Mnoge priče iz Domovinskog rata su nevjerojatne i jedinstvene, ali njegova je zaista posebna. Sumnjate? Dovoljna je jedna rečenica. Rat mu je počeo u oklopnjaku JNA koji je krenuo prema Vukovaru, a završio kao vozač Andrije Matijaša Pauka u Četvrtoj gardijskoj brigadi. Ranili su ga hrvatski branitelji u Vukovaru, a kasnije je još dva puta stradao od strane agresorskih snaga.
Krenimo redom, riječ je o Robiju Vuliću iz Ulice Ruđera Boškovića u Splitu, prijatelju Andreja Koraća Koga, čiju smo priču nedavno donijeli. Služio je redovni vojni rok u Prvoj proleterskoj gardijskoj mehaniziranoj diviziji JNA, gdje je bio tenkist. Sama elita tenkista. Kada su krenuli u agresiju na Hrvatsku, zapovjednik bataljuna gotovih snaga major Manoil Mitev mu je prislonio pištolj na glavu kako bi izvršio zapovijed i vozio transporter prema Vukovaru.
- Rekao sam da se ne osjećam sposobnim, pa je Mitev izvadio pištolj. Inače mi nisu mi vjerovali, dovoljno je reći da sam dužio škorpion bez metaka – rekao nam je Vulić, a o tom razdoblju u vojarni na Voždovcu ćemo se vratiti malo kasnije.
Prvo nas je zanimala ta vukovarska epizoda.
- Išli smo u koloni, poslani kao glineni golubovi. Vjerojatno su oficiri podcijenili hrvatske branitelje, valjda nisu očekivali otpor kada vide tu vojnu silu.
No, bilo je drugačije...
- Moraš voziti, a znaš da će te zolja opizdit. Tako je i bilo, transporter BVP kojim sam upravljao je pogođen odzada, odmah su trojica-četvorica poginula, a mene je vakuum izbacilo vanka jer je poklopac bio otvoren. Pao sam u kanal koji se nalazi između ceste i kuća, želio sam pobjeći, ali je pucalo sa svih strana pa nisam mogao. Završio sam u beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji (VMA) - sjetio se Vulić.
Bijeg iz JNA
Kasnije je saznao da je njegov oklopnjak pogodio Stipe Majić Pipe, poznati vukovarski branitelj s kojim je danas dosta dobar. Boravak u bolnici bio je prilika za bijeg. Dva prijatelja iz vojske su također namjeravali isto, jedan od njih je uspio nazvati svog oca u Šibenik koji mu je poručio: 'Samo se dokopajte Sarajeva, tu ću vas čekati'.
- Nasred križanja smo izvukli čovjeka iz Golfa, prebili ga kraj semafora i ukrali auto. Strah te natjera na svašta – priča nam Vulić.
Došli su do Sarajeva, potom do Splita.
- Nisam uopće išao kući, nego odmah u Četvrtu brigadu. Jednostavno, nisam znao tko me u portunu može dočekati.
Vratimo se na služenje vojnog roka. Tadašnji kapetan bezbednosti u bataljunu Veselin Šljivančanin, kasnije pravomoćno osuđen pred Haškim sudom za ratni zločin, bio je zadužen za Vulića: često bi ga ispitivao, maltretirao, držao ga na oku...
- Desetaru iz Bosne rekao je da će dobiti tjedan dana slobodno ako me bude tlačio, a rezervisti iz Crne Gore su mi redovito prijetili. U zaštitu mi je stao Srbin Dragan Todorović, hrvač jak samo tako. On je bio lud, a mene su zvali Divlji, tako da smo se brzo spojili. 'Ujo, nećeš jutro dočekati!', upali bi Crnogorci, a Tošo bi im se unio u lice: 'Ko će ga, bre, taknuti? Da mu pičku polupam!', ha, ha. A onog Bosanca, koji je dobio zadatak otežati mi boravak, usred noći smo 'čebovali'. On ga je držao pod dekom, a ja udarao onim vojničkim čizmama.
Nakon što je Torcida 26. rujna 1990. prekinula utakmicu Hajduk – Partizan i zapalila jugoslavensku zastavu, Vulić je morao na 'druženje' sa Šljivančaninom.
- 'Tko je na ovoj fotografiji?', pitao me. 'Nemam pojma', odgovorio sam mu. 'E, moj Vuliću, ovo je tvoja ekipa iz Tehničke škole. Ne znaš? Pa ovo ti je Žeravica, ovo Durdov, do njega Šurija...', rekao mi je. Znao je sve, imao presliku školskog imenika. Što ću reći, što ću dalje lagat? Zanimljivo je što je ispitivanja izgledalo ovako: postavi mi pitanje, ja odgovorim, a on izađe iz prostorije i vrati se za pet minuta. I tako stalno.
Susret sa Žanom Ojdanićem
Nije znao zašto ima tu metodu sve dok nakon godinu i pol na terenu nije sreo – Žana Ojdanića, s kojim je također išao u razred. Ako se dobro sjeća, bilo je to u veljači 1992. u selu Radovin na zadarskom bojištu.
- Bila je smjena 1. i 4. bojne. Vidim debeloga (tako sam ga zvao) nakon lipnja 1990. kada nam je završila škola. 'Zna sam da ću te srest na nekom terenu', rekao sam mu, pa smo počeli pričati gdje smo bili od kada se nismo družili. Spomenuo sam mu ispitivanje Šljivančanina nakon paljenja jugo zastave. 'Čekaj, pa i mene je ista ta pitanja pitalo!', rekao mi je Žan. Skužili smo da je zbog toga bila ona stanka od pet minuta između pitanja. Mene je ispitivalo u Beogradu, a njega u Ljubljani jer je i on tada služio vojsku. Znači, dva obavještajca su nas paralelno ispitivala i uspoređivala odgovore, srećom su nam se priče poklopile!
Vulić za prijatelja Žana kaže da je svima bio uzor.
- Bio je lud, bio nam je mentor. Fizički je bio vrlo jak, poznat je bio po tome da mu se nije bio problem potući s redarima koji su bili znatno krupniji od njega. UDBA ga je maltretirala zbog baklji i raketa, koje smo krali iz škvera, a on bi sav taj teret preuzimao na sebe. Što se tiče gostovanja, on bi s nevjerojatnom nonšalancijom uletio u masu protivničkih navijača, samo bi se vidjelo kako se gomila razmiče - sjeća se Vulić kraja 80-ih godina.
U Četvrtoj brigadi je prvo bio u pješadiji, a nakon zarobljavanja prvih tenkova je prebačen u Oklopnu satniju pod zapovjedništvo Andrije Matijaša Pauka.
- Morao sam mladima razbiti strah od toga da sjednu u 13 tona željeza i da jurišaju dok na njih neprijatelj puca iz svega što ima. Rekao bih im: 'Luđače, kad vidi 13 tona kako put njega ide 50 na sat, on će pucat jedanput, dvaput, treći put baca sve i biži'. Ljudi su imali psihološki strah od tenka. A kako i neće, te oni su kroz kuću prolazili kao kroz maslo. Znaš što je bila umjetnost? Ta 13-tonska čudovišta, koja buče samo tako, dovesti četnicima iza leđa. Kako smo to radili? Da ne primijete naše tenkove, mi bismo pustili ludog Luju da divlja s 'tamićem' bez auspuha, to je stvaralo buku veću od ičega, odvraćalo neprijatelju pozornost, a kad bi im iza ušiju pojavila dva tenka bila bi opća bježanija.
Ispričao nam je i kako je nastala jedna od najlegendarnijih izjava Domovinskog rata.
- Za pola sata smo trebali krenuti u akciju Maslenica. Bio sam u transporteru, a do mene Andrija gleda naših 27 tenkova i 13 BVP-a i kaže: 'Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja!'
U akciji Maslenica je ranjen.
- Trebali smo prijeći mostić Rupalj prema Zelenom Hrastu, makli smo 'ježeve', ali je bila bojazan da je prijelaz miniran. 'Sto posto je minirano', rekao sam Matijašu, koji je izašao i provjerio mostić. 'Sve je čisto', odgovorio je. Krenuo sam transporterom preko mosta i naletio na minu, bila je dobro sakrivena. Krv mi je potekla iz svih otvora na glavi. Kako je u transporteru bilo gotovo cijelo zapovjedništvo, skoro je to utjecalo na sam početak akcije Maslenica. Ipak, samo sam ja stradao, ostali su prošli lišo. Ali što ću, idemo u akciju, ne mogu sada u bolnicu, zavili su mi glavu i nastavili smo prema Islamu Grčkom.
Tenk na tenka
Nakon cijelog dana borbi, navečer je s ostalim ranjenicima odveden u bolnicu, operiran je i smješten u gluhu sobu zbog ozljeda glave.
- Nekoliko dana sam bio tu, kad 1. veljače ulijeće Bago. 'Brate, sranje je!', kazao mi je, te došao pokupiti sve nas koji možemo hodati. Situacija je bila dramatična: ako padne Kašić, nema više ni prometnog policajca da ih zaustavi do Zadra. Dok dođu naši iz Rijeke ili Splita, paste će Zadar. Moju satniju nije imao tko zamijeniti, cijela brigada je išla na odmor osim tenkista. Umjesto sedam noći, ratuješ 15, odeš na živce. Bila je to fizički i psihički jako teška bitka: probajte zamisliti da ste u mraku i vidite samo siluete kako se kolju. Jedini slučaj u Domovinskom ratu kada je išao tenk na tenka, posade su iskakale jedne na druge, nisi više znao tko je tko. Četnik ti u kući daje vatre za cigaretu jer misli da si njegov!
Na Maslenici su se sukobile najelitnije hrvatske i srpske postrojbe. To je, ne kaže to samo on, majka svih bitaka, gdje se agresoru slomila kičma i dalo do znanja da će Hrvatska vojska vratiti okupirani teritorij, samo je pitanje vremena.
- Arkanovci su bili kriminalci koji su prošli obuku Milorada Ulemeka Legije, bili su to fajteri, nitko nije imao bradu i brkove, svi utrenirani, u crnim odorama. Moćno su izgledali, ali smo ih isto naredali, pa zvali Arkana da pokupi svoje mrtve jer smo mi kršćani. Tada je izjavio: 'Tučemo ih celi dan, a ne beže, to su bre fanatici'. Vukovi s Vučjaka su također bili za respekt, oni bi po noći zavijali kao vukovi. U početku je to znalo ulijevati nelagodu, ali bi onda netko od naših počeo lajati, pa roktati, pa bi se odjednom taj strah preokrenuo u nešto totalno suprotno – u ponižavanje. Koliko smo bili blizu, znam da se jedan četnik hvalio da je Delija, pa sam ga sprdao da je bit će dva puta bio na Marakani. 'Čobane, jesi li se ikad vozio liftom?', bilo je jedno od pitanja kojim sam ga nervirao – sjetio se Divlji.
Andrija i Nada Matijaš
Pitali smo ga da nam opiše Andriju Matijaša Pauka, po kojemu je 4. brigada dobila ime. Dojma smo da je mogao govoriti o njemu satima, ali je uspio procijediti tek nekoliko rečenica kada smo se prvi put našli, pa onda još nekoliko prilikom našeg drugog susreta.
- Ludi starac. Tražio je od svih oko sebe da budu čvrsti kao on. S jedne strane je bio nevjerojatno krut i strog, a onda skužiš da se radi o blagom čovjeku kada vidiš da te pokrio ili pospremio tvoj stol dok si spavao, ostavio cigarete i napravio kavu da nas dočeka kada se probudimo. Nekad bismo ujutro uz krevet našli njegovu poruku na papiriću: 'Mogao sam da vas zakoljem'. Uvijek je obilazio vojnike koji su nastradali. Kada sam se budio iz narkoze nakon operacije glave, prvo što sam vidio je njegov nasmijani brk i čuo: 'Jesu li ti izvukli potporni točak iz glave?', ha, ha. Jedanput me vidio kako pušim džoint, skinuo mi je nekoliko mjeseci 30 posto plaće. Rekao sam mu da je to u redu jer ionako nisam u brigadi zbog para. 'Ja ću tebe na vješala', odgovorio mi je.
Možda ga najbolje, smatra, opisuje ona otrcana izreka 'strog, ali pravedan'.
- Pauka nikada nisam vidio u krevetu, on je bio totalno posvećen, a kada nije bio na bojišnici obilazio bi ranjene po bolnicama i posjećivao obitelji poginulih. I on i njegova supruga Nada. Ona je zaslužna što sam ostvario pravo na invalidsku mirovinu. Nisam imao živaca baviti se time, ići na komisije i nešto tražiti za sebe. Ona je vidjela da sam 'pukao', uzela je od mene svu dokumentaciju i izborila se za moj status vojnog invalida.
To nas dovodi do nove lude epizode iz Vulićeve biografije. Naime, od 1. siječnja 1995. je umirovljen, ali...
- Par dana prije Oluje je do Zorana Barića i mene došla informacija da bi se trebalo ići u oslobađanje Knina. I Zozo i ja smo već bili u umirovljeni, ali nismo mogli propustiti tu završnu akciju. Otišli smo u Ured za obranu i zahtijevali da nas se mobilizira, da referent ispred nas istipka mobilizacijski poziv. Čovjek nam je objašnjavao da je to nemoguće jer smo umirovljeni, a mi smo zaključali vrata i rekli mu da ne izlazimo bez papira. Zanimljivo je da je bio pun hodnik onih koji su čekali da ih primi kako bi mu priložili neki dokument koji bi ih oslobodio odlaska na teren. Uglavnom, nama je bilo bitno da dobijemo poziv i službeno budemo zavedeni kao vojnici, pa ako poginemo da se zna tko smo. Dobili smo željeni papir i bili raspoređeni u izvidnički vod 141. brigade. 'Pa kako si ti ovdje, zar nisi u mirovini?', govorili bi mi moji iz Četvrte kada smo se sreli na području Bosanskog Grahova nakon što smo krenuli na postrojbe Ratka Mladića. Srpske snage su, naime, u kontranapadu nakon Oluje 12. kolovoza usmrtile 20 hrvatskih vojnika, među kojima je bilo čak 15 s područja Splita i Kaštela.
- Pauku je bilo drago kada je čuo da sam se vratio. 'Znao sam da ti ne možeš mirovat', rekao je - sjetio se Divlji.
Za kraj je rekao:
- Pozdravljam sve koji su nosili odoru Hrvatske vojske i sa mnom bili na terenu bar minutu.
Robi Vulić danas živi na relaciji Split – Komiža, radi kao ribar na koči i plivarici, a na rat ga redovito podsjete geleri koji mu još izlaze iz noge, koje je zaradio u ranjavanju koje nismo ni spomenuli u ovom tekstu.
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
