16/11/26 · 00:10

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice

Poginuo je u Bosni i Hercegovini

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice
PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp

Sačuvani osobni predmeti i svjedočanstva suboraca pomogli su rekonstruirati životni i ratni put Joška Kapetanovića, jednog od heroja Domovinskog rata čija je priča široj javnosti nedovoljno poznata.

U njegovu se čast u Splitu godinama održava natjecanje u bacanju koplja 'Bojnik Joško Kapetanović', u sklopu tradicionalnog Međunarodnog uskršnjeg mitinga na stadionu Park mladeži. No, nekadašnji talentirani atletičar i član ASK-a ostavio je trag i daleko izvan sportskih borilišta.

Prošao je put od Kruševa i prvih borbi u Dalmaciji do vukovarskog Sajmišta, a nakon izlaska iz opkoljenog grada nastavio je ratovati kao pripadnik bojne Frankopan. Poginuo je u siječnju 1993. godine u Bosni i Hercegovini na borbenoj zadaći.

Njegova je priča predstavljena na izložbi Muzeja Domovinskog rata u Splitu, petoj u ciklusu 'Heroji u ratu - hrvatski ponos u miru'. Prethodne izložbe bile su posvećene Goranu Kliškiću, Damiru Tomljanoviću Gavranu i Predragu Matanoviću, Thomasu Crowleyju i Jean-Michelu Nicolieru te Andriji Matijašu Pauku.

O Kapetanovićevu životu, ratnim godinama i istraživanju koje je prethodilo izložbi razgovarali smo sa Sanjom Budić Leto, višom kustosicom Muzeja Domovinskog rata u Splitu.

Od Kruševa do Vukovara

Krenimo od samih početaka kada se Joško Kapetanović među prvim dragovoljcima priključio hrvatskoj policiji, ali se ondje nije dugo zadržao. Već 1. lipnja 1991. pristupio je Zboru narodne garde (ZNG), o čemu svjedoči i njegova vlastoručno ispunjena pristupnica.

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice

Dokument su za potrebe izložbe dali na uvid članovi Udruge 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Tako je viša kustosica doznala da jedan od Kapetanovićevih odgovora na pitanje zašto napušta dotadašnje zaposlenje glasi: zbog stupanja u ZNG.

Sljedećih nekoliko mjeseci proveo je na obuci u časničkoj školi u Kumrovcu, a zatim se vratio u Dalmaciju i priključio 4. brigadi ZNG-a. S njom je sudjelovao u borbama za Kruševo, gdje je stekao prvo borbeno iskustvo. No, kada su u muzeju počeli istraživati njegov ratni put, pokazalo se da Kapetanović nije bio evidentiran među pripadnicima 4. brigade. Da je doista bio njezin pripadnik, potvrđuje sačuvana vojna iskaznica s potpisom tadašnjeg zapovjednika Ive Jelića, ali i svjedočanstvo Ćire Ugrina, koji se s njim borio kod Kruševa.

- Imamo fizički dokaz njegove pripadnosti brigadi, iako taj podatak nije bio zabilježen u službenoj dokumentaciji - objašnjava viša kustosica Sanja Budić Leto.

Ugrin se prisjetio i kakav je Kapetanović bio među suborcima. Nekoliko godina stariji od većine pripadnika interventnog voda, ostavljao je dojam ozbiljnog i staloženog čovjeka. Posebno mu je ostalo u sjećanju da je stalno slušao radio i pratio vijesti s drugih bojišta. Najviše ga je zanimalo što se događa u Vukovaru.
Kako je situacija u opkoljenom gradu postajala sve teža, Kapetanović je tako češće govorio da želi otići onamo.

- Mnogi su tada željeli otići pomoći obrani Vukovara, ali nisu svi mogli jer je trebalo braniti i druga područja Hrvatske. Kapetanović je ipak uspio otići - priča Budić Leto.

U Vukovaru su ga zvali Splićo

U opkoljenom Vukovaru Kapetanović je bio poznat kao Splićo. Imao je još nadimaka. Neki su suborci zvali ga i Crni, te Jura. O njegovu sudjelovanju u obrani grada posebno je svjedočanstvo ostavio Drago Maksimović, branitelj koji mu je posvetio komadić u svojoj knjizi 'Vukovar - Grad tisuću istina!'

Maksimović ga opisuje kao odlučnog i nepokolebljivog čovjeka koji se dobrovoljno javljao za zahtjevne borbene zadaće.

- Zanimljivo je da, unatoč strahovima i očaju koji je povremeno posjećivao svakoga od nas, kod njega to nisam primjećivao. Bio je asketski tip kojemu je domovina iznad svega. Domovinu je ljubio i osjećao snagom pjesnika. Možda baš zato nije bilo borbe u koju nije spreman polazio - napisao je Maksimović.

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice
Foto: Kustosica Sanja Budić Leto

Kustosica na to dodaje da je Kapetanović sudjelovao u obrani položaja Osa 1 na Sajmištu, gdje je ranjen dok je pokušavao spasiti suborca. Unatoč ranjavanju, nije želio napustiti položaj i otići u bolnicu, već je na terenu sanirao ranu.

- Prema Maksimovićevu svjedočanstvu, nije želio napustiti položaj. Medicinske sestre iz saniteta previle su mu ranu i na tome je ostalo - govori Budić Leto.

U svom pismenom svjedočenju Maksimović se prisjetio trenutka kada su Kapetanovića poslali njima na položaj Osa 1.

- Kod Dedakovića u bunkeru odlučeno je da ide na položaj Osa. Tu su ga poslali nama na Osu 1, Bogu hvala! Na početku nismo znali kakvog broca smo dobili, no on se vrlo brzo dokazao. Nikad nije odbijao borbu niti je pokazao zrno straha ili panike. Odlučan i pouzdan, bio je omiljen među svima nama i mislim da nitko od preživjelih o njemu nema loše riječi. Kao što rekoh, bio je pravi Vukovarac. Rekao mi je da su mu u Zagrebu nudili Pakrac ili Vukovar. Njegovi odabiri su bili njegova sudbina… - ovim riječima Maksimović se prisjetio tipa kojeg su zvali Splićo.

Još jedan događaj iz Vukovara ostao je zabilježen u sjećanjima njegovih suboraca. U vrijeme kada je obrana grada postajala sve teža, među braniteljima se razgovaralo i o mogućnosti ranijeg izvlačenja. Kapetanović je tada postavio pitanje: 'A što će biti sa ženama i djecom ako mi odemo?'

- Mislim da je to rečenica koja govori sve o tome kakva je osoba bio - kaže kustosica.

Iako je imao priliku sudjelovati u organiziranom proboju iz Vukovara, Kapetanović je ostao do kraja brinući se za sudbinu žena i djece. Iz grada se izvukao 17. studenoga 1991. godine, kroz kukuruzišta prema Vinkovcima, u jednoj od posljednjih skupina branitelja koje su uspjele napustiti opkoljeni grad.

Nakon Vukovara - bojna Frankopan

Nije odmarao. Već u prosincu 1991. godine Kapetanović se priključio bojni Frankopan, specijalnoj postrojbi čiji su pripadnici prolazili zahtjevnu obuku, među ostalim pod vodstvom bivših pripadnika francuske Legije stranaca.
Kapetanović je tada iza sebe imao iskustvo prvih borbi u Dalmaciji i obrane Vukovara, pa mu, prema riječima kustosice, dodatna intenzivna obuka nije bila potrebna.

S bojnom Frankopan sudjelovao je u borbenim djelovanjima na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući diverzantske zadaće te akcije na području Šuice i Kupresa. Na području Bosne i Hercegovine cilj takvih djelovanja bio je, među ostalim, osigurati opstojnost hrvatskog naroda.

Nakon raspuštanja postrojbe nastavio je djelovati kao instruktor u obučnom kampu na području Tomislavgrada gdje je vodio vlastitim primjerom i sudjelovao u borbenim zadaćama.

U jednoj takvoj zadaći, 18. siječnja 1993. godine, poginuo je na području Uskoplja, odnosno Gornjeg Vakufa, tijekom sukoba s pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine. Zajedno s njim poginuo je i Pavo Terzić.

- Bili su iznimno omiljeni među suborcima, ali i među hrvatskim civilnim stanovništvom koje je živjelo na tom području. Njihova pogibija doživljena je kao golem gubitak - govori Budić Leto.

Kapetanović je pokopan uz vojne počasti, a za zasluge u Domovinskom ratu posthumno mu je dodijeljen čin bojnika. Odlikovan je redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Zašto se o Jošku Kapetanoviću tako malo zna?

Premda je sudjelovao u obrani Vukovara i prošao više bojišta, Kapetanovićevo ime nije toliko poznato široj javnosti kao imena nekih drugih hrvatskih branitelja.
Budić Leto smatra da bi jedan od razloga mogao biti upravo njegov ratni put kroz različite postrojbe. Za razliku od branitelja koji su cijeli rat proveli u jednoj brigadi, Kapetanović je od početka rata do pogibije nekoliko puta mijenjao postrojbe i područja djelovanja.

- Naime, u jeku rata iz političkih i vojnih razloga nije bilo preporučljivo isticati imena poginulih na području BiH, iako je prisustvo hrvatskih dragovoljaca bilo časno, ispravno i neophodno za obranu hrvatskog naroda u BiH. Također, u jeku rata i velikih oslobodilačkih operacija se broj žrtava, nažalost, sve više povećavao pa u toj situaciji nije bilo moguće svakoga poimenice spomenuti. Stoga se danas na razne načine trudimo odati počast našim herojima, uključujući izložbe, kataloge, dokumentarne filmove, predavanja i druge aktivnosti - ističe kustosica.

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice
Foto: Joško i majka Marija

Priprema izložbe zato je bila i prilika da se istraže razdoblja njegova života o kojima je ostalo malo službenih podataka. U tome su pomogli suborci, ali i obitelj koja je muzeju donirala Kapetanovićeve osobne predmete, opremu i dijelove odore. Izloženi su i predmeti iz vremena njegove službe u policiji, kada su se na dotadašnjim odorama jugoslavenska obilježja zamjenjivala hrvatskima.

- Zahvaljujući donaciji obitelji Kapetanović, koja nam je ustupila sačuvane predmete, opremu i dijelove Joškove odore, bili smo u mogućnosti realizirati izložbu. To je ujedno i smisao postojanja Muzeja Domovinskog rata u Splitu. Naša je misija očuvati sjećanje na sve ljude koji su dali svoj doprinos stvaranju Hrvatske, ali i očuvanju hrvatskog naroda. Zato Joško Kapetanović sasvim zasluženo stoji rame uz rame s ostalim herojima u ovom ciklusu izložbi - naglašava Budić Leto.

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice
Foto: Joško Kapetanović s prijateljima

Uz ratni put, prikupljena svjedočanstva otkrivaju i kakav je Kapetanović bio među ljudima s kojima je dijelio svakodnevicu. Suborci su ga opisivali kao ozbiljnog i pomalo šutljivog čovjeka, ali ne i kao krutu osobu, već nekoga tko se u društvu bliskih prijatelja rado šalio.

Danas se na izložbi otvorenoj do 15. siječnja mogu vidjeti predmeti koje je nosio i koristio, dokumenti o njegovoj službi te svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali. Među njima je i pristupnica ZNG-u koju je ispunio u lipnju 1991. godine, na samom početku ratnog puta koji će ga od Kruševa odvesti do Vukovara, a potom i do posljednje zadaće u Bosni i Hercegovini kada je već kao iskusan ratnik poginuo prije nego što je napunio 30 godina.

Jošku Kapetanoviću 2022. godine u splitskom Parku mladeži podignuto je spomen-obilježje, rad akademskog kipara Kažimira Hraste. Njegovo ime nosi i glavna prometnica kroz Radošić, nazvana po njemu odlukom Općine Lećevica iz 2010. godine. Tako se danas i njegova rodna kuća nalazi u Ulici Joška Kapetanovića Crnog.

Branitelj o kojemu se malo zna: U Vukovaru su ga zvali Splićo, a njegovi suborci još se sjećaju jedne Joškove rečenice

Audio verzija članka može se poslušati ovdje:

Audio


Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp


Dodaj kao preferirani izvor na Googleu