Nezaustavljiva je bila vatra u katastrofalnom omiškom požaru, ali još su jači bili hrabrost i požrtvovnost ljudi koji su joj stali na put.
Marko Čaleta, Ivan Družić, Mario Mikas, Petar Šarolić, Timur Softić, Ante Čaleta, Mate Jujnović i Josip Tomasović momci su čija imena treba zapamtiti nakon stravičnog požara koji je krenuo od Lokve Rogoznice i proširio se do Omiša. Tragedija i materijalna šteta koja se još zbraja, bile bi i veće da osam momaka nije hrabro uskočilo u borbu s vatrom. Spasili su barem sedam kuća, osim svojih, te brojne automobile susjeda i njihovu imovinu.
Koliko su srčani bili možda dovoljno govori da je golim rukama iznemogao Timur gasio palmu uz susjedovu kuću. Dva dana poslije, još ni sami ne mogu vjerovati kako je sve prošlo.
Bio je to dan kao i svaki drugi tijekom sezone, svatko u svom poslu i sa svojim radostima. Mario je tako bio na utakmici Hajduka na Poljudu kada je izbio požar. Krenuo je sa stadiona prema svom domu, međutim policajci mu zbog sigurnosti nisu dozvolili prolazak jer je promet već bio obustavljen prije Lokve. Srećom, supruga i djeca već su bili na putu prema sigurnom odredištu u Dugom Ratu, pa mu je s te strane duši bilo lakše. Ali, okrenuti se i vratiti put Omiša nije bila opcija niti u jednom trenutku. Parkirao je automobil uz cestu i potrčao prema svojoj kući. Bio je nezaustavljiv.
Za to vrijeme Marko, vlasnik poznate konobe Kod Mije, već je s radnicima bio u akciji. Prisebnošću je, bez pretjerivanja, vjerojatno spasio i živote gostiju koji su bili na večeri.
- Čim sam vidio da je izbio požar, mirno sam im rekao da se raziđu. Ništa mi tad nije bilo važno, osim da uspiju sigurno otići. Cesta je još bila otvorena, krenuli su svatko svojim putem - priča nam.
Mario nas je odveo do litice na kojoj su stajali i zaustavljali širenje požara. Plamen je išao preko njih, doslovce su na rubu provalije 'držali frontu', gasili kako su znali i umjeli.
- U jednom trenutku smo izgubili Marka, nismo ga mogli dobiti ni na mobitel. Tad smo jedino osjetili strah, a onda smo ga ugledali, išao je s druge strane razvlačiti 'crijeva' za gašenje - pričaju nam uglas.
S ruba jedne provalije potom su se prebacili na drugu i nastavili bjesomučnu borbu na suprotnoj strani terena. Tamo su vatru ugasili prije nego je zahvatila susjedovu kuću, uz rub garaže.
Tijekom gašenja pao je pritisak vode, pa od hidranta više i nije bilo koristi. Punili su kante vodom, padali s nogu, ali nisu prestajali. Srećom, u tim trenutcima stigli su i vatrogasci.
S obzirom na vatrena iskustva s tog područja, o gasiteljima imaju najljepše mišljenje. Život bi bio raj, kažu, da su svi ljudi kao vatrogasci.
Te su noći momci i sve ostavljene automobile odgurali na sigurno. U posljednji trenutak Mario se sjetio i svoga, ostavljenog na cesti. Netom nakon što ga je premjestio, vatra je nastavila tim putem.
S tugom pričaju o nesretnoj mladoj ženi koja je poginula u vatrenoj stihiji, kao i o sugrađanima koji se bore za život u zagrebačkoj bolnici.
- Navikli smo na požare, nažalost. Sve će se nadoknaditi, izgraditi, ali životi... - spuštaju suosjećajno glave.
Dok smo pričali o apokaliptičnoj noći, s plaže je do nas dotrčao muškarac.
- Opet gore gori, iz mora smo vidjeli! - pokazuje u visinu, na šumovito brdo uz cestu.
Instinktivno su potrčali, a kako je Marko bio u čizmama, popeo se ugasiti. U šali smo ga nazvali Spiderman, dok je on već gazio plamen i prekrivao žar zemljom.
Požrtvovnost hrabrih momaka nije prestala s gašenjem požara. Već dan poslije, po nepristupačnom terenu nosili su vodu radnicima HEP-a koji su radili na što bržem povratku struje u domove.
