POŽUTILA TI KRŠTENICA: Godinama podmetali leđa pa prešli u navijače drugog reda

Donosimo novi izvadak iz knjige 'Kup je naš', autora Frane Grgurevića:

'Nakon prve polufinalne utakmice Kupa 1987. godine, koju je Crvena zvezda na Poljudu dobila 2:1, nekako smo se pomirili s činjenicom kako opet neće biti ništa od osvajanja trofeja. No, pogotkom Asanovića, Hajduk je u uzvratu na Marakani došao do pobjede od 1:0 i izvođenja jedanaesteraca, nakon čega je s ukupnih 5:4 osigurao prolaz u finale. 

Oni koji nisu gledali utakmicu možda su pomislili da se radi o prvotravanjskoj šali jer je utakmica odigrana upravo na taj dan, ali pravim navijačima nije bilo do šale, do finala Kupa je preostalo 38 dana i trebalo se što prije organizirati. Ovo organizirati podrazumijevalo je osiguravanje financija, a onda i organizaciju samog putovanja. Vremena nisu bila lagana, onih Markovićevih sedam dinara za marku još nije bilo uvedeno, harala je inflacija i nezaposlenost, a moja generacija mahom je fakultetske diplome držala u ormaru, dok se za novce uglavnom ‘snalazilo’. 

Brže bolje smo krenuli u potragu za nekakvim poslom preko Student servisa, nekoliko dana u skladištu tvornice duhana, malo okopavanja i nošenja inventara na Sajmu sadnica i pet dana ispomoći na dostavi namještaja bilo je dovoljno za ovaj događaj godine. Da se nije radilo o običnoj utakmici govori i činjenica kako sam objavu za putovanje vlakom popunio isključivo prijateljima, dok se često na ona ‘manja’ gostovanja u nedostatku poznatih likova, išlo i s onima koje si znao samo ‘po faci’ ili iz navijačkih priča - na samom početku mog navijačkog puta tako sam na ‘prvoj crti obrane’ upoznavao starije o kojima su se ispredale legende:  Dugoga, Sliju, Trepču, Armanda.

Ovog puta izbor je bio vrlo širok, a nas nekoliko ‘starijih i normalnijih (?)’ lukavo je odlučilo ipak predugi put do Beograda (pa onda odmah natrag) premostiti spavaćim kolima. Nisu to bila ona klasična spavaća kola, radilo se o ‘kušet’ kolima sa šest ležajeva koja smo mi od milja zvali ‘vagon leć’ (restoran je bio ‘vagon jist’), a ranija iskustva i vjera u osvajanje trofeja govorili su kako taj svečan čin moramo dočekati svježi i odmorni. Istina je da smo na ovaj način pali u očima onih najzagriženijih i smatrani smo gotovo pa navijačima drugog reda, ali budući smo već gulili osmu, devetu godinu gostovanja, smatrali smo kako je na mlađima red da malo podmetnu leđa.

A leđa su se podmetala, godinama prije toga, možda zato danas i bole, ali kažu da je to normalno jer sindrom ‘požutila ti krštenica’ nikoga ne zaobilazi. Nikada neću zaboraviti moje prvo navijačko gostovanje u Zagrebu. Točnije rečeno bila su to dva gostovanja, sa samo dva mjeseca razmaka, u kasno ljeto i ranu jesen daleke 1978.

Prvo se dogodilo 13. kolovoza 1978., uvodna utakmica Hajdukove trofejne sezone pod komandom Tomislava Ivića igrala se protiv Zagreba i to na Maksimiru. Naravno da sam bio uzbuđen, bio sam dio grupe od pedesetak ljudi koja je za sitne novce putovala preko ‘Ferijalnog saveza’. U samoj grupi osobno nisam poznavao nikoga, ali kad imaš nepunih 17 godina to i nije nekakav problem. Ono što sam zapamtio s mog prvog gostovanja je nevjerojatna hladnoća u Zagrebu, u koji smo došli ravno s plaže i činjenica da se sunce ukazalo tek iza 11 sati. Imao sam neke dobre savjetnike, pa sam obukao duge hlače, a u ruksaku ponio i džemper što s nekima u vlaku baš i nije bio slučaj. Pamtim tako Gagina koji je došao u šlapama, kratkim hlačama i majici bez rukava, pa je u Zagrebu iščupao iz vlaka onu smeđu zavjesu s natpisom JŽ i ogrnut njome šetao gradom, da bi tek oko podneva dočekao i kakve - takve zrake zubatog zagrebačkog sunca. Samu utakmicu nisam pamtio po dobru, Hajduk je odigrao mršavih 1:1, uz gol Šurjaka i nezadovoljstvo suđenjem, a čini mi se da je na toj utakmici bio isključen Jovanić. Iako Zagreb nikada nije predstavljao atraktivnog protivnika, na maksimirskim tribinama skupio nas se zaista respektabilan broj i očito je povratak Tomislava Ivića na klupu navijačima ulio nadu kako će to biti Hajdukova sezona.

U pamćenju mi je ostalo kako je u jednom trenutku veliki broj torcidaša (ne znam zašto) krenuo s istočnog stajanja na tribinu. Kad je došao red na mene oni dolje su me podigli, a oni gore povukli. Uspješno sam stigao na odredište, iako nisam uspio zaobići šiljke koji su me proboli na lijevoj strani grudi, na sreću točno na mjesto džepa košulje u kojem je bila kutija cigareta koju mi je ostavio prethodni penjač budući je imao kratke ljetne hlače i majicu bez džepova. Iako sam nepušač, zadržao sam tu njegovu probušenu kutiju cigareta kao suvenir s mog prvog gostovanja. 

Već na tom prvom gostovanju upoznao sam se s jednim fenomenom koji je predstavljao najuzbudljiviji dio svakog gostovanja, a to je bio prolazak kroz tada izrazito neprijateljski Knin, zahvaljujući kojemu smo u vlastitim očima od klinaca postajali akcijski junaci, a kojemu je posvećeno jedno od narednih poglavlja. No, sve doživljeno na mom prvom zagrebačkom gostovanju nije moguće usporediti sa sljedećim, također zagrebačkim, nepuna tri mjeseca kasnije, kada je Hajduka na Maksimiru čekao Dinamo.'

Zagreb - Hajduk 1:1

Zagreb - 13. kolovoza 1978. godine. Stadion Dinama u Maksimiru. Gledatelja 25.000. Sudac Matovinović iz Rijeke. Strijelci: Bradvić u 7. minuti za Zagreb, a Šurjak u 27. minuti iz jedanaesterca za Hajduk.

ZAGREB: Šarović, Antolić, Tkalec, Bradvić, Čop, Šišić, Bakota, Čopor (od 76. Čerček), Hodžić, Rukljač, Smolek.

HAJDUK: Ćosić, Zl. Vujović, (od 83. Zovko), Šalov, Luketin, Peruzović, Rožić, Žungul, Mužinić, Čop, Jovanić, Šurjak (od 52. Đorđević).