U Koloni sjećanja danas je bila i Zdenka Žulj, djelatnica vukovarske bolnice koja je radila na rendgenu. Prisjetila se triju mjeseci opsade Vukovara i teških uvjeta u kojima su zdravstveni djelatnici svakodnevno spašavali živote.
'Bilo je teško, ali smo se svi uporno trudili raditi. Nismo se borili streljivom, ali mislim da je naše najveće oružje bilo spašavanje ljudi. Sve se odvijalo u podrumu, bez vode i struje, ali s voljom da budemo ljudi i pomognemo. Nitko do tada nije vidio takve rane. Ranije smo viđali ozljede iz prometnih nesreća, ali ovo je bilo strašno. Raznesene noge, ruke, tijela... Nešto strašno. A kada radite u neljudskim uvjetima, bez materijala, to je iznimno teško', prisjetila se Zdenka Žulj.
Kaže kako je ono što ju je održalo bilo zajedništvo.
'Svi smo bili kao jedan. Od najjednostavnijeg radnika do doktora', rekla je.
Svoje potresno iskustvo podijelio je i Ivo Dujmović, koji je u vukovarsku bolnicu stigao nakon što je ranjen u obrani Borova naselja.
'Stomak mi je bio vani. Dovezen sam u bolnicu, ali to je više izgledalo kao mrtvačnica nego kao hitni medicinski prijam. To su bili neljudski uvjeti za rad. Bio sam pri svijesti kada su me dovezli. Sve je bilo u krvi.
Nakon 14 dana izašao sam u konvoju Liječnika bez granica. Nisam bio predviđen za transport, ali jedan je francuski liječnik nagovorio dr. Njavru da me stave u konvoj i prevezu. Dobio sam papirić s brojem i evo me.
Konvoj je napadnut na ulazu u Bogdanovce. Udarali su tenkovima po nama. Htjeli su nas odvesti u nepoznato, ali uspjeli smo se izvući na sigurno', prisjetio se Dujmović.













