Crne čizme, bijeli snijeg, tko se penje uz naš brijeg?

Dani su blagovanja, vrijeme za one slatke trenutke kada se posebno i drugačije odnosimo jedni prema drugima, kada 'stanemo na kamen' i preusmjerimo svoje misli samo u jednom pravcu, kako uljepšati trenutke onima koje volimo, pogotovo djeci.

Cijela se obitelj usredotoči na dvije 'velike' stvari, a to je ludilo kupovanja - što više pod borom, to je veća ljubav, čini se, i na estetiku prostora što obuhvaća generalno čišćenje, ukrašavanje prostora, blagdanskog stola, te hrane svih boja i oblika.

Divno! Pogledajmo samo fotografije na Fejsu! Koliko uloženog truda, kreativnosti, iskrica koje dozivaju i dozovu čudo! Uostalom, ponosa zbog učinjenog.

A što je, ili tko je čudo? Za djecu?

Upravo ovih dana i vrtić mijenja svoje boje, donosi trenutke za koje se svi koji se ulažu u to da djeci priušte doživljaj za trajanja, uključuju se svi odrasli, radni dani traju dvostruke smjene, sve je tako uzbuđujuće, u iščekivanju – koga (ili čega)?

I onda stiže ON, u crvenom kaputu, starac koga utjelovljuju očevi, majke, razni volonteri...

Stiže s dalekih sjevernih krajeva, kažu iz Laponije. Tamo imaju tvornice u kojima rade maleni patuljci, vrijedno i cijelu godinu, kako bi obradovali djecu širom svijeta. Uvijek su ga zvali (još u mom davnom djetinjstvu) Djedom Mrazom. Donosio je i donosi još uvijek, osim materijalnog, ono najljepše i najbolje što čovjek može dati čovjeku, djetetu, a to je veselje, ljubav, važnost postojanja njih samih i ljepotu druženja. Ime su mu stvorili neki odrasli. Zgodno je jer su hladni sjeverni krajevi daleki, pomalo nedostižni i mistični svojom bjelinom i ledenim dostojanstvom. Čisto sumnjam da je to ime imalo, ili ima, političku dimenziju. Čisto sumnjam da je i jedna odrasla osoba razmišljala mozgom politike kad je smišljala kako djetetu stvoriti čaroliju. Jednostavno je taj sjedobradi starac donio ono što je najljepše na svijetu, a to je radost iščekivanja ljubavi poslane putem onih koji ih najviše vole, njihovih roditelja i to je jedino u što ja (još uvijek) želim vjerovati.

Onda su se ti isti odrasli odlučili prepucavati politički i klerikalno o postojanju Djeda Mraza, ili je to Djed Božićnjak, ili, u konačnici, Mali Isus, pa su se počela i djeca prepucavati o tome tko bi to bio tko im donosi darove, od onih koji gorljivo brane postojanje Djeda Mraza, preko onih koji mu mijenjaju ime do onih koji znaju da su im to kupili roditelji, ili neki drugi članovi obitelji.

Nedavno sam imala pravu pravcatu raspravu s dječakom od šest godina koji mi je došao u 'svađalačkom' tonu obznaniti da se to običan čovjek odjene u odjeću Djeda Mraza. Mama kaže da mu ona ništa nije govorila, on to sam!

Naravno da se čovjek odjene, pa svi se ljudi odijevaju i svlače, a vrlo je jasno da je i Djed Mraz čovjek – možeš ga dodirnuti, možeš ga zagrliti, možeš ga čuti kako govori baš tvojim jezikom i baš za tebe.

Hm, poljuljala sam mu odluku da ne mašta, ali ne i potrebu da se raspravlja, što je izvrsno. Zanimljivo je da je taj isti dječak , kad se u predstavi pojavio iz šešira djedica u crvenom kaputu, bio fasciniran njegovom pojavom. Taj pogled, to ushićenje, taj trenutak nikada nitko ne zaboravi, ni pored svjesnosti o njegovu nepostojanju.

Pitam se treba li iz djetinjstva izbaciti sve priče i bajke koje djecu vode svijetom mašte i nevjerojatnih doživljaja? I to samo zato što se odrasli, krasni svijet, ne može dogovoriti je li to maštovitost ili laganje?! A oni tako teže istini i iskrenosti, zar ne? Ipak bi baš mi, odrasli, koji smo živjeli djetinjstva i odživjeli još neke dijelove života, te u njima puno puta i lagali i uvjeravali druge u vlastite laži, trebali znati što je to doista laž koja povrjeđuje, koja čini ljudsko neljudskim i koja utječe na 'brisanje' djetinjih maštarija i igara u korist 'gole istine' koja niti jednom djetetu neće donijeti takav ushit kao trenuci uzbudljivog čekanja i dočekivanja famoznog Djeda Mraza? I, naravno, na to pitanje imam jedan jedini odgovor - ne postoji djetinjstvo koje živi u čistoj realnosti, ne postoji dijete kome ne govore plastični, ružni likovi iz crtića kojima se igraju, autići, avioni, koji ne voze, ne lete... mašta u kojoj ono gradi svoj svijet velike budućnosti u kojoj je on glavni lik, spasitelj svijeta i spasitelj iste te mašte.

Maštovitost je divna osobina svakog djeteta, a i kod odraslih može donijeti nevjerojatne ideje i iskorake. Čemu je ubijati poput zločinca koji je učinio najgora nedjela?! Zar je laž djetetu ispričati priču, dozvoliti mu da putem odrastanja stvara kutak u kome će moći očuvati zdravlje svoje duše, a time i ono mentalno, fizičko?!

I, opet odrasli koji se zbog nekih svojih ciljeva bore protiv navodnih 'laži', što zapravo žele dobiti ako sruše djetetu radost maštanja, iščekivanja, doživljaj 'čuda'?

Ja sam taj lik koji tijekom prosinca dolazi na razne načine, pa i kroz dimnjake koji su sve više nepoznat pojam za djecu (šteta jer se više ne može vidjeti dimnjačara i uhvatiti se za dugme kako bi ti se ispunila želja!!!) uvijek, pa i danas, nazivala Djedom Mrazom. Jednostavno zato što se kao takav utjelovio u sva djetinjstva i zato što daje osjećaj sigurnosti  da će se, kao i svake godine, ponovno pojaviti baš on, svima znan i prepoznatljiv oblik ljubavi za dijete, jer onaj sjaj u očima, kod većine, pa čak i kod djece koja ga se boje 'na prvu', koja vire iza nogavica tatinih hlača, ali vire i gledaju i čekaju, je neprocjenjiv i zašto ga gasiti? Zar neće imati dovoljno vremena za 'istinite' zbilje tijekom odrastanja?