Nepo Kuzmanić: Vranyczany i Vranjicani nemaju nikakve veze s bosanskim plemstvom

U svibnju je u Zagrebu otvorena izložba 'Veličanstveni Vranyczanyjevi-umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji'. Na povijest obitelji od druge polovine 18. stoljeća pa do danas ja nemam apsolutno nikakve primjedbe, ali kako 'Wikipedija' na internetu iznosi popuno neutemeljene činjenice o njihovom podrijetlu, smatram ih potrebnim komentirati, premda sam o tome djelomično govorio prije više od dvadeset godina.

No, to samo svjedoči da su zablude o prezimenima i precima pojedinih obitelji duboko ukorijenjene, te da metoda kontinuiteta (koja podrazumijeva utvrđivanje nepobitne srodnosti između dvije susjedne generacije) još uvijek nije prihvaćena uz potpuno ignoriranje logike kao nezaobilazne discipline u istraživanju prezimena i predaka. No, krenimo redom.

U 'Wikipediji' se navodi da je rodonačelnik obitelji Manojlo Dobrinović, bosanski plemić, koji je 1454. godine primljen u plemićko vijeće grada Splita. Nadalje se iznosi da se Dobrinovići u Bosni spominju od početka 13. stoljeća, te da su se sredinom 15.stoljeća preselili u Dalmaciju, nastanivši se u Vranjicu kod Splita, uz promjenu prezimena Dobrinović u Vranjican, da bi se nakon pada Klisa (1537.godine) iselili na Hvar (Stari Grad) i Brač.

Pritom se ne navodi koji je izvor iznesenih podataka. Prema HBL-u (Hrvatski Biografski Leksikon) njihov autor je trogirski plemić Jerolim Bufalis (1725-1790), koji je rodoslovlje starigradske obitelji napravio 1782.godine. Jerolim Bufalis se bavio izradom genealogija, ali je prilično nepouzdan kada zalazi dublje u povijest, uz napomenu da je počesto izlazio u susret željama svojih naručitelja, kao što je slučaj i s obitelji Vranyczany (germanizirni oblik prezimena Vranjican).

Njegovu nepouzdanost ponajbolje ilustrira genealogija jedne splitske obitelji u usponu kada se nije potrudio da otac bude stariji od sina. No vratimo se na početak. Tvrdnja da je bosanski plemić Manojlo Dobrinović primljen u splitsko plemstvo u potpunosti je neutemeljena. Točno je da je splitski knez Christoforo Marcello 1444. godine u splitsko plemstvo primio obitelji Cranco, Martinušević, Nad ( t ) ali, te Manuela (Manojla) s pridjevkom Greco, bez prezimena.

Osim Manojla Greca, koji obnaša čast splitskog suca 1461. i 1462. godine, spominje se njegov sin Atanasij, i supruga Margareta, uz napomenu da se obitelj zadnji put javlja 1474. godine, bilo da je izumrla ili iselila. Iz imena Manojla i Atanasija je evidentno da je riječ o mletačkim podanicima iz grčkih krajeva (takozvani oltremarini), koji s Bosnom i Dobrinovićima nemaju nikakve veze, a nekmoli da bi prezime koje nemaju (ili se ne nalazi u dokumentima) mijenjali u Vranjican, prezime koje je nastalo istom nakon napuštanja Vranjica potkraj 16. stoljeća.

Dodat ću iznesenom da su splitski plemići imali posjede i na kopnu i na otocima, ali su stalno boravište imali u gradu. Što se bosanskog plemstva Dobrinovića tiče, reći će da sam na stranicama ovog lista utvrdio da u Bosni do njenog pada (1463. godine) nema prezimena. Prema tome, ako je i postojao nekakav Dobrinović (grbovnik Korjenić-Neorić iz 1595. ga ne spominje), riječ može biti samo o prezimenskoj oznaci kao što je na primjer Radinović (Pavao Radinović uz Hrvoja Vukčića-Hrvatinića i Sandalja Hranića, jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša s početka 15. stoljeća ).

Postavlja se pitanje odakle je Bufalis izvukao prezime Dobrinović. Metoda kontinuiteta lakoćom daje odgovor na postavljeno pitanje. U popisu Vranjica iz 9. srpnja 1569. među sposobnim za veslanje spominje se Mate Dobroević (Mattio Dobroevich), a u splitskom predgrađu spominju se 1475. Toma, a 1480. Dragiša Dobroević. Vrlo je vjerojatno da je obitelj sačuvala spomen na svoje izvorno prezime od kojeg je Bufalis tada oblikovao slično Dobrinović.

Kvalifikacija se vjerojatno odnosi na činjenicu da to nije moguće utvrditi putem matičnih knjiga Starog Grada koje su nažalost sačuvane samo od 1750. godine na ovamo (matične knjige grada Hvara sačuvane su od 1518. godine). Iz iznesenog je jasno da, ostavljajući po strani pojedinačne migracije, Vranjic nije napušten nakon pada Klisa nego nakon Ciparskog rata (1571-1573.). Stanovnici Vranjica iselili su u Split, te na otoke (Stari Grad na Hvaru, Pučišće na Braču).

Temeljem popisa iz 1569. u Stari Grad su iselile porodice Dobroević, Jerković, te Maroević, a možda i još neke, ali nam nesačuvanost matičnih knjiga Starog Grada priječi da to sa sigurnošću utvrdimo. Potjelu li svi Vranjicani, od kojih neki i danas žive u Starom Gradu, od Dobroevića ili pak neke druge vranjičke obitelji, također nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Nema, međutim, nikakve dileme da Vranjicani koji su potkraj 16. stoljeća doselili u Stari Grad potječu od vranjičkih obitelji, bilo da je riječ o Dobroevićima ili (i) nekim drugim.

Isto tako je jasno da su oni potomci vranjičkih težaka i ribara, jer drugih zanimanja u 16. stoljeću u Vranjicu jednostavno nije bilo. Premda temeljem raspoloživih dokumenata nije moguće sa sigurnošću utvrditi, možemo kazati, ostavljajući po strani pojedinačne migracije, da je staro stanovništvo Vranjica staro čitav niz stoljeća (mnogo prije od masovnih migracija iz Bosne), slično kao stanovništvo Kaštela.

Nema, dakle, govora o bilo kakvom plemenitaškom podrijetlu, već je jedna grana obitelji Vranjican iz Starog Grada, uzdigavši se u socijalnom statusu uz osiguranje sadašnjosti i budućnosti, pokušala transformirati svoju povijest, angažirajući za taj posao Trogiranina Jerolima Bufalisa, uz napomenu da su takve pojave, koje možemo svrstati u obiteljsku mitologiju, bile prisutne kako na našim tako i na drugim prostorima. Premda jedan moj stari prijatelj kaže da se moramo baviti i mitologijom, kad je povijest obitelji, ali i svaka druga u pitanju, prednost trebamo dati činjenicama i njihovoj korektnoj interpretaciji.