JA TAKO MISLIM: Ne treba naslov, imat će ga rukometaši
Kako je moguće da je Hrvatskoj sport jedina institucija koja funkcionira?
Nije sport sporedna stvar na svijetu. Barem ne u Hrvatskoj. Kod nas je sport puno više. Sport je lijek. U Hrvatskoj od sinoć vlada neka nacionalna norijada koja je zahvatila sve generacije. Kao da smo se na trenutak pomladili, i svi napokon osjećamo ponos kao narod. Ponosni Hrvati. Ujedinjeni. Zahvalni. Ljubav i 'ovdje nitko nije normalan'. I nije, tko može ostati normalan nakon 80 minuta igre? Cijeli svijet se divi našim rukometašima zbog količine hrabrosti koju su pokazali na terenu.
Kada govorimo o sportu, možemo reći da je sveopće prisutan i popularan, a naše suvremeno društvo susreće se s nizom problema između povezanosti sporta, nacije i nacionalizma. Sport je temeljna društvena institucija i u ljudskoj populaciji gotovo nije moguće pronaći člana koji nije uključen u sportska događanja; bilo kao aktivni sportaš, rekreativac, član sportskih organizacija ili slučajni slušatelj diskusije o sportskoj utakmici.
Sport je možda najvažniji kulturni fenomen, ali se o njegovim socijalnim aspektima premalo zna. On je ljudska tvorevina i mijenja se paralelno s društvom - poprima različite oblike i značenje ovisno o kontekstu unutar kojeg ga promatramo. Važno je kritički promišljati o sportu jer su sve promjene u njemu odraz promjena u društvu. Sport se promatra kao specifičan fenomen modernog društva i veliki naglasak stavljen je na njegovu kulturu kao i na unutrašnju diferencijaciju sporta.
Funkcije sporta su se uvelike promijenile i u psiho-socijalnom kao i u kulturnom smislu. On je totalna društvena činjenica i moglo bi se reći da čini metaforu ljudskog življenja. Sportski tereni su mjesta gdje se konstruira i učvršćuje nacionalni identitet, a sportska okupljanja i navijanje s tribina pokazivali su razmjere krize i izražavali nezadovoljstvo postojećim stanjem.
Sad nama ostaje pitanje, kako je moguće da je Hrvatskoj sport jedina institucija koja funkcionira? Možda je učinak u tome da kad se slažu momčadi, recimo u rukometu, nikada se za kružnog napadača ne stavlja rođak od tetka, a za desno krilo mali od direktora iz Livna. A upravo tako nekako svoje momčadi slažu izbornici po gradovima, općinama, ministarstvima i javnim poduzećima.
Možda zato što niti jedna institucija u Hrvatskoj nema kapetana kao što je Domagoj Duvnjak. Majstor. Maestro. Lider. Liderčina. Kapetan koji je pokazao da stvari mogu postati čarobne ako se samo malo potrudiš. Nismo još službeno pobijedili Španjolsku i osvojili zlato, ali kao da jesmo. Uspjeli smo se ujediniti (po tko zna koji put), to je puno veći uspjeh za Hrvatsku nego što bi bilo zlato.
