NAŠA NOVINARKA NA HITNOJ: Trebala sam zdravstvenu pomoć, a pravo je vrijeme bilo i za provjeru stanja u splitskoj bolnici

Svega 26 minuta provesti na Hitnoj pomoći, uključujući traženje na koja vrata pokucati, budimo realni, nije nešto što biste očekivali u našoj bolnici. Govorimo o situaciji kada sami odete do bolnice, a ne zovete Hitnu pomoć.

Bila je to noć s boli, preciznije, zdravstvenim problemom koji je sinoć bio intenzivniji. Odlučim se na odlazak do bolnice, ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet pozvati Hitnu da dođu do mene. Ima sigurno hitnijih slučajeva, a promislim se onako zbunjena i odlučna istovremeno da mi nije stan reprezentativan jer smo u radovima. Mater mi ne bi oprostila da je došao bilo tko, kamoli doktor, a da nije sve na svom mjestu, smijem se od muke. Osim toga, Švrćo bi lajao, razbudio bi susjedstvo.

- Doć ću brzo, Švrćo - pomazim ga i izađem.

- Lako ti je njega lagat - ispraća me muž u dvostrukom jadu, ispao Hajduk, a ja moram bez njega na Hitnu.

Vozeći se tamo mislim se i kako će biti sigurno i zanimljiva novinarska priča. Uostalom, znamo kako i koliko se čeka, iz prve ruke ću sada, iz sata u sat...

Barem nema noću problema s parkingom, razmišljam dok automobil ostavljam u neposrednoj blizini Hitnog prijema na Firulama. Ispred stoje sestra, doktorica i doktor, ako je suditi po odjeći.

- Zašto ste ovdje? - obraća se ljubazno sestra.

Objasnim zašto, a doktorica (pretpostavljam) mi kaže da nisam na pravom mjestu.

- Idite na Križine na interni ili na Hitnu - govori i okreće glavu.

Sestri je malo neugodno, objašnjava gdje da odem, ali ja sam se isključila. Promislim pitati što ako nisam u stanju lutati, ali mi nije do svađe. Okrenem se i odem na Hitnu pitati što me zanima, barem gdje da odem, da ne šetam između bolnica.

Na Hitnoj pomoći gotovo prazan hodnik, roditelji s djetetom i jedan mladić koji mi kaže da mogu pokucati jer su oni obavili svoje. Ulazim, slika mi djevojčice u glavi, nadam se da nije ništa ozbiljno, djeluje veselo i razigrana je.

Ne znam kako stvari funkcioniraju, čitam  upozorenje na vratima na kojem piše što Hitna nije. Pročitam tako napola da nije mjesto na koje ćete doći tek za izdavanje recepta, a već mi se otvaraju vrata.

Nakon što sam objasnila što mi je, počinje pregled. Radi, inače, simpatična mlada doktorica i mlada ekipa s njom.

- Ostala sam šokirana kako nema gužve. Jesu li inače noći ovako mirne? - započinjem razgovor.

- Ne, upravo i mi komentiramo slično - odgovara mi doktorica.

Pri kraju pregleda, ulazi zreliji muškarac, vjerojatno tehničar. Dobili su poziv da ih jedna baka čeka u portunu.

- Idemo mi, jedan tim je već vani - objašnjava.

Doktorica uskoro sprema nužno i izlaze iz ordinacije. Izlazim i ja zbunjena, ali mirna i optimistična.
 
Osnažena, uputim se preko Križina, neka  vidim kakvo je stanje tamo. Ima pacijenata koji čekaju na hodniku, ali možda najviše 10, što je također rijetkost.

Ukratko, dobra noć za mene kao pacijenticu, loša za novinarski posao.