura te izrađuju narodne nošnje živopisnih boja.

Primjer publicističke aktivnosti moravskih Hrvata ('Boje hrvatske Moravske/Barvy chorvatské Moravy', 2017.); Unutrašnjost Muzeja moravskih Hrvata u Frielištofu (Jevišovki) uređenog u prostorijama Hrvatskog doma

Prema Lipovcu i Vondračeku od ukupno 1.125 osoba koliko ih se na popisu stanovništva u Češkoj Republici 2011. godine izjasnilo Hrvatima, procjenjuje se da ih tek oko šest stotina pripada skupini moravskih Hrvata. Stoga, ta najsjevernija hrvatska narodno-jezična skupina zaslužuje osobitu pažnju, kao i s obzirom na svoju vrlu zanimljivu povijest: od perioda ranosrednjovjekovnih plemena, preko hrvatskih glagoljskih zapisa, prijevoda i bogoslužja, potom izbjeglištva pred Osmanlijama tijekom XVI. stoljeća, stoljeća asimilacije te složene sudbine progona (i uspješne obnove identiteta!) tijekom suvremenog doba. 

'Ča muora to biti' – video isječak s tradicionalnom pjesmom moravskih Hrvata koju je 1910. godine snimio František Pospišil. Skladatelj Matěj Kroupa je u suvremeno doba starim pjesmama dao novi oblik. Naslov pjesme govori kako se u moravskohrvatskim naseljima tada govorilo čakavskim narječjem hrvatskog jezika