18/11/26 · 05:18

Medicinska sestra Šima Šesto: 'Gledali smo kako odvode ranjenike. Prokazivali su ih ljudi koji su do jučer radili s nama'

Obitelj ove vukovarske heroine potječe iz Dalmatinske zagore

Medicinska sestra Šima Šesto: 'Gledali smo kako odvode ranjenike. Prokazivali su ih ljudi koji su do jučer radili s nama'
PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp

Djelatnici vukovarske ratne bolnice ove godine predvode Kolonu sjećanja u Vukovaru, 35 godina nakon okupacije grada. Među njima je i Šima Šesto, medicinska sestra koja je tijekom tromjesečne opsade, u gotovo nemogućim uvjetima, zajedno s kolegama spašavala živote ranjenika i civila.

Nakon što je djecu odvela na sigurno, vratila se u Vukovar, gdje je nastavila raditi u bolnici. Ondje je proživjela neke od najtežih trenutaka svojega života, od svakodnevnog zbrinjavanja desetaka teško ranjenih ljudi do spašavanja vlastitog supruga, kojega je pred obiteljskom kućom pogodila granata. Posebno su joj bolna sjećanja na posljednje dane ratne bolnice, kada su nakon pada grada neprijateljske snage odvodile ranjenike, a neki od njih su bili probrani nakon što su ih prokazali ljudi koji su do jučer bili djelatnici bolnice. To su bile osobe koje su trebale spašavati život, a umjesto toga su ga gasili.

'Ovi teški dani uvijek su s nama, bez obzira na to koliko je vremena prošlo. Ove smo godine napokon dobili svojevrsno priznanje time što smo na čelu Kolone sjećanja. Napokon smo postali vidljivi. Inače smo uvijek bili u pozadini', ispričala nam je Šesto, jedna od medicinskih sestara vukovarske ratne bolnice.

Iako se o djelatnicima bolnice govori kao o herojima, ona ističe kako su samo obavljali svoj posao, premda u okolnostima koje je danas teško i zamisliti.

'Zdravstvena struka prvenstveno je humana profesija. Da biste se bavili tim pozivom, morate imati empatiju i ljubav prema ljudima. Mi smo u konačnici samo radili svoj posao, ali u nemogućim uvjetima, u nenormalnim okolnostima, svakodnevno izložene pogibelji. Ponekad nismo bili ni svjesni koliko je opasnost velika', prisjetila se.

Kaže kako nitko nije mogao predvidjeti razmjere rata ni koliko će dugo trajati opsada grada.

'Vukovarska bolnica doista je bila srce obrane grada, i u organizacijskom smislu i kao utočište, mjesto na kojem su ljudi mogli dobiti pomoć. Naši branitelji tri su mjeseca bili na položajima, pod neprestanom paljbom. Radeći svoj posao, i sami smo izrasli u dragovoljce, u ljude spremne dati sve za svoju domovinu', rekla je Šesto.

U jednom danu primali su i više od 80 ranjenika

U bolnici su tijekom opsade bile smještene i obitelji dijela zdravstvenih djelatnika. Zbog neprestanog granatiranja i obveza prema ranjenicima mnogi nisu mogli odlaziti svojim kućama.

'Naša djeca i članovi obitelji bili su s nama. Tri mjeseca proživljavali su istu patnju, gledali sve što se događalo i zajedno s nama prolazili kroz taj pakao. Bili smo opterećeni sa svih strana, do granica ljudske izdržljivosti. Ali najvažnije je uvijek bilo spasiti život', istaknula je.

Veći priljev ranjenika počeo je nakon pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, početkom svibnja 1991. godine, a posebno se intenzivirao 25. kolovoza, kada je započelo opće bombardiranje Vukovara.

'U prosjeku smo primali između 20 i 30 ranjenika dnevno, ali u vrijeme najtežih bitaka znali smo ih u jednom danu primiti i više od 80. Bila je sreća što smo imali dovoljno medicinskih ekipa koje su u takvim okolnostima mogle pružiti pomoć. Kada vam odjednom stigne toliko ranjenika, svaka je minuta dragocjena. Ljudski život toliko je krhak', navela je.

Prisjeća se kako su se medicinske sestre i liječnici susretali s ozljedama kakve dotad nisu mogli ni zamisliti, kakve nikad nisu vidjeli:

'Teško ih je bilo i gledati, a kamoli obrađivati. Imali smo uspostavljen sustav rada. Ranjenik bi najprije prošao trijažu, tijekom koje je najvažnije bilo spasiti život. Prve minute bile su presudne. Nakon toga slijedila je obrada rana i stabilizacija vitalnih funkcija, koliko je to bilo moguće.'

Liječnici su operirali, a medicinske sestre preuzimale daljnju skrb o pacijentima. Kako su uvjeti postajali sve teži, tako su se smanjivale i mogućnosti liječenja.

'Neke smo rane morale previjati i tri puta dnevno. Kasnije, zbog sve težih uvjeta, dva puta, a zatim samo jednom. Ranjenici su dobivali antitetanusnu zaštitu i kombinaciju triju antibiotika. Nakon toga slijedili su previjanje, njega i nada da će sve dobro završiti. Često ste se mogli samo pouzdati u dragoga Boga', prisjetila se.

Dok je Kukuruzni put bio prohodan, ranjenike su nakon početnog zbrinjavanja konvojima slali na daljnje liječenje. Ispričala je kako bi u jednom konvoju odlazilo između 25 i 30 ranjenika.

'Ostali smo u okruženju. Naši gardisti čuvali su Kukuruzni put, i sami izloženi velikoj opasnosti. Ljudi su kroz kukuruzišta prolazili na vlastitu odgovornost', govori Šesto.

Krajem listopada zatvoren je i taj posljednji put kojim se moglo izići iz grada.

Djecu je odvela na sigurno, a zatim se vratila u Vukovar

U vrijeme kada su ratna djelovanja postajala sve intenzivnija, Šima Šesto odlučila je djecu odvesti u Zagreb. Nakon toga vratila se u Vukovar, gdje je nastavila raditi u bolnici. Njezino medicinsko znanje bilo je presudno kada joj je suprug teško ranjen.

Dogodilo se to 19. rujna 1991. godine, kada su nakratko došli do obiteljske kuće kako bi se oprali i predahnuli. Budući da su većinu vremena provodili u bolnici, susjedima su dopustili da se od granatiranja sklanjaju u njihovu podrumu.

Suprug je izišao pred kuću kada je započelo granatiranje iz smjera Negoslavaca.

'Čula sam eksplozije, sve se zadimilo, a onda sam začula nekoga kako viče i zapomaže. Nešto me vuklo da iziđem na ulicu. Kada sam izišla, ugledala sam supruga. Podigao je ruke. Na sebi je imao crvenu majicu pa u prvi trenutak nisam ni primijetila krv. Bio je u šoku i srušio se', opisuje dramatične trenutke.

Priskočila mu je u pomoć i shvatila da je riječ o ozljedama opasnima za život.

'Kleknula sam preko njega i vidjela da mu iz rana na leđima izlazi zrak. Shvatila sam da su mu pluća probijena. Okrenula sam ga u bočni položaj, izvukla jezik i oslobodila mu dišni put. Bio je u tako teškom stanju da je mogao umrijeti za nekoliko trenutaka.'

Dok je pokušavala spasiti supruga, granatiranje nije prestajalo. Dozivala je susjede, ali oni zbog eksplozija nisu mogli odmah izići iz zaklona zbog granatiranja koje nije prestajalo.

'Zamislite taj strah, te udare i eksplozije koje ne prestaju. I sama sam bila pod adrenalinom. Funkcionirala sam gotovo automatski. Poslije sam se čudila kako sam uspjela sve to učiniti’, porisjetila se. I danas dobro zna što je napravila toga dana. Na ranu je stavila zaštitu kako bi spriječila dodatno prodiranje zraka u prsni koš i pogoršanje stanja pluća.

Suprug je zadobio teške ozljede po cijelom tijelu, a posebno su opasne bile ozljede pluća. Šest dana nakon ranjavanja, 25. rujna, evakuiran je konvojem na daljnje liječenje u Zagreb.

'Jedva je preživio, čak i nakon dolaska u Zagreb. Takve ozljede izazivaju velika krvarenja, a kod ozljeda pluća mogu nastati teške komplikacije, upale i stanje šoka', prisjetila se Šesto.

'Krvavi prst je prokazivao ljude'

Posebno potresan dio njezina svjedočanstva odnosi se na posljednje dane vukovarske bolnice, kada su nakon pada grada neprijateljske snage preuzele kontrolu nad ustanovom i počele odvajati pacijente.

Prema njezinim riječima, evakuacija ranjenika i medicinskog osoblja bila je prethodno dogovorena uz sudjelovanje Međunarodnog Crvenog križa i generala Andrije Rašete, ali dogovor nije ispoštovan.

'Doktorica Vesna Bosanac svakodnevno je slala apele, tražila pomoć i pokušavala osigurati evakuaciju. Sve je bilo dogovoreno, ali dogovor nije ispoštovan. Neprijateljske snage ušle su u bolnicu. Mi smo šutjeli, trpjeli i čekali što će se dogoditi', prisjetila se.

Neće zaboraviti ni kako je bolnica i prije toga bila izložena psihološkom zastrašivanju:

'Puštali su Marš na Drinu, a bolnica je bila u potpunom okruženju. Njihovi položaji bili su vrlo blizu. Znali smo što se događa u gradu i što su ti ljudi sposobni učiniti. Bilo nas je strah, ali nismo mogli ništa učiniti.'

Posebno pamti dolazak oficira JNA Veselina Šljivančanina, koji je zdravstvenim djelatnicima održao svojevrsno političko predavanje. Dok je držao monolog u nekadašnjoj gipsaoni, za to su vrijeme odvajani pojedini pacijenti, dio nemedicinskog osoblja i muškarci.

'Autobusi su već čekali s druge strane. Odvodili su ljude, a dio ranjenika ostavili. Znali su koga traže, peta kolona radila je svoje. Postojali su popisi i pojedinci su bili unaprijed označeni', tvrdi Šesto.

Najteže joj je bilo gledati kako odvode ranjenike, među kojima su bili i teško ozlijeđeni pacijenti.

'Bilo je strašno i mučno to gledati. Nije im bilo važno koliko je netko teško ozlijeđen. Ako je bio označen ili prokazan, odvodili su ga. Krvavi prst je prokazivao', kazala je.

Posebno je, kaže, boljela činjenica da su u prokazivanju sudjelovali i ljudi koji su do jučer radili s njima.

'Naši kolege su to radili, kolege koji su čekali svoje oslobodioce. Posebno je bolno bilo to što su među njima bili ljudi koji su do jučer živjeli i radili s nama', posvjedočila je Šesto.

Naglasila je kako su tijekom rata u bolnici radili djelatnici srpske nacionalnosti, barem njih 30 posto, te da su zdravstveni radnici pružali pomoć svim pacijentima, bez obzira na nacionalnost.

'Vesna Bosanac nije dovoljno priznata za ono što je učinila'

Govoreći o ratnoj bolnici, Šima Šesto posebno je istaknula doprinos njezine ravnateljice, doktorice Vesne Bosanac.

'Doktorica Bosanac tijekom ta tri mjeseca iznimno je mnogo učinila. Bila je sposobna, odlučna i organizirala je rad bolnice u gotovo nemogućim okolnostima. Mislim da njezin doprinos nije dovoljno priznat, osobito kada govorimo o ulozi žena u obrani Vukovara. Ona je bila i ostala heroina', govori.

Podsjetila se i na važnost dokumentiranja svega što se događalo u ratnoj bolnici, čemu su, uz doktoricu Bosanac, pridonijeli i drugi zdravstveni djelatnici te profesor Andrija Hebrang.

'Važno je da je ono što smo proživjeli zabilježeno i dokumentirano. U vrijeme rata svijet nas nije dovoljno vidio ni razumio. Mi smo bili mali, a u to vrijeme ni Europa ni svijet nisu nas vidjeli kao državu', kazala je.

'Izlazili smo poniženi, a oni su slavili svoje oslobođenje'

Nakon pada Vukovara Šima Šesto napustila je grad zajedno s dijelom medicinskog osoblja i ranjenika. Prisjeća se prizora razorenoga grada, ali i područja koja su ostala gotovo neoštećena.

'Izlazili smo poniženi, iscrpljeni i jadni, ali s nadom da smo napokon spašeni, da idemo na slobodu, među ljude. Sve je to predugo trajalo', govorila nam je u krugu bolnice Juraj Njavro. Prolazili su kroz grad prema Domu zdravlja, gdje su ih čekali autobusi.

'Kada smo došli do tog dijela grada, vidjeli smo područje koje su neprijateljske snage već ranije zauzele. To je bilo čitavo, nije bilo oštećeno. Ondje su bili i europski promatrači. Ljudi koji su nas dočekali slavili su ono što su nazivali oslobođenjem. A mi smo, poniženi i iscrpljeni, čekali pred autobusima, ne znajući kamo će nas odvesti’, prisjetila se.

Iako im je bilo obećano da će biti prevezeni prema Zagrebu, odvedeni su drugim pravcem:

'Odvezli su nas preko Šida do Srijemske Mitrovice. Ondje smo proveli jednu noć u autobusima. Crveni križ rekao nam je da ne izlazimo. Mogli smo samo previti ranjenike koje smo vozili sa sobom. Sutradan smo nastavili put preko Bosne. Kod Brčkog smo ponovno ušli na područje pod hrvatskom kontrolom, gdje nas je dočekao organizirani prijevoz.'

Deset godina progonstva i povratak u Vukovar

Nakon izlaska iz Vukovara naša sugovornica nastavila je život u progonstvu. Deset godina provela je u Varaždinu, gdje je radila i gdje je njezina obitelj dobila stan. Iako je zahvalna svima koji su im pružili pomoć, nikada nije prestala razmišljati o povratku.

'Uvijek zahvaljujem svim ljudima diljem Hrvatske koji su nas primili kao prognanike, pružili nam pomoć, utjehu i sigurnost. Ja sam deset godina provela u Varaždinu. Ondje sam radila i dobili smo stan, osobito zbog suprugova ranjavanja i našeg statusa. Ali koliko god nam je ondje bilo dobro, to nije bio naš dom', govori.

Medicinska sestra Šima Šesto: 'Gledali smo kako odvode ranjenike. Prokazivali su ih ljudi koji su do jučer radili s nama'
Medicinska sestra Šima Šesto: 'Gledali smo kako odvode ranjenike. Prokazivali su ih ljudi koji su do jučer radili s nama'

U Vukovar su se vratili 1998. godine, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Njihova kuća bila je među prvima koje su se obnavljale.

'Suprug je jako želio povratak. Sjećam se da je moj svekar nakon pada Vukovara govorio kako ćemo se vratiti već na proljeće. Nitko od nas nije mogao zamisliti da će proći toliko godina. Kasnije sam shvatila da se to neće dogoditi tako brzo. Pratila sam političke prilike i bilo mi je jasno da povratak neće biti jednostavan’, rekla je.

Njezina obitelj potječe iz Dalmatinske zagore, odakle su se doselili u Slavoniju bježeći od siromaštva i zapuštenosti tih krajeva.

'Slavonija je za nas bila obećana zemlja. Vukovar i njegova okolica prekrasni su. To je bogomdana zemlja, plodna i kvalitetna, na raskrižju važnih putova', kazala je. Teško joj je i danas razumjeti kako se među ljudima koji su godinama živjeli jedni uz druge mogla razviti tolika mržnja.

'Mi nismo bili odgajani da mrzimo druge ili da osvajamo tuđe. Nismo mogli ni zamisliti da će se među ljudima s kojima smo živjeli razviti tolika mržnja. Vukovar je bio naš grad. U njemu smo živjeli, radili, podizali obitelji i stvarali zajednički život. A onda je netko odlučio da taj grad pripada samo njemu. Na kraju se pokazalo da nije tako’, dodala je.

Danas joj mnogo znače susreti s nekadašnjim kolegama iz ratne bolnice. Godinama se organiziraju stručni skupovi i okupljanja na kojima se prisjećaju zajedničkih iskustava, ali i kolega kojih više nema.

'Svatko od nas nakon Vukovara otišao je svojim putem, noseći vlastitu bol i vlastita sjećanja. Svatko od nas ima svoju priču. Bilo nam je jako teško vratiti se, ali Vukovar je naš grad. Mi drugog doma nemamo. Kada smo se vratili, nismo zaboravili ono što se dogodilo. Samo smo nastavili živjeti. Jer najvažniji su ljudi', podvukla je Šima Šesto.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje:

Audio


Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp


Dodaj kao preferirani izvor na Googleu