Kada je završio osnovnu školu, otac mu je ponudio dva izbora. Mogao je postati svećenik ili vojnik. Za nastavak školovanja novca nije bilo.
– A on je govorio: 'Di ću ja u svećenike? Volim ženske' – s osmijehom se prisjeća Nada Matijaš riječi svojega supruga, legendarnog zapovjednika 4. gardijske brigade Andrije Matijaša Pauka.
Mladi Andrija prijavio se u Divulje za pomorskog diverzanta, ali ondje su ga proglasili nesposobnim. Zamislite, Matijaš Pauk nesposoban. No, kako je bio rođen sa sedam mjeseci, cijeloga života imao je problema sa sinusima i kroničnim bronhitisom.
– Rekli su mu: 'Nesposoban. Piši pješadija.' Vratio se doma i nije imao pojma što ga čeka – govori Nada.
Godinama poslije taj će dječak, koji je odrastao u siromaštvu, čuvao ovce i radio u polju prije i poslije škole, postati jedan od najpoznatijih zapovjednika Domovinskog rata po kojem slavna i udarna 4. brigada nosi i ime. Sudjelovao je u najvažnijim vojnim operacijama, uključujući Maslenicu i Oluju, a 9. listopada 1995. godine poginuo je od posljedica ranjavanja u operaciji Južni potez, na području Mrkonjić Grada, nedaleko od mjesta na kojem je kao mladi vojnik učio upravljati tenkovima.
– Pogledajte vi tu sudbinu – kaže Nada.
Upravo je tu priču Nada Matijaš ispričala arhitektu kojem je povjerila projekt spomen-centra u Marini. Riječ je o kući koju su ona i Andrija gradili za zajednički život, a koju danas pretvara u mjesto posvećeno uspomeni na svojega supruga. Jedan od središnjih motiva bit će skulptura dječaka koji je čuvao ovce i njegove sjene, kao podsjetnik budućim generacijama na Andrijine skromne početke. Pokraj kuće ove je godine postavljen ni manje ni više nego tenk 4. gardijske brigade, jedan od onih koji su sudjelovali u operaciji Maslenica.
Uoči 31. godišnjice Andrijine pogibije razgovarali smo s Nadom Matijaš, koja i danas teško govori o svom Andriji. Zaplače, pa se nasmije prisjećajući se neke njihove zgode, ali tugu ni ne pokušava skriti. Rijetko se pojavljuje u javnosti, a još rjeđe govori za medije, zbog čega je ovaj razgovor prilika da zabilježimo i dio povijesti koji se ne nalazi u ratnim izvješćima, nego u sjećanjima supruge legendarnog zapovjednika. Prisjetila se njihovih zajedničkih godina, posljednjeg razgovora dva dana prije njegove smrti, ali i brojnih događaja iz njegova ratnog života koji otkrivaju kakav je bio prema svojim vojnicima. Ispričala nam je i kako je reagirao kada je naišao na čovjeka koji se pred njim hvalio da osobno poznaje Matijaša, ne sluteći s kim razgovara.
Nada je i sama bila pripadnica Hrvatske ratne mornarice, sudjelovala je u ratnim aktivnostima, a nakon Andrijine pogibije godinama pomagala njegovim suborcima da ostvare svoja prava. Jednoga je od njih, kada se popeo na krov zgrade s namjerom da si oduzme život, uspjela odgovoriti od tog čina. Oni su u njoj vidjeli ono što je na ovom svijetu ostalo od Andrije, a ona je odlučila budućim generacijama ostaviti trajni spomen na svojega supruga.
'Pitali su me treba li mi novac, a ja sam rekla da mi treba - tenk'
Krenimo od najaktualnijeg, a to je tenk 4. gardijske brigade koji je u kolovozu ove godine postavljen pokraj kuće u Marini, koju Nada Matijaš uređuje kao spomen-centar posvećen svojem suprugu.
Priča o tenku počela je prošle godine, kada je Nada, nakon dugogodišnje ostavinske rasprave, prvi put nakon dugo godina otvorila njihovu kuću u Marini i početi ostvarivati plan o spomen-centru. Među onima kojima je predstavila svoju zamisao bili su ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved te generali Ante Gotovina i Damir Krstičević.
– Ministar Medved više puta me pitao treba li mi materijalna potpora, a ja bih rekla da ne treba. Ovo želim napraviti sama za svoga muža. To će biti njegova ostavština, s obzirom na to da mi nismo imali djece – govori nam Nada.
Dok im je pokazivala prostorije i objašnjavala planove, ministar ju je ponovno pitao treba li joj pomoć.
– Rekla sam: 'Ne, hvala vam. Ali nešto drugo mi treba.' Pitali su me što, a ja sam odgovorila: 'Tenk.' Oni uglas: 'Tenk?!' Širom su otvorili oči i nakratko zanijemili. Rekla sam da znam kako postoje tenkovi koji više nisu u uporabi jer su zastarjeli. Andrija je bio tenkist broj jedan. To nije prepotencija. Broj jedan u Hrvatskoj. Odgovorno mogu reći da je imao jedan od najboljih ratnih puteva u cijeloj Hrvatskoj vojsci – s ponosom priča naša sugovornica.
Na prošlogodišnjoj obljetnici, nakon komemoracije i polaganja vijenaca, uzvanici su se vratili u njihov dvor.
– General Gotovina mi kaže: 'Štovana gospođo, tenk je odobren. Proces je započeo.' Bilo je to 9. listopada prošle godine – prisjetila se.
Tenk je u Marinu stigao 25. kolovoza ove godine. Taj datum Nada nije namjerno odabrala, ali kada je dogovorila dolazak dizalice, shvatila je neobičnu podudarnost.
– Tek kada sam odredila datum, shvatila sam da je moj Andrija upravo 25. kolovoza 1991. otišao na Banovinu, na svoje prvo ratište. Četiri godine poslije, nakon Oluje, istoga je datuma predao papire za mirovinu. Oboje smo tada vjerovali da je rat za nas završio – priča.
Tenk nosi oznaku 4026, a nakrivljeni postament na kojem stoji simbolizira strmu Dinaru, na koju su se pripadnici 4. gardijske brigade predvođeni Matijašem Paukom trebali popeti, a zatim se spuštali prema Kninu.
– Važno je da je tenk tu. Sve ostalo je uljepšavanje – kaže Nada.
Obnova je podijeljena u nekoliko faza. Nakon uređenja kuće slijede šetnica, rasvjeta i dovršetak prostora oko tenka. Nada želi da spomen-centar jednoga dana bude dostupan svima, osobito djeci i mladima koji o Domovinskom ratu znaju samo iz priča.
– Meni je važno da se sve ovo prenese na mlade ljude. Da oni koji nisu bili na ratištu, koji nisu bili hrvatski branitelji, znaju što je to bilo. Drukčije je kada dođeš na lice mjesta. Drukčije nego kada ti netko samo priča. A u nekim se kućama o tome uopće ne priča – objašnjava Nada.
Planira osnovati i zakladu, a spomen-centar jednoga dana darovati Općini Marina, odnosno Republici Hrvatskoj.
'Poznaš ti Matijaša? Poznam, poznam!'
O Andrijinu ratnom putu napisano je mnogo, no Nada nam je ispričala nekoliko anegdota koje otkrivaju i njegovu duhovitu stranu.
Jednom se na putu prema Južnom bojištu zaustavio na mjestu na kojem su vojnici običavali predahnuti. Ondje je zatekao skupinu ljudi koji su razgovarali o ratu. Jedan od njih upravo je pričao o Matijašu.
– Govorio je gdje su sve djelovali, što su radili, ovo, ono... Andrija ga sluša pa ga pita: 'Pa opasan taj Matijaš?' Ovaj kaže: 'Opasan.' Andrija ga pita: 'Poznaš ti Matijaša?' A on odgovori: 'Poznam, poznam.' Na to mu Andrija kaže: 'Pa jebote, ja sam Matijaš!' – prepričava Nada i smije se. Do prije par minuta jedva je susprezala suze.
Priča nam kako je Pauk smisao za humor koristio i u zapovijedanju. Ako bi primijetio da neki vojnik nije uredan, da mu nedostaje botun na košulji ili da mu s odore vise končići, nije ga odmah kritizirao.
– Rekao bi: 'Ona moja žena mene tira da se pet puta tuširam na dan. Ona i bičve pegla. Jedan dan će mene staviti u perilicu rublja.' A zapravo je time slao poruku onome tko je bio neuredan – objašnjava Nada.
Slično je postupao i kada bi čuo da neki vojnici ne šalju novac svojim obiteljima.
– Govorio bi: 'Dođem ja na banku, a žena bila prije pola sata i digla sve.' Mene bi ubacio u priču da njima ne bude neugodno. A zapravo ih je podsjećao da se moraju sjetiti svojih žena, dati im novac i poslati nešto doma – prisjeća se.
I ona je njemu znala prirediti iznenađenje. Za rođendane bi mu slala čestitke skrivene u službenim dopisima, s pečatom i svim obilježjima službene pošte.
– Sve bih napravila kao službeni dopis, a unutra bi zapravo bila moja čestitka. Ajmo reći, ne baš ljubavno pismo, ali čestitka od mene. Donosio ih je kada je dolazio kući, tako bih znala da je dobio ono što sam mu poslala – priča Nada.
Nadmudrivao je protivnike i čuvao živote svojih vojnika
Andrija Matijaš na bojišnici je proveo 51 mjesec. Bio je školovani tenkist, ali u ratnim operacijama nije se oslanjao samo na vojnu tehniku i naoružanje. Nada se prisjeća i njegovih domišljatih poteza kojima je uspijevao nadmudriti protivničke snage. Prepričala je jednu od najpoznatijih priča kada su motokultivatorima stvorili buku koja je nalikovala približavanju tenkova. Neprijateljske snage tako su stekle dojam da napad dolazi iz jednog smjera, dok su njegovi vojnici napredovali iz drugog. Znao je i sam odlaziti u izviđanje, prerušen u starog čobana, kako bi se približio neprijateljskim položajima i prikupio informacije.
Nada ističe da je Andrija bio strog zapovjednik, ali da mu je sigurnost vojnika bila na prvom mjestu. Nije dopuštao pijanstvo, neurednost ni nedolično ponašanje, a prema njezinim riječima, jednako je inzistirao na poštovanju ratnih pravila.
– Cijeli rat proveo je na čuki sa svojim dečkima. Došao bi doma na dan, pola dana, nekad bi prespavao i otišao. Uvijek je govorio: 'Kad me nema, stvari se događaju iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu. Ako ja nisam tamo, dok pohvatam konce, mogu izginuti ljudi' – prisjeća se Nada.
Smetalo ga je kada bi se neki zapovjednici isticali brojem poginulih.
– To mu je bila bruka i sramota za zapovjednika. Kako se možeš isticati time da imaš puno poginulih? – prenosi njegove riječi.
Prisjeća se i događaja na Popovu polju 1992. godine, kada je njegova postrojba zarobila skupinu neprijateljskih vojnika. Nada kaže da je Andrija već tada bio uvjeren u konačnu pobjedu hrvatskih snaga. Već tada je znao da će pobijediti.
– Pušila se tada Croatia. Andrija im je rekao: 'Evo, popušili ste Croatiju, a sada popušite i cigaretu.' Dao im je cigarete. Rekao im je da će dobiti smještaj, cigarete, piće, sve normalno, ali da moraju poštovati pravila ili će se loše provesti – prepričava Nada.
Naglašava da je Andrija do samoga kraja ostao dosljedan svojim, ali i moralnim načelima, te da nije dopuštao zlostavljanje zarobljenika ni postupke kojima bi njegovi vojnici narušili ugled postrojbe. Ostao je častan do samoga kraja, a to je minimum koji je zahtijevao i od svakog svojeg vojnika.
– Zarobljenik je zarobljenik. Uvijek je govorio: 'Jedan naš za milijun njihovih. Ako smo spasili jednog našeg čovjeka, spasili smo ljudski život' – govori Nada.
U teškim trenucima zlovolje, straha, tjeskobe, svojim vojnicima znao je reći: 'A tko smo mi da se bojimo?'
– Imao je karizmu. Ulijevao im je snagu. Oni su bili fajteri, odradili bi zadaću, ali kada je on bio kraj njih, osjećali su sigurnost. Kada je Andrija bio uz njih, nije bilo straha – ističe.
'Pozdravite moju Nadu'
Nakon Andrijine pogibije Nada je ostala povezana s njegovim suborcima. Mnogi su joj se obraćali kada bi naišli na probleme s ostvarivanjem prava, zapošljavanjem ili zdravstvenim poteškoćama.
Jedan od najtežih trenutaka bio je kada se Andrijin nekadašnji vozač, koji je patio od teškog PTSP-a, popeo na krov zgrade s namjerom da si oduzme život.
– Susjedima je rekao: 'Pozdravite moju Nadu.' Nije rekao pozdravite mamu, oca ili braću. Rekao je: 'Pozdravite moju Nadu.' Kada sam to čula, rekla sam: 'Dajte mi mobitel' – prisjeća se.
Odmah ga je nazvala.
– Rekla sam mu: 'Tko si ti da izvršiš suicid? Što bi ti sada Pauk rekao?' Pričala sam s njim, pričala... I vratio se – govori Nada.
Kasnije joj je njegov brat rekao nešto što i danas pamti.
– Rekao mi je: 'Oni u vama nisu vidjeli vas kao ženu. Oni su u vama vidjeli Andriju.' A ja sam njih tako i doživljavala. Tko god bi me pitao za pomoć, pokušala bih pomoći – kaže.
Jedan od ljudi kojima je pomogla bio je dragovoljac kojem je nakon razvojačenja obećano da će se moći vratiti u vojnu službu kada završi fakultet. No kada je diplomirao, obećanje nije bilo ispunjeno.
– Pitala sam ga: 'Jesu li ti doslovno tako rekli?' Rekao je da jesu. Onda sam mu rekla da mi donese dokumentaciju. Godinu dana sam ih ganjala. Ako je on ispunio svoj dio dogovora, onda su i oni dužni ispuniti ono što su mu obećali – govori Nada.
Nakon dugotrajne borbe stigla je zapovijed iz Zagreba.
– Kada mi je javio da je dobio zapovijed o postavljenju na djelatno vojno mjesto, rekla sam: 'Uspjeli smo' – prisjeća se tog trenutka i sreće koju je on osjećao kada je čuo lijepu vijest o ispunjenom obećanju.
Pomagala je i drugim braniteljima, no o mnogim takvim situacijama nije željela detaljnije govoriti. Smatra da pomoć čovjeku u nevolji ne treba biti razlog za javno isticanje.
– Kada znam da nekome treba pomoć, ne treba me nitko ni pitati. Ako si ti korektan, onda ću se i ja boriti za tebe – poručuje Nada.
'Ne treba se nama država klanjati cijeli život'
Tijekom razgovora otvorili smo i pitanje položaja hrvatskih branitelja danas. Kroz razgovore s drugim sudionicima Domovinskog rata, često smo slušali koliko je među njima ostao osjećaj nepravde. Dio ih teško živi, a neki se i desetljećima nakon rata moraju boriti za osnovna prava.
Nada na to pitanje odgovara drukčije nego što bi se možda očekivalo od osobe koja je toliko godina provela pomažući braniteljima.
– Ja svakome kažem isto. Moramo biti malo strpljivi. Rat je koštao, obnova je koštala, mi branitelji, koji smo bili teško ranjeni, povrijeđeni, to je sve državu koštalo. Pogledajte koliko košta pregled kod privatnika... Zatim, i obnova je koštala, svaki ispaljeni metak je koštao. Mi smo mlada država i trebamo biti strpljivi. Ništa se ne gradi brzo – smatra Nada.
Podsjeća da je Hrvatska tijekom pet ratnih godina izborila samostalnost, ali i da se odgovornost za položaj branitelja nije smjela završiti prestankom ratnih djelovanja.
– Puno branitelja nije svjesno što smo napravili. Stvorili smo državu u tih pet godina. Oni koji su bili pod Andrijom znaju da je on brinuo o njihovom činu, stambenom zbrinjavanju svojih vojnika, o svemu… – govori.
Smatra i da sudjelovanje u Domovinskom ratu ne daje nikome pravo da se uzdiže iznad drugih građana.
– Ne treba se nama država klanjati cijeli život. To je na neki način bila naša obveza, da radno sposobni stanovnici Republike Hrvatske, žitelji naše domovine, daju nekakav doprinos u Domovinskom ratu. Netko se bojao oružja, ali svaka pomoć je bila dobrodošla. Zato nemamo pravo prozivati druge i pitati ih gdje su bili kada smo mi ratovali – naglašava.
Otvoreno govori i o braniteljima koji, prema njezinu mišljenju, nisu dovoljno svjesni što mi to danas imamo.
– Moramo biti korektni prema sebi i prema drugima. Čovječe, nisi se borio ni za koga drugoga nego za svoju djecu i djecu svoje djece – kaže Nada.
Posebno je kritična prema korištenju ratnih obilježja u političke svrhe.
– Braniteljima se treba pokazati pijetet, ali im se ne treba klanjati. Nije mi drago vidjeti kada se branitelji koji su se aktivno uključili u politički život na bilo kojoj razini vlasti, koriste vojnim obilježjima u političke svrhe – poručuje Nada.
Nije bila samo supruga zapovjednika
Nada Matijaš i sama je sudjelovala u Domovinskom ratu. Bila je pripadnica Hrvatske ratne mornarice, a još prije početka rata sudjelovala je u tajnim aktivnostima vezanima uz stvaranje hrvatskih obrambenih snaga. Njezina vojna služba završila je 10. listopada 1995. godine, dan nakon Andrijine pogibije.
– Mi smo i prije rata ilegalno radili na začecima Hrvatske vojske. Imala sam ljude koji su me obučavali i kojima sam bila veza – govori.
Prisjeća se kako je Andrija više od godinu dana prije početka rata obučavao 126 mladića iz marinskog kraja. Već je tada, kaže, naslućivao da se nećemo odvojiti mirnim putem i razmišljao o tome što bi se moglo dogoditi u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
– Učio ih je gađanju, rastavljanju pištolja, upoznavao ih s minama. Očekivalo se što bi se moglo dogoditi – prisjeća se Nada. I nju je obučavao.
Ona je u međuvremenu obavljala zadatke za koje je morala paziti da ne privuče pozornost. Poslije je radila u kabinetu admirala Svete Letice, a posebno pamti osjećaj časti što je bila odabrana za rad u novoustrojenom Zapovjedništvu Južnog bojišta. U međuvremenu je pomagala i svom Andriji s papirologijom njegove postrojbe.
O svojoj ratnoj ulozi ne voli puno pričati.
– Uvijek sam govorila: 'Što smo sve nas dvoje radili, oni koji su trebali znati – znaju. A za druge me apsolutno ne interesira' – poručuje.
Rat nije prestajao ni kada bi došao kući
Andrija i Nada bili su, kaže nam, iznimno vezani. Oboje su imali vojno iskustvo. On je bio školovani stručnjak za tenkove, a ona pripadnica Hrvatske ratne mornarice, koja je tijekom Domovinskog rata djelovala i na području Dalmacije i Dalmatinske zagore.
Andrija je na bojišnici proveo 51 mjesec, a kući bi se vraćao tek na jedan dan, ponekad i kraće. Iako je rijetko govorio o onome što je proživljavao na ratištu, Nada je posljedice rata primjećivala čak i dok je spavao.
– Sjećam se kada bi doma spavao. Znao bi poskakivati u snu. Nešto je ponovno proživljavao i znojiti se... Očito je u snu ponovno prolazio neke operacije i teške trenutke – prisjeća se Nada.
Najviše joj je žao što, nakon svih tih godina provedenih na ratištu, nije dočekao mir kojem su se oboje toliko nadali. Gradili su kuću u Marini, planirali zajedničku starost i vjerovali da će napokon imati vremena jedno za drugo. Andrija je nakon Oluje već predao papire za mirovinu, ali umjesto povratka kući uslijedio je odlazak na operaciju Južni potez, s koje se više nije vratio.
Posljednji razgovor
Nada se posljednjeg dužeg razgovora s Andrijom sjeća kao da je bio jučer. Bio je 7. listopada 1995., dva dana prije njegove pogibije.
– Kaže on meni: 'Ajde pogodi što sam jeo za večeru.' Znala sam da je bio gadljiv na hranu. Nije mogao svašta jesti. Volio je juhu i lešo meso. Ako bi vidio malo masnoće ili da je kuharica malo šporka, nije mogao jesti – prisjeća se Nada.
No te je večeri bio oduševljen.
– Kaže: 'Jedan je zakla tele. Ja ti pečem srce.' Ubrao je jednu granu, na nju natakao meso i pekao ga na vatri. I sada ga zamišljam. Kao kada bismo mi doma pekli gradele. On s nožićem malo odreže komad... Baš zamišljam kako gušta, pa puše u meso jer je vruće da ga ne opeče – govori Nada.
Razgovarali su tu noć dvadesetak minuta. Ne sjeća se da su ikada dulje razgovarali. Andrija joj je rekao da ode u grad i kupi spavaću sobu za njihovu kuću.
– Mi smo htjeli prvo kupiti samo spavaću sobu, dok ne sredimo kuhinju i kupaonicu. Samo da možemo spavati u svojoj kući – prisjeća se.
Otišla je u salon namještaja na Gripama i pronašla sobu koja joj se svidjela.
– Rekla sam: 'Doći ću kada se Matijaš vrati s bojišta.' Ta soba mi je ostala u glavi. Nikada je nisam kupila – kaže i steže joj se grlo.
Dva dana poslije, oko deset sati navečer, netko joj je pokucao na vrata. Mislila je da je došao Andrijin suborac Romeo kako bi joj rekao kakva je situacija na bojištu.
– Otvorim vrata, kad tamo njih... Bilo ih je puno. Čićo mi je prišao i rekao: 'Nado, Andrija je stradao.' Pitala sam: 'Kako je stradao?' Jer kada je prije bio ranjen, nisu mi to službeno javili. Ponovno sam ga pitala kako je stradao. On je šutio. I onda sam shvatila – prisjeća se Nada.
Onesvijestila se.
Sat koji je stao u 15.05
Nada je 2. prosinca 1995. godine otišla na mjesto Andrijine pogibije, svjesna da će zbog provedbe mirovnog sporazuma uskoro biti onemogućen pristup tom području. Na njezin zahtjev s njom su pošli njegovi suborci koji su bili uz njega kada je stradao. Imali su vojnu pratnju, a putovali su u vozilima s civilnim registracijskim oznakama.
Kada je stigla, teren joj nije bio nepoznat. Već je toliko puta pregledavala VHS snimke ratnog snimatelja da je prepoznavala mjesta koja je dotad gledala samo na televizijskom ekranu. Zanimalo ju je i postoji li snimka trenutka Andrijine pogibije, no rekli su joj da nije snimljen.
Čuva njegov ručni sat, koji je stao u 15.05 sati, u trenutku njegove smrti.
– Da. I taj sat imam doma. Kada su mi dali njegove osobne stvari, vidjela sam da je tako ostao. Prije sam na filmovima gledala kako ljudima u trenutku pogibije stane sat. Mislila sam da je to neka filmska fora. Ali stvarno je istina. Njegov je stao... – govori Nada.
Andrijina pogibija ostavila je posljedice od kojih se Nada godinama oporavljala. Bila je na liječenjima, odlazila na psihoterapiju i boravila u Krapinskim Toplicama. Neko vrijeme nije mogla ni hodati.
– Kada su me nakon Andrijine pogibije doveli doktoru Urliću, nisam mogla hodati. Sestra me dovela u kolicima. Jako brzo sam smršavjela – prisjeća se.
U toplicama je ponovno učila normalno hodati.
– U početku sam se pridržavala za zid. Ispred jednog dućana stajali su štapovi za hodanje. Pomislila sam: 'Ma kupit ću sebi jedan štap, što me briga.' Imala sam 40 godina, ulazila u 41., a osjećala sam se kao stara starica – govori Nada.
'Zamislite da u jednoj osobi izgubite sve'
Ni danas ne može objasniti zašto je bol zbog Andrijine smrti ostala toliko snažna.
– Umrla mi je prvo majka, pa sestra, pa otac... I meni je neshvatljivo da ja toliko tugujem za Andrijom, više nego što sam tugovala za roditeljima. Ne znaš što je to. Je li to stvarno ta iskrena ljubav usađena u mene i ta odanost? – pita se Nada.
O njihovu zajedničkom životu govori s nježnošću, prisjećajući se i najobičnijih jutara.
– Navečer bih pripremila šalice za kavu, a ako je bila zima, i šalicu za čaj. On je radio prije mene i prvi bi se ujutro spremio. Ja bih mu skuhala čaj, stavila malo prošeka, meda i limuna. Sve bih navečer pripremila da nas ujutro čeka – prisjeća se.
Andrija bi prvi izašao iz kupaonice, a Nada bi već pila kavu i zapalila cigaretu.
– On bi izašao na balkon, radio sklekove i rekao: 'Ajmo, Dado.' A ja bih mu odgovorila: 'Pusti me, čovječe, na miru' – govori uz osmijeh.
Dado je bio njegov nadimak za nju. Tako ju je počeo zvati nakon što mali nećak nije mogao izgovoriti njezino ime.
– Moj voljeni Pauk meni je bio sve. Ja sam u jednoj osobi imala sve. To govorim svojim prijateljima, koliko oni to uopće mogu razumjeti. Kažem im: 'Zamislite da u jednoj osobi izgubite sve.' To je kao da vam, ne daj Bože, odjednom ode cijela obitelj i ostanete sami. Tako se ja i sada osjećam – priznaje Nada.
U kući koju su gradili danas postoje dvije potpuno iste spavaće sobe. Jedna je Paukova, druga Nadina.
– Ali ja neću spavati u njegovoj. To će biti njegova soba. Ja ću spavati u svojoj – kaže.
Pokraj kuće sada stoji tenk. Nada će nastaviti uređivati prostor, dovršavati spomen-centar i čuvati Andrijinu ostavštinu. Želi da generacije koje dolaze upoznaju ne samo zapovjednika i generala nego i siromašnog dječaka koji je čuvao ovce, mladića kojeg su proglasili nesposobnim za vojsku te čovjeka koji je u posljednjem razgovoru sa suprugom planirao kupnju spavaće sobe.
Vjenčani prsten i dalje je na njezinoj ruci.
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
