Nevjerojatno zvuče opravdanja koja se proteklih dana mogu čuti oko nepostupanja šibenskog suda u slučaju Kristijana Aleksića nakon što je 2023. optužen za nezakonito držanje oružja. Tužiteljstvo nije tražilo pritvor, već godinu dana zatvora, a na predmetu su se izmijenile dvije sutkinje kojima nije bio prioritetan jer nije bio pritvorski. Aleksić je tako nakon uhićenja pušten i na slobodi je čekao početak suđenje do kojeg nije nikada došlo.
Pritvor u ovom slučaju je s obzirom na maksimalnu kaznu za ovo kazneno djelo mogao trajati najdulje tri mjeseca i bio bi konzumiran u predloženu sankciju tako da Aleksić ne bi bio u zatvoru duže od godinu dana, ali bi bio. Ne bi mu država poručila da je sasvim nebitno što je kod osuđenog ubojice nađeno oružje. Moguće da ni to ne bi spasilo život 19-godišnjeg Luke Milovca kojeg je ustrijelio kada mu je donio pizzu na kućna vrata. Ovako, međutim, ispada da sudstvo i DORH nisu napravili ni minimum na koji ih obavezuje zakon, zdrav razum i logika.
Za što služi kaznena evidencija?
Od Državnog odvjetništva nismo dočekali odgovor zbog čega nisu tražili pritvor, sud se ispričao velikim brojem predmeta, premalim brojem sudaca i nepostojanjem prioriteta u konkretnom slučaju. Pozvali su se na dva zakonska paragrafa, no da su pogledali spis ubojstva Marijane Sučević iz 1994. godine, vjerojatno im takvo što ne bi ni palo na pamet. Predmet bi dobio apsolutnu žurnost.
Prije svega, treba znati da tužitelji i suci imaju na raspolaganju sustav kaznene evidencije te bi trebali dobro znati tko im dolazi na vrata. Za Aleksića su te 2023. minimalno raspolagali podatkom da je 2002. pravomoćno osuđen na 14 godina zatvora za teško i okrutno ubojstvo 22-godišnje Marijane Sučević. U presudi se navodi da joj je zadao 17 ubodnih rana po cijelom tijelu i da ju je udario metalnom šipkom po glavi. Da su se htjeli dodatno informirati, mogli su u predmetu od 700-stotinjak stranica pronaći i detalje njegovog iskaza policiji koja ga je pokupila godinama nakon ubojstva kada se svojim nedjelom počeo hvaliti u teretani.
Da su to pročitali, teško da bi itko mogao zaključiti da se ne radi o prioritetnom spisu.
Evo što je Aleksić ispričao policajcima.
'Marijanu Sučević sam poznavao površno kao susjedu iz sela. Prolazila je pored naše kuće, uredno je pozdravljala. Marijana mi se kao djevojka sviđala. Ponekad sam na televiziji gledao kriminalističke filmove, razmišljao sam o tome da li bih ja tako nešto mogao napraviti. Dok sam gledao kako se u filmu muškarci ubijaju vatrenim oružjem, zapazio sam da mi skače adrenalin. Osjećao sam uzbuđenje u želucu, znojio bih se. To me je ponukalo da vidim bi li tako nešto mogao napraviti.
Tupi nož od kuhinjskog bešteka naoštrio sam na vrhu u dužini tri centimetra. Ručku sam obložio aluminijskom cijevi dužine 10 centimetara, kako bi dobio veću površinu za zahvat. Prije ubojstva mi je hobi bio skiciranje modifikacije pošade. Nož sam naoštrio turpijom za čelik, a to je teško išlo. Nekada bi po četiri sata turpijao.
Ubojstvo Marijane Sučević planirao sam nekoliko mjeseci i pripremao se za to. Od majke sam uzeo rukavice i malo ih prepravio. Pripremio sam i šipku iz mašine za pranje rublja. Trčao sam navečer i u više navrata iz napuštene pojate promatrao kada će doći Marijana.
Deset sekundi stajao pred žrtvom prije no što ju je ubo
Tog dana sam krenuo od kuće oko 21 sat. Skrio sam se uz zidić kod pojate. Oko 21.30 čuo sam autobus i korake. Malo sam se nećkao, a onda zatrčao za njom. Izašao sam na asfaltni put. Marijana je bila petnaestak metara od mene. Bio sam u patikama, trčao sam lagano da me ne bi čula. Kada sam došao na pola metra od nje, oboje smo zastali desetak sekundi.
Nož je doticao njezinu majicu. Razmišljao sam zašto tu stojim i ubo je plitko dva centimetra. Ona je zacvilila kao prase kad se kolje te zastenjala i zaskičila. Pala je na leđa, bacala se po tlu rukama i nogama. Uplašio sam se, bio sam u dvojbi da li da pobjegnem. Udaljio sam se dva metra, a onda vratio, kleknuo te ju ubo četiri puta u prsa. Bio je mrak i nisam ništa vidio.
Vidio sam da se Marijana digla kako bi potrčala prema svojoj kući. Udario sam je šipkom po glavi, nakon čega je pala i nije se više micala. Ponovno sam pokušao pobjeći od nje, ali sam se vratio čuvši jaukanje. Vidio sam kako puzi po podu. Ubo sam je još pet puta nožem u leđa. Prije nego sam je udario šipkom, rekla mi je 'Aleksiću', a ja cijelo vrijeme nisam progovorio nijednu riječ.
Nakon što sam je udario, šipka mi je ispala iz ruke. Tražio sam je deset minuta da me po njoj ne nađu. Pobjegao sam uz brdo Ošljar. Nož i rukavice sam skrio ispod jednog kamena, a šipku sam stavio ispod jednog automobila. Kod kuće sam primijetio točkice od krvi na tuti i patikama, a na prsima sam osjetio da me peku ogrebotine od Marijaninih nokata. Adrenalin me još uvijek držao pa nisam osjetio posjekotinu na sredini prsta. Ožiljak imam i dan danas. U mraku sam zarezao svoju lijevu ruku nožem.
Nakon masakra večerao s roditeljima
Patike sam obrisao krpom iz kade, umio se i oprao ruke, skinuo tutu i oprao nogavice. Nakon što su roditelji otišli spavati, sve sam potopio u vodu i stavio u mašinu za pranje rublja. Prije toga sam večerao s ocem i majkom, a potom je stigao brat.
Sljedeći dan majka me ispitivala gdje sam bio prethodne večeri. Mislim da tada nije sumnjala u mene, ali me nakon mjesec dana pitala jesam li bio tamo gdje je ubijena Marijana Sučević, na što sam joj odgovorio da nisam. Nakon tri godine mi je govorila: 'Znam da si to ti bio'.
Majka je dan nakon ubojstva spazila šipku ispod auta. Pitala me je što šipka radi tamo, a ja sam joj kazao da sam s njom trčao kako bih tjerao divlje pse. Idući dan na kominu sam spalio rukavice. Nož sam držao pet dana dok nisam vidio da je sav savijen i da je bilo Marijanine krvi. Ručku sam demontirao i bacio u klanac u usjek željezničke pruge. Nož sam stukao stinom i malom macom. Šipku sam stavio u ormar u majčinoj sobi.
Duži period sam živio pod pritiskom onoga što sam učinio. U kući sam živio kao u zatvoru, cijeli dan sam u sobi spavao, a noću lutao. Mučila me pomisao da će nekoga okriviti za moj zločin. Razmišljao sam da se ohrabrim i policiji sve ispričam. U kući sam postajao sve agresivniji, sve me živciralo.
Zadnje tri godine zamijenio sam dan za noć. Gledao sam serije Nikita i Obitelj Soprano i o britanskoj policiji jer je bila poučna o ispitivanju.
Kajem se što sam ubio Marijanu Sučević i smatram da su tome krivi televizija i filmovi koje sam gledao iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Filmovi su me potakli na tako ružnu stvar koju danas ne mogu objasniti'.
