Prije 31 godinu bio je 26-godišnji dočasnik Hrvatske vojske koji je među prvima ušao u Knin. Danas živi u kraljevskom gradu i predsjednik je Udruge veterana 4. gardijske brigade 'Pauci' Šibensko-kninske županije. Grad koji je pomogao osloboditi Josip Bebek danas naziva svojim domom, a na Domovinski rat s tri desetljeća dugim odmakom gleda drukčije nego tada. Ne zato što bi drukčije gledao na Oluju ili obranu Hrvatske, nego zato što se, kaže, promijenio čovjek koji o tome govori.
Prije nego što se prisjetio ratnih dana, Bebek je svim građanima čestitao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, poručivši kako se Oluja uvijek mora obilježavati dostojanstveno i s poštovanjem prema onima koji su za slobodu Hrvatske dali svoje živote.
Razgovor potom vraća više od tri desetljeća unatrag, u vrijeme kada je imao tek 26 godina i kada nije mogao ni zamisliti kako će Hrvatska izgledati danas.
– Kad sam otišao u rat, na mnoge sam stvari gledao potpuno drukčije. Da smo tada znali što će se sve događati poslije, čovjek se zapita kako bismo razmišljali. Danas gotovo svaki dan imamo neku novu aferu. Više ne gledam dnevnike jer me to vraća na PTSP, a to mi zaista ne treba. Najviše me boli kada vidim da se predsjednik Republike i predsjednik Vlade ne mogu normalno ni pozdraviti. Nisu važne osobe, nego funkcije koje predstavljaju. Ružno je to prema vani… A kad pogledate što se sve događa u Hrvatskoj, čovjek se ponekad zapita zašto su ljudi ginuli – da bi poslije netko ukrao sto milijuna, netko tri, a netko deset milijuna kuna – priča nam Bebek.
Ipak, koliko god ga današnja Hrvatska ponekad razočara, Oluja je za njega ostala simbol zajedništva i pobjede koju, kaže, ništa ne može umanjiti. A ni ovu slobodu ne može umanjiti niti jedan korumpirani političar, dužnosnik ili afera.
Bio sam dočasnik, a nisam znao da smo krenuli u oslobađanje Knina
Prisjetio se tih dana kada je njegova postrojba prema Kninu krenula iz pravca Bosanskog Grahova. Danas je lako povezati sve točke operacije, no tada vojnici nisu imali cjelovitu sliku. Zapovijedi su stizale postupno, a cilj se otkrivao tek kada je za to došlo vrijeme.
– Kao dočasnik u topništvu nisam znao da idemo oslobađati Knin. Mislio sam da je to još jedna akcija, kao i mnoge prije nje. Tako je bilo i u Maslenici. Dobijete zapovijed, krenete i tek kad dođete tamo saznate cilj operacije – prisjetio se.
No, vratimo se na Oluju. U ranim jutarnjim satima 4. kolovoza počela je topnička priprema. Njegova postrojba zajedno je sa 7. gardijskom brigadom djelovala po neprijateljskim položajima na Igli, jednoj od ključnih uzvisina na prilazu Kninu.
– Od četiri i petnaest ujutro pa gotovo do četiri poslijepodne tukli smo Iglu. Naše topništvo i Sedma gardijska brigada djelovali su zajedno i sravnali smo tu čuku. Kad smo to zauzeli imali smo pogled na cijelo područje. Nažalost, tek prošle godine doznao sam da su ondje poginula dvojica pripadnika Sedme brigade – navodi naš sugovornik.
Nakon što je uzvisina osvojena, hrvatske snage nastavile su napredovati pod okriljem noći. U zoru 5. kolovoza uslijedila je završna topnička priprema, a potom i prodor prema gradu.
– Tek toga jutra znao sam da idemo u Knin. Moram vam priznati, da je ispred nas tada stajala bilo koja vojska, mi bismo ušli u Knin. Toliki su zanos, sreća i ponos vladali među ljudima kada smo saznali da idemo osloboditi grad. To se riječima ne može opisati – uz osmijeh se prisjetio.
Dok su se spuštali prema gradu, preko motorole je stigla kratka poruka: ‘Ušli smo u Knin.’ Gotovo u istom trenutku odjeknula je snažna eksplozija.
– Prvo sam pomislio da nas ponovno gađaju. Dan prije prema nama nije pala nijedna granata pa mi nije bilo jasno što se događa. Tek poslije smo shvatili da je netko iz haubice ispalio granatu od sreće. To je bio pucanj kojim se proslavilo oslobođenje Knina – uz osmijeh se prisjetio sadašnji predsjednik Udruge veterana 4. gardijske brigade ‘Pauci’ Šibensko-kninske županije
Iako je očekivao žestoke borbe u gradu, dočekala ga je sasvim drukčija slika.
– Mislio sam da će biti veliki okršaj. To me najviše iznenadilo. Ušli smo u gotovo poluprazan Knin. S jedne strane to me iznenadilo, ali s druge je značilo da će biti manje žrtava. Međutim, ova pobjeda nije prošla bez gubitaka. U Golubiću su toga dana poginula trojica mladih hrvatskih vojnika, a još jedan kod samog ulaska u grad. To su bili momci od 19 ili 20 godina. Takve slike čovjek nosi cijeli život – kazao je. Za njih je na sam dan Oluje, prije početka službenog protokola, odnio cvijeće i upalio svijeće.
Ulazak u grad nije značio kraj posla. Hrvatski vojnici dobili su zapovijed pregledati kuću po kuću, provjeriti ima li zaostalih vojnika, naoružanja ili civila. Upravo će jedan takav susret Bebek pamtiti jednako dugo kao i ulazak u Knin.
Spasio starog Iliju
U jednoj kući zatekao je starijeg muškarca od 70-ak godina.
– Pozdravili smo se normalno. Pitao sam ga je li očekivao da ćemo tako brzo doći. Rekao je: ‘Majko, nisam.’ Očito nisu vjerovali da ćemo tako brzo ući u Knin. Razgovarali smo sasvim mirno, pitao sam ga treba li mu što i kako je. Pregledavajući kuću otvorio sam ormar. Unutra su bile dvije puške i dva sanduka streljiva. Pitao sam ga čije je to. Rekao je da pripada njegovim sinovima koji su otišli prema Beogradu. Kao i mnogi tada, govorio je da su bili kuhari u vojsci – uz osmijeh se prisjeća kako su svi tada bili kuhari u vojsci kada bi bili uhvaćeni.
– Procijenio sam da bi mogao stradati ako ga ostavim. Mogao je naići netko u želji za osvetom ili iz straha napraviti nešto zbog čega bismo poslije svi imali problema. Zato sam ga odveo našim ljudima i predao vojnoj policiji. Kasnije ga je preuzela civilna policija – ispričao je.
Godinama poslije, kada se već doselio u Knin, sasvim slučajno doznao je da se starac zvao Ilija.
– Otišao sam kupiti stajsko gnojivo i pitao čovjeka čija je kuća pokraj njegove. Rekao mi je: ‘To je kuća mog brata Ilije.’ Tada sam shvatio da govori o čovjeku kojeg sam sreo u ratu. Pitao sam gdje je danas Ilija, a brat mi je odgovorio da je otišao u Beograd – prisjetio se Bebek neobične slučajnosti.
Na pitanje smatra li da mu je tada spasio život, kratko odgovara:
– Vjerojatno jesam. Mislim da sam napravio jedino ispravno. Bio je stariji čovjek i nije predstavljao nikakvu prijetnju – kazao je.
Nakon završetka rata život nije krenuo putem kakvim ga je zamišljao. Supruga je nastavila raditi u 4. gardijskoj brigadi, a i njemu se otvorila mogućnost da ostane u vojsci. Umjesto planiranog ostanka u Splitu, 2003. godine odlučili su započeti novi život u Kninu.
Početak nije bio nimalo jednostavan. Živjeli su kao podstanari, selili se iz stana u stan i sanjarili o kući koju će na kraju nazvati svojim domom. Dobro pamti pitanje koje mu je jedom postavio sin, tada dvogodišnjak.
– Pogledao me i pitao: ‘Tata, je li ovo naša kuća?’ Do tada smo stalno živjeli u tuđim stanovima. Tada sam rekao supruzi da moramo pronaći zemljište i napraviti svoj dom – govori.
Život u Kninu
Godine su prolazile, živjeli su i žive skromno, ali korak po korak uspjeli su sagraditi kuću. Danas kaže da svoj dom u Kninu ne bi mijenjao ni za kakav stan u Splitu.
– Ljudi me često pitaju kako je živjeti u Kninu. Uvijek im kažem da nije važno živite li u Splitu, Zagrebu, Parizu ili Kninu. U svakom gradu imate nekoliko pravih prijatelja s kojima pijete kavu i dijelite život. Ovdje mi je sve blizu, živim mirno, a ljeti otvorim prozor i pred jutro se moram pokriti. Za razliku od vas u Splitu koji ne možete spavati od vrućine. To je kvaliteta života koju ne bih mijenjao – uz osmijeh nam kaže.
Ipak, kada govori o gradu u kojem je ostao živjeti, optimizam uvijek prati doza zabrinutosti.
– Mi smo jedan rat dobili, a danas vodimo drugi – demografski. Kad sam došao u Knin bilo je šest ili sedam razreda prvašića. Danas se jedva popuni jedan razred u dvije škole. To dovoljno govori. Unatoč tome vjerujem da Knin ima budućnost. Primjećujem da se dio ljudi posljednjih godina vraća iz inozemstva. Posla danas ima više nego prije, otvaraju se nova radna mjesta i vjerujem da će ih biti još. Najvažnije je vratiti ljude. Bez djece i mladih obitelji nijedan grad ne može napredovati – istaknuo je Bebek.
Velik dio svog vremena danas posvećuje radu u Udruzi veterana 4. gardijske brigade. Nije želio da ona bude mjesto koje će oživjeti samo za obljetnice, nego prostor u kojem će se ljudi okupljati tijekom cijele godine.
Iz te je ideje nastao Boćarski klub ‘Pauci’. Danas se ondje okupljaju branitelji različitih postrojbi. Ljeti igraju boće, zimi karte, ali, kaže Bebek, najvažnije je da nitko nije sam.
– Posebno mi je drago što dolaze ljudi iz različitih postrojbi. To mi je od početka bila želja. Nije važno tko je gdje bio tijekom rata. Važno je da se danas družimo. Ljudi misle da se okupljamo samo kako bismo pričali o ratu, ali nije tako. Pričamo o djeci, unucima, vrtovima, nogometu... Rat se spomene, ali nije jedina tema – istaknuo je.
Dok govori o tim večerima, ponovno se vraća u kolovoz 1995. godine.
– Kad smo ušli u Knin, nije bilo važno iz koje je tko brigade. Grlili smo se kao braća. Danas pokušavam sačuvati upravo taj osjećaj zajedništva. To je možda i najveća pobjeda koju možemo ostvariti u miru –zaključio je naš sugovornik.
Tri desetljeća nakon Oluje Josip Bebek puno jasnije od same vojne pobjede pamti ljude, lica, mlade suborce koji su poginuli na prilazu Kninu, starca kojem je odlučio pružiti zaštitu umjesto osvete i prijatelje s kojima se i danas gotovo svake večeri okuplja na boćalištu.
Njegovu priču je nemoguće svesti samo na peti kolovoza 1995. godine. Ona se nastavlja i danas, u gradu u koji je ušao kao vojnik, a u kojem je ostao živjeti kao susjed.
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
