NA MLADIMA SVIJET OSTAJE Predstavljamo svestranog solinskog osmaša koji je prošle školske godine bio na čak 15 natjecanja

Noa Hornischer učenik je osmog razreda Osnovne škole kraljice Jelene, a prošle školske godine sudjelovao je na čak 10 županijskih (hrvatski jezik, biologija, kemija, tehnička kultura, matematika, fizika, astronomija i informatika u tri kategorije) te pet državnih natjecanja (matematika, fizika, informatika, kemija i astronomija). Osim toga sudjelovao je i na Naboj Junior, državnom natjecanju iz Kineskog jezika, MAT ligi, Hrvatskoj LOGO ligi, Dabru, Klokanu, te na Državnom i Međunarodnom turniru mladih prirodoslovaca IYNT.

Odlučili smo na Dalmatinskom portalu predstaviti ovog svestranog osmaša solinske škole. Prvo smo ga pitali što smatra najvećih uspjehom s ovih pustih natjecanja...

- Ovo možda neće imati smisla na prvu jer najzadovoljniji sam rezultatom na državnom iz informatike, 4. mjestom i rezultatom na državnom iz fizike, 13. mjesto i treća nagrada. Možda vas čudi zašto nisam zadovoljniji rezultatom na međunarodnim natjecanjima, razlog je u tome što sam na državnom iz fizike koje je namijenjeno za 8. razred sudjelovao kao sedmaš, a na državnom iz informatike najbolje se vidi trud koji sam uložio, iako sam još uvijek malo ljut na sebe što nisam mogao malo bolje riješiti natjecanje i doma ponijeti medalju. 

Kako uspijevaš uskladiti sve obveze, ostaje li ti slobodnog vremena?

- Da budem iskren, zapravo i nije toliko posla jer sam svoje vrijeme koje bih inače uložio u školu, uložio u natjecanja. S obzirom na to da mi normalna nastava nije pretjerano izazovna ni motivirajuća, neki profesori mi dozvole da se na satu pripremam za natjecanja ili mi ponude dodatne sadržaje. To mi uistinu olakšava stvari. Isto tako, na dane natjecanja ne moram ići u školu, a za državna natjecanja to znači po 3-4 dana izostanka. Ipak, u nekim trenucima, kada se nakupi dosta toga, osjećam se kao da igram Tetris s obavezama, ha, ha. Slobodnog vremena mi ostaje, najčešće ne puno, ali dovoljno da se družim s obitelji i prijateljima. Za razliku od toga, preko ljeta i sada dok natjecanja još nisu počela, imam i više slobodnog vremena nego što sam spreman priznati. Kad je tako slobodnog vremena puno, onda rado gledam serije, čitam knjige (velik sam fan fantasy žanra), igram igrice, a obećao sam si da ću ponovno krenuti svirati gitaru.

Koje male stvari ti pričinjavaju zadovoljstvo?

- Zadovoljstvo mi općenito pričinjavaju natjecanja, kampovi, radionice, jer ne samo što podržavaju moju strast nego tamo nađem i ljude slične meni. Prvi kamp na koji sam išao je Ljetna tvornica znanosti, te bi to svakako preporučio svima. A ovako općenito, miris novootvorene knjige, pričanje s prijateljima, šetnja šumom, igranje nove društvene igre te probavanje stranih kuhinja.

Imaš li plan za novu školsku godinu vezano za natjecanja?

- Koliko god sam zadovoljan rezultatima na svim natjecanjima, ove godine ću smanjiti broj natjecanja, nadam se da ću negdje postići dovoljno dobar rezultat da se kvalificiram na neku međunarodnu olimpijadu. Ove godine sam bio u Gruziji i jako mi se svidio koncept.

Kakav ti je plan daljnjeg školovanja, budući da si 8. razred?

- Oko srednje škole sam si prilično siguran da ću ići u MIOC iako postoji mogućnost da odem u prirodoslovnu. Što se fakulteta tiče, da budem iskren, nemam pojma gdje ću biti, u Splitu, u Zagrebu ili negdje vanka na nekom skroz desetom fakultetu. Nakon toga bih i doktorirao, ali ne znam imam li strpljenje za to.

Što očekuješ u budućnosti?

- Budućnost je uvijek zeznuta stvar, nikako ne možeš znati što će se dogoditi. Kroz djetinjstvo su me zanimale razne stvari i često su mi se mijenjali interesi. Tako da sam razmišljao o karijerama od smetlara ili bageriste sve do astronauta ili paleontologa. Da ste me pitali prije tri, četiri godine što bih htio biti, odgovor bi sadržavao stotinu i jedno 'ili'. Trenutno razmišljam da postanem profesor ili možda liječnik iako i ta dva zanimanja sama po sebi imaju tko zna koliko opcija. Kroz osobno iskustvo sam primijetio koliko ti npr. jedan profesor može promijeniti život, otvoriti ti vrata, pokazati da je samo nebo granica, motivirati te i gurati naprijed. Ili te može okrenuti od nečega što si mislio da voliš ako nema dobar pristup. Slično vrijedi i za liječnike, možeš biti svjetski stručnjak, ali to ne vrijedi puno ako nemaš ugodan i empatičan odnos prema ljudima zbog kojih imaš posao.

Možeš li nešto reći što će potaknuti tvoje vršnjake na uporan i ustrajan rad?

- Čisto sumnjam da ću jednom rečenicom promijeniti nečije radne navike, ali svakako bih rekao da sav onaj posao koji ne napravite sada kasnije će vam biti dupli posao. 

Želiš li za kraj nešto istaknuti, možda nekoga pohvaliti?

- Želio bih se zahvaliti par osoba, bez kojih danas ne bih bio ovdje gdje jesam. Tu su kao prvo moji mama i tata koji su me od rođenja odgajali da budem radoznao, pitam pitanja i razmišljam logički, unatoč tome što svi znaju kako je odgovarati na tisuću i jedno 'A zašto?', ha, ha. I dan danas su mi u svemu poput drugog mentora, a u mnogim stvarima i 'glavni' mentor. Nakon toga me u prvom razredu dočekala, sa sigurnošću mogu reći, najbolja učiteljica koja me mogla dočekat u cijeloj Hrvatskoj. Učiteljica Nives Bogdan je dočekala nas, razred od samo osam učenika, i pune četiri godine je svakome pokazala gradivo na način i na razini kako tom učeniku najbolje paše. Radili smo puste projekte, pokuse, terenske nastave, učili kroz igru. Ona je osoba koja je uistinu otkrila i procvjetala moju ljubav prema znanosti. Nažalost, sve mora proći, a tako i to razdoblje mog školovanja. Nakon toga sam upao u turbulentnu sredinu zvanu peti razred. Nisam se baš snašao iz prve, naviknut na svoju jednu perfektnu profesoricu. S vremenom su se stvari iskristalizirale. Iz kemije i biologije, odnosno tada prirode i društva, sam dobio profesoricu Marijanu Gudić koja je također uistinu nevjerojatna i najviše me podržala kad sam zakoraknuo prema natjecanjima. Ona je osoba koja me uvela u natjecanja i koja je sa mnom najviše za njih radila. Uz to još, sva ona natjecanja kojih nije bilo u mojoj školi, mogao sam sudjelovati u njima kroz OŠ Manuš, njihovu ravnateljicu i profesoricu Katicu Jukić. Sve ove osobe su me usmjerile kako bi na kraju završio tu gdje jesam, tako da moram reći da bez obzira na rad i talent, važno je da imate bar jednu ovakvu osobu koja će vas usmjeriti ne samo u školi nego i u životu. Ima još dosta ljudi koji su mi na mom dosadašnjem putu pomogli, ali ovo su neki od najvažnijih.