KOLUMNA KATE MIJIĆ Bolesni i izopćeni

Svi mi živimo dan za danom, živimo ne misleći na onaj najgori scenarij. Bolest? Neće valjda mene?! Ona se događa nekom drugom. To je način na koji volimo misliti, ili nastojimo takve misli odagnati od sebe. To je normalno na neki način. Život u strahu i nije život. Živjeti i misliti na bolest i smrt? Trebamo misliti, ali ne svakodnevno. Ne trebamo se opterećivati onim što je neizbježno. cijeli život se pripremamo za kraj, a na onaj svijet svi odemo nespremni. Smrt sama po sebi možda i nije toliko užasna, koliko ono što do nje dovodi. Bolest! Svi se nje bojimo. Nema onog tko se ne ježi od same pomisli da na bilo koji način ovisimo o drugima. Uz svu tu bol, neizvjesnost, uz borbu koji sami vodimo, jer je to naprosto tako, s vremenom ostajemo bez podrške onih koji su bili uz nas. Bezbroj puta sam razgovarala s onima koji nisu imali tu sreću da budu zdravi, i koji su vodili dugogodišnje bitke s bolešću. U početku, svi se javljaju, daju podršku, a kasnije… Svi oni za koje bi se zakleli da bi sve učinili za nas, oni su nas izbrisali iz svojeg života. Zašto? Prijatelji odlaze, jedan po jedan. Ne zato što nas ne vole, ili im nije stalo do nas, odlaze jer ne znaju što pričati s onima koji su bolesni, ne znaju kako se ponašati, i ne žele podsjetnik na prolaznost. Pozivi postaju sve rjeđi, a onda svaka komunikacija umukne. S vremenom, onaj tko je bolestan shvati da ima samo sebe i bolest. A ona nas mijenja, isto kao i ponašanje ljudi oko nas. Oni sretnici koji je uspiju preboljeti, u život se vraćaju kao sasvim nove osobe, drugačije, neprepoznatljive. Mijenja se lista prioriteta, a ona na kojoj su se nalazili prijatelji, većinom je prazna. Blago onim sretnicima čija nije. Svakako, poznajem i takve slučajeve, ali i one u kojima će nam nepoznata osoba napraviti više od svih onih s kojima smo dijelili dobro i zlo. 

Jedno zlo nikada ne dolazi samo. Ono se uvijek umnoži s više njih. Nitko ne traži od bliskih ljudi da podijele bolest s onima koji je imaju. To je i nemoguće tražiti. Oni traže samo malo topline, poneku riječ utjehe, osjećaj da je nekom stalo do njih, a to im daje snage za borbu. Oni za koje smo uvijek bili tu kada im je trebalo, netragom su nestali. Uči se čovjek tijekom cijelog života, i na kraju shvati da su sve njegove bitke samo njegove, ali su i pobjede puno slasnije kada ih sami dobijemo. A najveće su one bitke koje dobijemo u tišini. Odavno je poznato da se sreća može podijeliti s drugima, ali ne i tuga, ne bolest,… Oni su samo naši. 

Kako živjeti s bolesti? Dobro je dok ima nade, a što ako je nema? Što ako ne možemo ni ono najosnovnije, što ako je, sve što očekujemo samo kraj? Usamljen je to pakao, beskrajan sa samo jednim rezultatom. Ipak, mislit ćemo na one koji su pobijedili, na heroje koji zaslužuju svako prijestolje. Oni nemaju izbora, jer je njihov jedini izbor borba pod svaku cijenu. Kakav god život bio, grčevito se borimo za njega. I trebamo. A oni koji su zdravi, trebaju znati cijeniti blago koje imaju. Tijelo je najsavršeniji stroj, i ne postoji ništa savršenije od njega. Vidimo, čujemo, hodamo, govorimo… Život je sam po sebi čudesan, isto kao i način na koji naše tijelo funkcionira. Jeste li se ikada zahvalili svojem tijelu što vas vjerno služi? Ako niste, učinite to. Ne žudite da ispravite neke male nesavršenosti na sebi, jer nas upravo te nesavršenosti čine posebnima i drugačijima. Volite svoje tijelo sa svim onim što imate, cijenite zdravlje, jer nijedan estetski kirurg ne može promijeniti duh, a on je najbitniji. 

Bolestan ima samo jednu želju, a zdrav milijune želja. To je istina. Ponekad nam život samo pošalje upozorenje da ne shvaćamo sve zdravo za gotovo. Blago onima koji su prošli bez tog upozorenja. 

Ne zaboravite one koji nisu imali sreće poput nas. Nazovite ih. Dajte im taj osjećaj da su voljeni, i da ste uz njih. Ponašajte se onako kako bi voljeli da se drugi ponašaju, kad se jednom zamijene uloge. Možda je najlakše krenuti dalje, zaboraviti one koji su u agoniji, zaboraviti na prolaznost, ali, svi smo na putu prolaznosti. Jedan poziv može biti djelotvorniji od bilo kojeg lijeka. Barem danas nije problem nazvati. Izgovori ne postoje. Ili ti je stalo, ili nije, a djela sve govore. 

Ostanite mi zdravi.

To je najljepša želja koju vam mogu zaželjeti.